Osmansko osvajanje i uloga Bošnjaka u osvajanju Egipta

Turci (Osmanlije) su prvo zauzeli Siriju 1516. god. Odlučujuća bitka vođena je kod Merdžidabika, nedaleko od Halepa. Tu su Mameluci doživjeli poraz, a Turci (Osmanlije) su se domogli velikog ratnog plijena i nastavili svoj pohod prema Damasku. Kada su zauzeli i ovaj grad okrenuli su se prema Egiptu. Tada je sultan Selim I zatražio od muftije Alija Džemalija šerijatsko opravdanje za napad na Egipat i postavio muftiji tri pitanja:

prvo pitanje: „Ako jedan padišah islama u svetoj borbi (džihad) za iskorjenjivanje bezbožnika bude ometen zbog pomoći koju tome bezbožniku pruža drugi padišah, da li je, po Šerijatu, dopuštena borba protiv njega i zaplijena njegove imovine?“ Potvrdan odgovor obrazložen je hadisom (predanjem) u kojem se kaže: „Ko bezbožnicima pomaže i sam je bezbožnik“;

drugo pitanje: „Ako neki narod koji je prihvatio islam (Egipćani) utječe na udaju i ženidbu svoje djece s nevjernicima (Čerkezi) umjesto s muslimanima, da li je dopuštena borba protiv tog naroda?“ „Bez daljnjeg“, glasio je odgovor;

treće pitanje: „Ako neki narod tobože pod izlikom islama, koji ispovijeda, na svoj novac utiskuje riječi svoje vjere, a zna da će taj isti novac doći u ruke krivovjernika koji će s tim novcem ići stranputicom i nositi ga sa sobom u svom nečistom stanju, šta treba uraditi s takvim narodom?“ Odgovor je glasio: „Ako to ne sprečavaju, dozvoljava se borba protiv njih.“

Nakon ovih pitanja i odgovora sultan Selim I krenuo je u osvajanje Egipta. Odlučujuća bitka vođena je nedaleko od Kaira u kojoj je poginuo veliki vezir Sinan-paša Borovinić, potomak kneza Tvrtka Borovinića, rođaka i vlastelina Radosava Pavlovića.

Obrazovanje i odgoj stekao je na dvoru sultana Bajezida II. Bio je namjesnik u Hercegovini, Smederevu i Bosni. Imenovan je velikim vezirom neposredno pred pohod na Siriju i Egipat 1516. god. umjesto Ahmed-paše Hercegovića, koji je bio u poodmakloj dobi. Sinan-paša Borovinić poginuo je 1517. god. kod Ridanije u podnožju Mukattama. Zapravo, njega je ustrijelio Tuman -beg, koji se neozlijeđen povukao i sklonio kod arapskog šejha Hasana Mer’ija, a ovaj ga je kasnije isporučio sultanu Selimu I. Kada ga je ugledao sultan Selim, uzviknuo je: „Sada sam osvojio Egipat!“ (Al-an fetahtu Misr). Imao je namjeru da ga vodi u Carigrad. Međutim, izdajnici Gazali i Hajir-beg nagovarali su sultana da ga pogubi, pa su jednog dana, kad je sultan izjahao iz jedne ulice, pripremili svjetinu koja je uzvikivala: „Neka Bog podari pobjedu sultanu Tuman-begu!“

Tada je Selimova sumnja dosegla vrhunac, i on ga je objesio na vratima Zuvejla, na istim vratima na kojima su čerkeški Mameluci vješanjem ubijali svoje neprijatelje. Nakog toga sultan Selim je naredio da se njegovo tijelo pokopa sa svim počastima, a i on je prisustvovao pokopu i dženazi. Na kraju, sultan mu je podigao i nadgrobni spomenik.

Potom je na mjesto poginulog velikog vezira imenovao Junus-pašu, koji je predvodio jedinice Bosanskog vilajeta pri zauzimanju Egipta. Prilikom povratka iz Egipta sultan Selim I je Junus-paši, koji je jahao pored njega, rekao: „Osvojismo Egipat, a izgubismo Sinana. Egipat nije ravan Sinanu… I tako, eto, ostavismo Egipat iza nas, a sutra ćemo biti u Gazi.“

Junus-paša nije mogao sakriti svoje nezadovoljstvo nad čitavom tom vojnom, pa je rekao: „Šta je plod tolikih muka i teškoća? Ništa nego to da je pola vojske propalo u pustinji i na bojištu i da je vlast nad Egiptom data u ruke izdajniku Hajir-begu.“ To je bilo dovoljno da „prelije čašu“ Selimova bijesa, pa je dao znak jednom momku iz tjelesne straže koji je na licu mjesta pogubio Junus-pašu. Veliki vezir je ukopan u mjestu koje se i danas naziva po njegovom imenu Han Junus. (Hafadža, Qissatu-l-edebi fi Misr, 2/209; Hammer, Historija, 1/331).

Od vremena kad je Egipat ušao u sastav Osmanskog carstva, zapažen je priliv velikog broja Bošnjaka, odnosno Bosanaca, kao namjesnika, vrhovnih sudija, književnika i vaiza u Egiptu.

Neki od njih izabrali su Egipat kao mjesto svoga stalnog boravka. O tome imamo podataka u djelima književnog i historijskog sadržaja. Jedno od tih djela jeste i Historija Džebertija (Adžaibu- l-asar), u kojem se nalazi prilično veliki broj Bošnjaka koji su radili i djelovali u Egiptu.

Abdurahman Džeberti, autor djela, rođen je u Egiptu 1167./1754. god. Njegov otac bio je profesor na Univerzitetu El-Azhar i jedan od vrlo uglednih ljudi u tom vremenu. Porodica El-Džeberti potječe iz Abisinije, iz Džeberta po čemu je i dobila ovo ime.

Abdurahman Džeberti umro je u Kairu 1240./1825. god. Nema osnove tvrdnjama da je on ubijen na putu prema svojoj kući po naređenju Muhameda (Mehmeda) Alija, na koga se historičar kritički osvrnuo. Ubijen je njegov sin za kojim je tugujući Abdurahman Džeberti izgubio vid potkraj svoga života.

Njegovo djelo Adžaibu-l-asar je dijelom hronika, a dijelom nekrolog. Abdurahman Džeberti živio je u vremenu Mameluka i Muhameda (Mehmeda) Alija, a bio je i sudionik francuske okupacije Egipta. Historija Džebertija predstavlja dopunu Historije Egipta Ibn I’jasa na isti način kao što to Muvekitova Historija Bosne predstavlja dopunu Historije Ibrahima Pečevija.

Piše: Jusuf Ramić

Related Articles

Close