Bleiburško polje kupljeno je na ime Bošnjaka Omera Vrapca 1965.
Bombaški napad i atentat
Ipak, stvari nisu bile tako jednostavno kada je riječ o samom Bleiburgu i djelovanju hrvatske emigracije.
Kako stoji na stranici Počasnog bleiburškog voda, austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su sve aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava, ali ipak nisu prihvatile jugoslavenske zahtjeve za zabranu komemoracije.
Godine 1963. izrađen je stijeg Počasnog bleiburškog voda. Blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. Kum prilikom blagoslova bio je Petar Miloš, a njegov zamjenik Adem Delić. Petar Hrstić postao je prvi stjegonoša.
Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju. Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.
Osim prijetnji i ucjena, jugoslavenske su vlasti izvodile ‘specijalne akcije’ u režiji Udbe.
Prva takva akcija izvedena je za Majčin dan 1966. podmetanjem bombe u gostionici Staudegger kod Bleiburga, u kojoj je nakon komemoracije bio priređen ručak. Međutim, saobraćajna nesreća u blizini Bleiburškog polja, zbog koje je kasnio i početak svete mise u crkvi na obližnjem groblju u Unter Loibahu, utjecala je i na Udbin plan. Bomba je eksplodirala u prostoriji u kojoj se očekivalo stotinjak ljudi s komemoracije, no prerano, jer su učesnici kasnili zbog saobraćajne nesreće.
Slično kao i prošle godine, kada su austrijske vlasti zabranile upotrebu ustaških simbola, PBV je imao problema i 1963, kada su objelodanili službenu zastavu PBV-a. Netko je, tvrde, iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu anonimno prijavio da se na zastavi nalaze zabranjeni simboli. Policija je utvrdila kako je na zastavi hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.
Novi udarac uslijedio je 1975, kada je u Klagenfurtu izvršen atentat na Nikicu Martinovića, glavnog tajnika PBV-a, uoči 30. godišnjice bleiburške tragedije.
Martinović je planirao te 1975. godine, na samu tridesetogodišnjicu Bleiburške tragedije, organizirati komemoraciju na koju bi došlo nekoliko desetaka hiljada Hrvata iz cijeloga svijeta. Beogradski vlastodršci odlučili su to spriječiti. Nakon što je po svakodnevnom običaju oko 18 sati 17. februara 1975. ušao u svoju trgovinu cvijeća i povrća na Baumbahplacu u Klagenfurtu, odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo vrlo brzo. Atentatori su pobjegli, a Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.
Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.
Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Dana uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s dva metka, jednim u glavu i drugim u vrat, piše Maxportal.
