Ulema “Zlatnog doba” islama: finansijski i politički neovisni individualci

Odlučujući događaj za islamsko-državne odnose bio je građanski rat između Alije, četvrtog halife i Poslanikovog (a.s) zeta, i Muavije, namjesnika Damaska. To je rezultiralo smrću hiljada, i uslijedio je niz tragičnih događaja, uključujući atentat na Aliju. Muavija je uspostavio dinastiju Umejada i konsolidovao državu kao instituciju. On i kasnije umejadske halife, kao prioritet su dali raison d'etat. Umejadi su Poslanikovog (a.s) unuka, a Alijinog sina Huseina ubili i započeli dugotrajni progon Poslanikovih potomaka, od njegove kćeri Fatime i Alije.

Progonom članova Poslanikove (a.s) porodice, Umejadi su izgubili legitimitet u očima šiita. Ovaj progon bio je problematičan i za sunije. Kao rezultat toga, umejadskim vladarima, s jednim izuzetkom, nedostajao je vjerski legitimitet, iako su i dalje koristili titulu „halifa“, ali njihov vjerski autoritet ostao je uglavnom simboličan. Sunijske pravne škole gledale su samo na Četvoricu pravednih halifa kao na spoj političkog i vjerskog autoriteta, stoga su „odbacivali halife nakon vladavine Rašiduna (Četverice pravednih halifa) u razradi fikha“. Drugi rezultat građanskog rata i njegova posljedica bio je pojava različitih alternativnih interpretacija islama. Savremeni prikaz islama kao religije koja je inherentno neodvojiva od države – koju promovišu islamofobi i islamisti – ne uspijeva da obuhvati ovu historijsku složenost. Određeni nivo razdvajanja islama i države tokom Umejada i Abasida odražavao se ne samo u otporu šiita prema sunijskim državnim vlastima, već i u politički različitim stavovima različitih sunijskih pravnika, teologa, tradicionalista (ehlu-l-hadisa) i sufija. Dodatno komplicirajući odnose islama i države, svaka od šiitskih i sunijskih grupa imala je nekoliko unutrašnjih podjela. U svojoj čuvenoj knjizi Šahristani (1076–1153) je analizirao religije koje su postojale u njegovo vrijeme. Njegova knjiga kategorizira i analizira sedamdeset i tri skupine unutar islama.

Ova raznolikost je stvorila intelektualnu živahnost u vjerskoj misli. Kao što Wael Hallaq kaže, islamsko pravo su prvobitno formirali „samostalni, izrazito individualistički pravni eksperti“. Mnoge ugledne vjerske ličnosti 8. i 9. stoljeća, uključujući osnivače četiri sunijske pravne škole – Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel – kao i šiitski imami, kao što je Džafer al-Sadik, odbili su služiti državi. Oni nisu udovoljili političkim zahtjevima vladara uprkos prijetnjama i progonu.

Ebu Hanife je umro u zatvoru, Malik je bičevan, Šafija pritvoren i okovan lancima, Ibn Hanbel je mučen u zatvoru, a Džafer al-Sadik smrtno otrovan (prema riječima njegovih sljedbenika), a sve zbog njihovih disidentskih stavova.

Kazivanje o Ebu Hanifi predstavlja insistiranje rane uleme na tome da ostane nezavisna od državnih vlasti uprkos prijetnjama kažnjavanjem, pa čak i smrću. Ebu Hanife je odbacio ličnu ponudu abasidskog halife Mensura uz izgovor da nije kvalifikovan za tu funkciju. „Mensur se naljutio i nazvao ga lažovom.“ Kao odgovor, Ebu Hanife je rekao da „ako je to tako, onda on nije adekvatan za takvu poziciju jer lažov ne može biti imenovan za sudiju.“ Mensur se zakleo da će ga natjerati da prihvati službu. Ebu Hanife je pod zakletvom slično izjavio da nikada neće prihvatiti. Kao rezultat toga, Ebu Hanifa je zatvoren, a potom smrtno otrovan.

Tačno je da je neka sunijska ulema, poput dvojice uglednih učenika Ebu Hanife – Ebu Jusuf i Šejbani – obnašala državne funkcije sudije (kadije). Ipak, oni nisu preslika najčešćeg odnosa uleme i države tokom rane historije islama. Ne samo da su odbijal služiti državi, neka ulema je čak odbijala bilo kakve geste. Pokrajinski vladar Horosana zamolio je Buhariju – koji će postati najpoznatiji učenjak hadisa – da podučava njegovu djecu u palači. Buharija je odbio i poručio vladaru da slobodno „pošalje svoju djecu na njegove hadiske kružoke“. Nakon toga, vladar je protjerao Buhariju u izgnanstvo u neko selo, gdje je na kraju i umro.

Rana ulema je, također, pridavala značaj svojoj finansijskoj nezavisnosti od političkih vlasti. Analizirajući ulemu između 8. i 11. stoljeća, Muniruddin Ahmed piše: „Spominje se da je veliki broj učenjaka odbacio bilo kakvu finansijsku pomoć vlasti. Učenjaci su to učinili prije svega da bi se sačuvali pritiska vlasti.“ Mnoga ulema, uključujući određene hanefijske učenjake, kao i Ibn Hanbel i Sufjan al-Sevri, kazali su da je islamskim učenjacima zabranjeno da uzimaju novac od vlasti. Štaviše, tadašnja ulema je općenito gledala na one u društvu vladara kao nepouzdane „po pitanju znanja“ i stoga nepouzdane u svojim hadiskim izvještajima.

Hayyim Cohen analizirao je biografije oko 3.900 islamskih učenjaka koji su živjeli između 8. i sredinom 11. stoljeća, istočno od Egipta. Zaključuje da se ulema u to vrijeme veoma razlikovala od kršćanskog svećenstva, u smislu da je ulema, osim sudija i nekolicine drugih učenjaka, „funkcionisala potpuno privatno, bez da su ih imenovale vlasti ili bilo koja vjerska institucija. . ., nisu dobijali naknade i sami su se izdržavali, čineći to na razne načine.“ Većina učenjaka ili njihovih porodica bavili su se trgovinom ili industrijom – kao trgovci ili zanatlije u tekstilnoj industriji (22%); oni koji su se bavili preradom ili pravljenjem hrane (13%); razni trgovci (11%); oni koji su prodavali ili pravili kožu, metale, drvo ili grnčariju (9%); oni koji su se bavili nakitom (npr. draguljima) i/ili parfemima (8%); bankari, mjenjači novca, i posrednici (5%); i prodavci knjiga, pisari i prodavci papira (4,5%). Neki su radili kao privatni učitelji (8%) ili istražitelji svjedoka (3%). Samo mali dio (8,5%) radio je u javnoj službi.

Eliyahu Ashtor, također, naglašava da se u rano abasidsko doba „većina trgovaca. . . zainteresovala islamskim naukama“, i da su se u nekim slučajevima „njihovi sinovi u potpunosti posvetili naučnom životu“.

Dakle, „iz studija arapskih biografskih leksikona može se vidjeti da je većina teologa tog perioda pripadala buržoaskoj klasi, odnosno bili su trgovci ili sinovi trgovaca.“ Analizirajući dijelove Iraka i Irana pod vladavinom Bujida iz polovinom 10. do sredine 11. stoljeća, Roy Mottahedeh iznosi dva zapažanja o ulemi. Prvo, ulema je željela da se distancira od vlasti. Ta težnja bila je jedan od razloga zašto „porodice čiji su preci bili službenici u birokratiji ili vojsci centralne vlade nisu iznjedrili velik broj vjerskih učenjaka“. Drugo, u to vrijeme ulema je bila „nejasno definisano tijelo“ koje je imalo „malu unutrašnju strukturu“ i činilo je više identiteta i zanimanja.

Druga dimenzija vjerske raznolikosti tokom ere Umejada i Abasida bila je suživot muslimana s drugim religioznim skupinama, naročito kršćanima i Jevrejima. U The Renaissance of Islam (Renesansi islama) Adam Mez primjećuje da je tokom 10. stoljeća u Abasidskoj državi bilo mnoštvo kršćanskih i jevrejskih birokrata. Također, naglašava da su u to vrijeme muslimani Bagdada učestvovali u kršćanskim proslavama. U 9. stoljeću, neke halife naredile su štićenicima (uglavnom kršćanima i Jevrejima) da pokažu svoj niži društveni status u određenom kodu odijevanja i prevoznih sredstava, kao što su jahanje mula i magaraca umjesto konja. U praksi, međutim, ove mjere nisu uvijek uspješno sprovedene. Prema Mezu, tokom 10. stoljeća ta su pravila ostala „neaktivna“. S usponom ortodoksije u 11. stoljeću stvari su ponovo postale ozbiljne. Ova raznolikost i relativna tolerancija nisu bile ograničene na Bagdad. Prema Shelomu Goiteinu, dokumenti Geniza (koji su pronađeni u sinagogi u Starom Kairu i pružaju informacije prvenstveno o jevrejskim trgovcima u muslimanskim zemljama) otkrivaju da su u Kairu, Damasku i Jerusalemu „židovske kuće često graničile s kućama muslimana ili kršćana ili oboje. Nije bilo geta, već naprotiv, mnoštvo svakodnevnog prožimanja. Niti je postojao strukovni geto.“

U stvari, određeni nivo vjerske tolerancije predstavljao je važnu dimenziju vladavine muslimana u ogromnim zemljama, gdej stoljećima nisu činili većinu. Prema procjenama Richarda Bullieta, na kraju Umejadskog perioda manje od 10% domaćeg stanovništva prešlo je na islam na svim teritorijama osim Arapskog poluostrva. Stoljeće kasnije, oko 850, preobraćenici su vjerovatno činili više od polovine domaćeg stanovništva samo u Iranu, dok su još uvijek činili manje od trećine domaćeg stanovništva u Iraku, Siriji, Egiptu i Tunisu, pa čak i niži procenat u kasno osvojenom Endelusu. Oko 950. godine, preobraćenici su vjerovatno činili tri četvrtine domaćeg stanovništva u Iranu, i oni su činili većinu domaćeg stanovništva u drugim regionima, osim Endelusa.

Raznolikost nije značila harmoniju ili čak trajan mir. Na primjer, tradicionalisti (ehlu-l-hadis), koji su naglašavali doslovno tumačenje hadisa, povremeno su bili u fizičkom sukobu s drugim grupama. Zloglasni primjer državne intervencije u vjerskoj raznolikosti bio je slučaj mihne (inkvizicije) koji se dogodio između 833. i 848. Halifa Me'mun inicirao ga je među državnim službenicima i ulemom kako bi potvrdio svoj autoritet u vjerskim poslovima i kao odgovor na vjersko protivljenje njegovoj vladavini. Me'munovo isljeđivanje, koje je nastavljeno i tokom vladavine dvojice narednih halifa, nametalo je racionalističku mutezilijsku ideju da je Kur'an stvoren, a ne vječni Božiji, nestvoreni govor. Neki vodeći učenjaci poput Ibn Hanbela odbijali su da se povinuju, uprkos prijetnjama kažnjavanjem, pa čak i pogubljenjem. Halifa Mutevekkil (vladao 847-861) okončao je mihnu i dozvolio hanbelijskim tradicionalistima da progone alternativne grupe – mutezile, šiiti, kršćani i Jevreji na svojoj su koži osjetili bijes.

Kao što ovi primjeri ukazuju, postojala su mnoga ograničenja vjerske raznolikosti tokom ere Abasida. Bez obzira na to, bio je to period dinamizma i kreativnosti, koji je pružao ključne mogućnosti za procvat filozofije i prirodnih nauka.

Odlomak iz knjige: Ahmet T. Kuru, Islam, Authoritarianism, and Underdevelopment, str. 71-75.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Knjigu na engleskom jeziku možete poručiti ovdje.

Povezani članci

Back to top button