Francois Voltaire o božanstvenosti Isusovoj

Socijanci koji se smatraju bogohulnicima, uopće ne priznaju božanstvo Isusa Krista. Oni se usuđuju, zajedno sa filozofima antičkog doba, sa Jevrejima, muhamedancima, i tolikim drugim narodima, da tvrde kako je pomisao na Boga čovjeka čudovišna, da je rastojanje između Boga i čovjeka beskonačno i da je nemoguće da je beskonačno, beskrajno, vječno Biće sadržalo u sebi neko tijelo podložno propadanju.

Oni s uvjerenjem navode u svoju korist Euzebija iz Cezareje koji, u svojoj Crkvenoj historiji, knjiga , gl. XI, izdjavljuje da je besmisleno da nemjenjiva, nerođena priroda svemogućeg Boga uzme ljudsko obličje. Navode crkvene oce Justina i Tertulijana, koji su rekli isto: Justin u svom Razgovoru sa Trifonom i Tertulijan u svojim Govorima protiv Prakseasa.

Navode, također Pavla, koji Isusa Krista nikada ne naziva Bogom, a koji ga često naziva čovjekom. Dotle idu sa smjelošću da tvrde kako su kršćani proveli cijela tri vijeka stvarajući malo-pomalo apoteozu Isusa, i da su to čudnovato zdanje dizali po primjeru pagana, koji su od smrtnih ljudi pravili božanstva. Najprije je prema njima, Isus bio smatran čovjekom kojeg je Bog nadahnuo; zatim kao stvorenje savršenije od ostalih. Nešto kasnije dato mu je mjesto iznad anđela, kako to kaže sveti Pavle. Svaki novi dan doprinosio je njegovoj veličini. Postao je božanski izdanak stvoren u vremenu. To nije bio doista; napravili su da bude rođen čak i izvan vremena. Najzad su ga načinili i Bogom, istodobnim sa Bogom. Krelije, Vokelije, Aleksandar, Hornbek podržavali su sva ova bogohuljenja argumentima koja su čudila pametne, a preobraćala slabe. Sjeme ovog učenja po Evropi je naročito posijao Faus Socini; i pred kraj XVI vijeka je malo falilo da ne uspostavi novu vrstu kršćanstva; već ih je bilo tri stotine raznih.

Odlomak iz djela: Francoist Voltaire, Filozofski rječnik, Edicija, Beograd, 2009., str. 45-46.

Priredio: Resul S. Mehmedović