fbpx

Kratko kazivanje sufijskog šejha iz Bosne o susretu sa šejhom Albanijem

Hadži Fejzulah Hadžibajrić, rođen je u Sarajevu 1913. godine i potiče iz veoma ugledne sarajevske porodice. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, a zatim  Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, a nakon toga i studij orijentalistike na Odsjek za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu bio je veoma obrazovan, po profesiji orijentalista, bibliotekar i prevodioc. Također, bio je sufijski šejh u Sarajevu pri kaderijskom tarikatu. U Glasniku je objavio memoare o svom putovanju na hadž 1969. godine, koji doista nude pregršt zanimljivih informacija, naročito jer se radi o kazivanju Bošnjaka iz nekadašnje Jugoslavije i njegovim doživljaju onoga sa čime se susreo pri tom dugačkom i mukotrpnom hadžskom putovanju.  U svojim memoarima i putovanju na hadždž 1969. godine spominje svoj susret sa poznatim muhaddisom šejhom Albanijem, koji je u to doba bio potupno nepoznat muslimanima Jugoslavije.

Pri povratku sa hadža, hadži Fejzulah navodi da je svratio u Damask, gdje je posjetio znamenitosti jednog od najstarijih gradova svijeta, a zatim se susreo s nekoliko znamenitih ličnosti, među kojima je i šejh Nasiruddin Albani.

“U Šejh Ekberovoj džamiji smo se upoznali sa trojicom: profesorom, učiteljem i studentom, koji su nas bratski prihvatili. Odmah su nas odveli sebi na sijelo i večeru, i dva dana pozivali, prizivali i gostili. U dva maha sam bio kod Sejjid Nasiruddina Elbanija, a profesor i književnik, kandidat za Nobelovu nagradu, Mahmud Mehdi Istanbuli nam je priredio poseban ručak. Nasiruddin slovi kao najbolji poznavalac hadiske nauke u Damasku i kao takav tri godine je predavao Hadis na novom teološkom fakultetu u Medini. Napisao je niz djela iz oblasti hadisa. Njegov otac je 1925. godine iselio iz Skadra gdje je bio imam i muderis i nastanio se u Damasku. U Damasku ima vrlo jaka kolonija Albanaca sa nekoliko briljantnih učenjaka. Svojom rukom mi je Nasiruddin nacrtao tlocrt Revzai Mutahhere sa nekoliko dragocjenih bilježaka. Na nesreću taj papir sam nosio u novčaniku i ukraden mi je 29. avgusta u autobusu na dženazi rahmetli Derviš-ef. Korkuta. To mi je bila dragocjena uspomena od Elbanije.”

Doista, rijetki su Bošnjaci koji su u to doba imali priliku da se susretnu sa ovakvim briljantnim učenjacima poput muhaddisa šejha Albanija, a pokazatelj koliko ga je cijenio i koliko je bio drag hadži Fejzulahu govori podatak da je tri godine u novčaniku čuvao običan papir, kao uspomenu na ovog velikog alima hadiskih znanosti.

Piše: Resul Mehmedović

 

Close