fbpx

Nikola Vasić iz Zvornika – Svjetski poznati izrađivač violina

Malo kome je poznato da je najbolji graditelj violina u svijetu između dva svjetska rata bio Zvorninčanin Nikola Vasić, sin zvorničkog terzije Riste. Rodio se u Zvorniku 1896. godine, a umro u Baltimoru (SAD) 1961.

Godine 1908. iz Zvornika odlazi u Novi Sad na izučavanje zanata za pravljenje gudačkih instrumenata, a usavršava ga u Čehoslovačkoj. Zatim boravi u Rusiji, Kini i Japanu da bi se najzad 1925. godine nastanio u SAD. Tu ga otkriva čuveni sjevernoamerički virtuoz na violini Elman i naziva najvećim živim svjetskim graditeljem violina. Upoređuje ga sa Stradivarijem ( 1644 -173 7), najvećim i najpoznatijim graditeljem violina i drugih gudačkih instrumenata na kojima su svirali ili sviraju najveći umjetnici.

Elman je čak smatrao da Vasić eva žica “G” ima bolje tonove od Stradivarijusove. Vasić je za čuveni Elmanov kvartet napravio dvije violine, violu i čelo.

O Vasiću kao umjetniku, graditelju violina, između dva svjetska rata pisali su američki listovi Herald-Tribune, Seal tle post- Inteligencer i još neki, a beogradski “Ilustrovani list” 1928. godine objavio je opširan članak o Nikoli Vasiću uz njegovu fotografiju povodom Vasićevog boravka u Francuskoj (zbog nabavke drveta za violine) i Jugoslaviji.

Dolazio je u Zvornik 1928. i 1930. godine. Osjećao je nostalgiju za rodnim krajem, nije zaboravio jezik, te se stalno dopisivao sa rodbinom u Zvorniku.

U jednom od pisama upućenih bratiću Slavku Vasiću, učitelju u penziji, koje u sebi sadrži i dosta literarnih elemenata, dočarava i sliku Zvornika s početka 20. vijeka (koju je on sa sobom ponio u svijet).

Evo izvoda iz tog pisma.

Dragi naši,

… E, baš nam je bilo milo čuti od vas o Zvorniku, a naročito o stanju našeg Đorđe. Vrlo nam je žao da i mi nismo bili tamo. Mi vam zaista zavidimo. Vašem kupanju u Drini, šetnji po srbijanskoj strani i ono gore-dolje po čaršiji! Vjerujte da bih dao bog zna šta da sam tamo! Izgleda mi da čim više čovjek stari, tim više žudi za prošlim djetinjstvom! To nije ni malo logično, alije eto tako! Evo na primjer, sličice iz prošlosti mog djetskog Zvornika:

Vrh Vratolomca blaženo se sunča, a dolje pod njim Lišišnjak uživa u hladovini pod beharom šljiva, džanarika i dudova. Eh, kakva divota. Djeca se ganjaju po Baščelucima igrajući se “džandara i lopova” nema škole, a stara našminkana Petra Đurićka bi k njima doviknula: – “Ama vucite se s tog plota, đavoli jedni!” Dječiji smijeh bi onda praštao po cijelom Lišišnjaku. Kraj ćuprije, kod Mićina dućana, stari Ikić bi razasuo svoju “robu” – nešto trešanja oko kojih se muhe ganjaju! Neki Mujo bi prošao na svome kljusetu, zabrinuto pogrbljen, sa “pazara” put Goga, neđe k svom selu. Između čalme i fesa vire mu dvije lojane svijeće.

Sa minareta odjekuje divan tenor hodže – ićindija je! Dolje kraj Stevanove vodenice Huso vodeničar ljenivo rasteže svoju “ramuniku” koja na jedve-jade podmuklo hrči ono monotono “TAFUR FUTU, FUTU, TAFUR, FUTU, FUTU, FUTU! “

Evo, to je Zvornik koga sam ja znao prije 60 godina.

(Baltimor, ll. septembara 1960. godine)

Odlomak iz djela: Mehmed Hudović, Zvornik – Slike i bilješke iz prošlosti, DES Sarajevo, Sarajevo, 2000., str. 196-197.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close