INTERVJU: Hrvati ne rade, a nasilna država guši privatnike i zato smo siromašni

FOKUS hrvatske javnosti već mjesecima je na krizi u Agrokoru, no iako se radi o najvećoj privatnoj kompaniji, problemi u ekonomiji neusporedivo su veći. Hrvatska je prema mnogim kriterijima potonula na dno ljestvice europskih zemalja i ako se to stanje želi promijeniti, bit će potrebne duboke promjene.

Ovih dana o problemima u ekonomiji i o Agrokoru razgovarali smo s dr.sc. Andrejom Grubišićem, stručnjakom za korporativne financije iz tvrtke Grubišić i partneri. Grubišić je 2007. obranio doktorsku disertaciju iz područja financija na Business School Lausanne u Švicarskoj. Karijeru je započeo u SAD-u na poslovima financijskog analitičara, a nakon toga radio je u više hrvatskih kompanija. Osim toga, dugogodišnji je profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta gdje predaje poslovne financije.

“Bez rada ne možemo bolje živjeti, bez obzira na to tko je na vlasti”

Grubišić kao veliki problem ističe nisku stopu radno aktivnih građana, koja je daleko manja nego u većini europskih zemalja.

“Agrokor je jedna distrakcija s problema u hrvatskom gospodarstvu, koji su neusporedivo veći, realnost je neusporedivo grublja, a izvori problema su najmanje uzrokovani ovime što se događa u toj kompaniji. 

Činjenice kojima danas baratamo su sljedeće: imamo BDP po stanovniku od 14 tisuća američkih dolara, u nominalnom iznosu, i među šest-sedam zadnjih smo u Europi. Iza nas su Moldavija, Rumunjska, Srbija, Makedonija, Kosovo… Nešto malo smo bolji prema paritetu kupovne moći, oko 20 tisuća dolara po stanovniku, no kada se gleda rang lista, opet smo loši, jer na primjer, Rumunjska ima veći paritet kupovne moći zbog nižih cijena. To su brutalne ekonomske istine.

Sada se postavlja pitanje, što je razlog tome? Treba imati na umu činjenicu da je u Hrvatskoj stopa radno aktivnog stanovništva oko 52 posto. To znači da u dobi između 15 i 64 godine imamo otprilike malo više od pola stanovništva koje je radno aktivno, što znači da su formalno zaposleni ili nezaposleni, ali traže posao. Prvih deset u Europi ima prosjek preko 70 posto, a Slovačka je prva u Europskoj uniji sa stopom aktivnog stanovništva od 90 posto. U Hrvatskoj ljudi ne rade. Ne možemo bolje živjeti ako ne radimo, bez obzira na to tko bio na vlasti i što govorio. Bez rada se ne može živjeti. 

Od ovih koji rade, 400 tisuća je u javnom sektoru – administraciji i državnim tvrtkama. Pored tih 400 tisuća ima još 1,2 milijuna umirovljenika, i uz to još oko 200 tisuća formalno nezaposlenih. Uglavnom, imamo situaciju da 60 posto populacije ovisi o državi. I onda netko kaže da u Hrvatskoj vlada “neoliberalizam” – statistike to uopće ne potkrjepljuju”, kaže Grubišić.

Radnik s prosječnom plaćom mjesečno prisilno plaća 4000 kuna

Upozorava i na pretjeranu ulogu države, što guši privatnu inicijativu i aktivnosti privatnog sektora, a što dovodi do nezaposlenosti i siromaštva. Imamo mnogo vagona, a malo lokomotiva, upozorava Grubišić.

“Kod nas je još uvijek izražena uloga države, toliko da ljudi toga uopće nisu svjesni. Nemamo dovoljno kreatora vrijednosti i zato su mirovine male, zato su plaće kakve jesu. Ima mnogo vagona, a nema lokomotiva. Postavlja se pitanje, kako iz toga izaći? Živimo u okruženju gdje se za sve zaziva država. Neće niti jedan političar biti lokomotiva koja će nas izvući. Može nas izvući samo privatni sektor. Moramo dati više slobode privatnom sektoru”, upozorava Grubišić.

Prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosi oko šest tisuća kuna. U bruto iznosu to je deset tisuća kuna, što znači da zaposlenik s prosječnom plaćom čak četiri tisuće kuna mjesečno prisilno izdvaja za razne usluge koje pruža država, bio on zadovoljan tim uslugama ili nezadovoljan.”

Grubišić kao pokazatelje neslobode ističe i subvencije te državno vlasništvo u raznim kompanijama.

“Što znače ekonomske slobode? Da vi i ja od svoje zarade možemo napraviti tri stvari: potrošiti na sebe i na svoju odabranu svrhu, da možemo štedjeti sami birajući instrumente u kojima ćemo štedjeti i investirati, te treće da sami biramo kome i koliko ćemo dati od ovoga što nam je ostalo. 

A sada ću prikazati kako su te slobode narušene: prosječna plaća je oko 6000 kuna neto, to je prosjek. Šest tisuća kuna neto za nekog tko živi u Zagrebu je deset tisuća bruto. To znači da zaposleni prisilno od svoje plaće odvaja četiri tisuće. Plaća je zapravo deset, a ne šest tisuća. Od toga 1300 kuna plaćamo zdravstvo. To je 15 600 kuna, odnosno preko 2000 eura godišnje za HZZO. I kakvu situaciju imamo – nezadovoljne korisnike zdravstvene usluge i nezadovoljne davatelje usluge. I druga stvar je da imamo dojam da je zdravstvo besplatno. Kako je besplatno ako sam dao 15 600 kuna svake godine? Zamislimo da imamo slobodu da tih 15 600 kuna možemo odlučiti hoćemo li potrošiti u državnoj ili privatnoj bolnici. Ali nema izbora. Prisiljeni smo taj novac potrošiti u državnoj bolnici, a ako nismo zadovoljni, idemo privatniku, što znači da plaćamo ponovno. To su instrumenti prisile. 

Drugi instrument prisile je mirovinski sustav. Oko 1700 kuna od prosječne plaće izdvaja se za mirovinski sustav. To je preko 20 tisuća kuna godišnje. Od toga 15 tisuća kuna ide u prvi mirovinski stup, gdje se kaže da taj novac ljudi izdvajaju za mirovinu. To je laž. To je odvajanje za tekuću državnu potrošnju. S time da taj iznos pokriva pola iznosa koji ide umirovljenicima koji su vezani za prvi mirovinski stup. Pet posto, odnosno četvrtina od tog izdvajanja, ide u drugi mirovinski stup, koji je također prisila. Imamo četiri obvezna mirovinska fonda i ne možemo ni u jedan osim ta četiri. I tu nas država prisiljava. I ne samo da nas prisiljava nego je i njih prisilila da moraju najveći dio svoje imovine ulagati u državne obveznice koje imaju status junka.’

“Zašto su oni koji primaju poticaje bolji od nas ostalih?”

‘Problem su i subvencije. Kroz razne poreze, PDV ili trošarine, država uzima novac od građana i sama odlučuje koji sektori su ‘dobri’ i dobivaju državne subvencije. Zašto bi netko od svoje plaće plaćao subvencije brodogradnji? Zašto bi plaćao nekom mljekaru ili poljoprivredniku, zašto su oni bolji od nas? Na kraju dana sve subvencije i poticaji su ‘zero sum game’. Uzeo si nekome i dao nekom drugome. Nema stvaranje dodane vrijednosti. Da stvar bude gora, uzeo si od više osoba i dao jednoj. Subvencije nam se prodaju kao dobročinstvo države. To nije točno. Partikularne skupine imaju interes od toga, nauštrb drugih. Prisilno plaćamo i javno školstvo. Išao u školu ili ne išao u školu. Sviđala ti se škola ili ne sviđala. Neki ne idu u školu, neki ne studiraju, ali svi plaćaju. Statistike pokazuju da je najviše ljudi koji idu prema visokom obrazovanju iz srednjeg i višeg sloja, ne iz onog najnižeg, a ljudi žive u uvjerenju da je to radi onih siromašnih.

Također, država nas prisiljava da budemo suvlasnici kompanija – HPB-a, ACI-ja, Petrokemije i masu drugih kompanija… Prvi problem je što je to prisila, a drugi što je konkurencija privatnom sektoru.. Mi imamo 30 banaka, što država ima raditi u bankarstvu, imamo 20 privatnih marina, što država ima raditi u ACI-ju? 

To je samo nekoliko elemenata koji pokazuju da u Hrvatskoj nedostaju ekonomske slobode. Rezultat toga je da imamo preslabu privatnu inicijativu i da zbog preslabe privatne inicijative imamo toliki utjecaj države na cijelo društvo – i zato živimo loše. 

Mi nećemo živjeti bolje državnom intervencijom, mi ćemo živjeti bolje povlačenjem države iz mnogih segmenata. Često me pitaju što bi država trebala napraviti. To nije dobro pitanje. Pitanje je što bi država trebala prestati raditi, što danas radi krivo, a ne bi trebala raditi”, kaže Grubišić.

Grubišić smatra da bi se država trebala maknuti iz ekonomije i baviti se osnovnim funkcijama, poput obrane, sigurnosti i zaštite najslabijih, koji zbog objektivnih razloga ne mogu raditi.

“Država nam treba za četiri stvari – da nas zašiti od vanjskih sila (vojska), da nas zaštiti od unutarnjih sila, nasilnika (policija), država nam treba da bude pošten i fer sudac, i konačno država nam treba kao kanal da mi koji se možemo smatrati objektivno odgovornima za svoje postupke možemo pomoći onima kojima pomoć treba iz raznih razloga, kao što su fizički nedostaci, mentalni nedostaci, stadij u životu… Da možemo pomoći onima koji su objektivno spriječeni u privređivanju, jer takvima treba pomoć. 

Mi smo ukinuli objektivnu odgovornost i imamo impresijsku odgovornost. Na primjer, netko je bio u ratu i zbog toga ima privilegije, a u potpunosti je zdrava i sposobna osoba. Časno je braniti zemlju, ali ne i živjeti na njen račun ako si zdrav, priseban i radno sposoban. Bez jačeg privatnog sektora nećemo bolje živjeti, što god pričali političari. Bez rada, manje prisutnosti države i jače privatne inicijative nema boljeg života. 

Koje su direktne štete državnog uplitanja u biznis? Govori se o stotinama milijuna eura izgubljenih u arbitraži u Ini. Kako će to država nadoknaditi? Iz poreza. Platit ćemo svi mi. Koji je interes prosječnog građanina da je država vlasnik u naftnoj kompaniji? Apsolutno nikakav. I nadalje, država ne treba biti vlasnik bilo čega, jer regulativom može intervenirati. Je li država bila vlasnik Agrokora? Nije. Je li donijela zakon preko noći i sada upravlja tom kompanijom? Agrokor je eklatantan primjer kako država kroz regulativu može utjecati. Ako ima taj bič u ruci onda neka joj ostane samo taj bič, a ne da ima dva biča. Jedan je taj, kroz regulativu, a drugi da je suvlasnica, pa onda i kadrovira, utječe operativno na poslovanje, kreira uhljebe, izmišljena radna mjesta, i čini biznis neefikasnim.

Uglavnom količina državne prisutnosti u našim životima je toliko velika. Ljudi nisu svjesni koliko to negativno utječe na ekonomiju. A to utječe na ‘mindset’. Jer baš zato što vide državu svuda oko sebe, još je više traže – to je stockholmski sindrom. Onaj tko je glavni kreator siromaštva u Hrvatskoj – država – njega se zaziva da riješi probleme. Nasilnik koji nas tuče – njega se smatra spasiteljem. I u razvijenijim zemljama raste uloga države jer državni aparat, administracija, koja se napikne sa slamkom na privatni krvotok i od toga lijepo živi – ne popušta. To vrijedi i za npr. Dansku, kao i za Hrvatsku. Ima doduše jedna vrlo bitna razlika – što se to njima događa na razini BDP-a koji je četiri puta veći nego naš, pa je podnošljivije. Generalno, ta socijalizacija odgovornosti raste, ali nije nužno ispravan mehanizam ostvarivanja ciljeva”, smatra Grubišić.

Agrokorove firme mogu opstati, ali će promijeniti vlasnike

Izvanredna uprava prije nekoliko tjedana predstavila je plan održivosti Agrokora. Mnogi se pitaju mogu li tvrtke iz sustava opstati bez maloprodajne mreže, odnosno Konzuma, u slučaju da dođe do pojedinačne prodaje tvrtke. Grubišić vjeruje da mogu opstati jer se radi o jakim brendovima i, u osnovi, dobrim biznisima, koji su potonuli jer su služili kao bankomat za financiranje nekih promašenih projekata.

“To ja ne doživljavam kao plan restrukturiranja nego kao poruku izvanredne uprave kako bi te kompanije mogle raditi u narednom razdoblju, odnosno koliko slobodnog novčanog toka mogu generirati za otplatu dugova. Vidjeli smo podatak da 24 posto prihoda iz prehrambenog segmenta se ostvaruje prodajom kroz vlastitu maloprodaju. To sugerira da su danas Konzum i Mercator jako bitni kanali prodaje. S druge strane Agrokor ima jake brendove koji mogu opstati na tržištu, tako da tko god bio vlasnik maloprodaje, vjerujem da će Agrokorovi brendovi ostati u njoj. Sve te kompanije koje imaju jake brendove – Zvijezda, Jamnica, Ledo – sve su to izvrsni biznisi koji su došli u probleme jer su služili kao bankomati za financiranje nečega što nema veze s njima. Sad kad te veze nestaju to je za njih kao da su im makli utege. Uopće nije upitno hoće li ti biznisi opstati – nego samo tko će biti vlasnik”, kaže Grubišić.

U javnosti se špekulira s raznim postocima otpisa dugova Agrokora. No Grubišić kaže da nije ključno pitanje koliko vjerovnici žele otpisati, nego koliko realno mogu dobiti, s obzirom na vrijednost imovine. Prema njegovoj procjeni, u optimističnom scenariju, mogu računati na 35-40 posto potraživanja.

Vjerovnici u optimističnom scenariju mogu dobiti do 40 posto potraživanja

“Nije ključno pitanje koliko će se vjerovnici odreći svojih potraživanja. Ključno pitanje je: koliko stvarno vjerovnici mogu dobiti? Moja procjena je da maloprodaja vrijedi 1-1,2 milijarde, da prehrambeni dio s poljoprivredom vrijedi 1,5 milijardi i da ‘non core’ dio vrijedi prema procjeni izvanredne uprave 40 milijuna eura. Naravno, ne ide sav novac Agrokoru, jer nema u svim kompanijama 100-postotne udjele. U optimističnom scenariju, moja procjena je da vjerovnici mogu dobiti 35-40 posto. Mogu vjerovnici tražiti i manji ‘haircut’, ali je pitanje odakle će dobiti novac”, kaže Grubišić.

Kako će Agrokor na kraju završiti, još uvijek nije definirano. Ranije se spominjalo da će se ići u prodaju kompanija iz sustava. U posljednje vrijeme javljaju se informacije da će se ići na zadržavanje Agrokora. Grubišić smatra da bi vjerovnicima više odgovaralo kada bi se išlo na prodaju pojedinačnih kompanija.

“Ja ne znam kako će izgledati konačni dogovor, ali dogovor da koncern ostane upravljati ovim firmama, gdje bi se dug prolongirao na više godina, u tom scenariju postavlja se pitanje bi li vjerovnici bili spremni odreći se 50 ili više posto potraživanja, bezuvjetno, a zauzvrat primiti obećanje da će sve biti u redu. Ako firme ostaju u vlasništvu koncerna i trebaju vraćati dugove pomalo, tko će upravljati time? Mislim da je za vjerovnike bolja opcija da se odmah ide na rasprodaju”, kaže Grubišić.

Do propasti Agrokora došlo je zbog loših investicijskih odluka, smatra Grubišić. Mnoge njihove investicije nisu generirale dovoljno novca.

“Agrokor je kleknuo zbog loših investicijskih odluka. Svaki biznis dobiva novac od kreditora i vlasnika i to investira u neku imovinu (zgrade, postrojenja, dućane…), ta imovina treba generirati novac. Njihove investicije su dijelom bilo dobre, dijelom promašaj, a dijelom su bile investicije koje nisu loše, ali ne donose novac odmah. I uz sve to imao je daljnje agresivno širenje”, zaključuje Grubišić.

Izvor: Index.hr