fbpx

Švicarska decentralizacija – Lekcija za Bosnu i Hercegovinu

Švicarska je odavno pokazala da decentralizacija može dobro da funkcioniše. Mnogi misle da velika teritorija i centralizacija donose napredak i mnoge druge koristi. Međutim, Švicarska, koja nije član ni NATO ni Evropske unije, predstavlja očigledan dokaz da nije tako. Sa blizu osam miliona stanovnika ova zemlja ima visoko decentralizovanu upravu, jer 26 kantona – okruga – konkurišu međusobno i uživaju veliku samostalnost. Kantoni su nekada bili posebne nezavisne države, a neki imaju manje od 50 hiljada žitelja. Pored toga, u Švicarskoj ima oko 2.900 općina, pri čemu najmanja ima svega tridesetak stanovnika. To je daleko veći broj općina nego u drugim evropskim državama. Veći deo švicarskog poreza na prihod plaća se općini i kantonu, a ne saveznoj vlasti. Općine i kantoni značajno se razlikuju po porezima i propisima i tako međusobno konkurišu za naklonost građana i firmi.

Naravno, opće je poznato da je Švicarska vrlo uspješna zemlja. U samom je svjetskom vrhu po očekivanom trajanju života, zaposlenosti, blagostanju i napretku. Jedna je od nekoliko zemalja na planeti koje nisu ratovale duže od stoljeća. Uprkos postojanju četiri jezika (njemački, francuski, italijanski i retoromanski), nivo društvenog sklada je visok. Potpuno suprotno je, primjera radi, u Belgiji, gdje napetost i sukobljeni interesi Flamanaca, koji govore holandski, i Valonaca, koji govore francuski jezik, stalno prijete da rasparčaju zemlju. Dok Flamanci tvrde da moraju da izdržavaju manje bogate Valonce, Švicarci nemaju sličnih sukoba, jer imaju decentralizovan sistem.

Naravno, Švicarska jeste demokratija, ali u zemlji postoji tako mnogo malih demokratskih jedinica da Švicarska uspijeva da izbjegne mnoge mane centralizovane nacionalne demokratije.

Švicarska također ilustruje kako mogućnost administrativnog odvajanja ili podjele smanjuje napetosti. Tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka stanovnici većinski njemačkog kantona Bern, čiji je maternji jezik francuski, osjećali su da nisu na odgovarajući način predstavljeni. Zajednice koje govore francuski su se odvojile 1979. i formirale novi kanton Jura. Sukobi između različitih etničkih i jezičkih grupa vijekovima su mirno razrješavani na ovaj način. Pošto su švicarski kantoni i zajednice mali, ljudi imaju ne samo mogućnost da glasaju na izborima, već i lahko da se presele ako su nezadovoljni upravom. Na ovaj način dobra politika uprave potiskuje lošu.

Ovo ne znači da preporučujemo švicarski model kao idealnu ili jedinu mogućnost, ali to jeste primjer koji pokazuje da decentralizovana uprava može da funkcioniše i da vodi ka manjim porezima i većoj individualnoj slobodi. Isto tako ne mislimo da je demokratija garantovano dobra ako je mala. I demokratija od tri čoveka pogrešna je, ako niko ne može da je napusti kada to zaželi.

Švicarska – Kantoni

Važno je da ljudima bude omogućeno da sami odluče u kolikim administrativnim jedinicama hoće da žive i sa kakvom vrstom uprave. To uopće ne mora da bude demokratija. Lihtenštajn, Monako, Dubai, Hong Kong i Singapur nisu parlamentarne demokratije, ali su vrlo uspješne. Ove zemlje predstavljaju dokaz tačnosti izreke „malo je lijepo”.

Neko može da misli da pravo na odvajanje i samoupravu obavezno vodi u sukobe, ali nije tako. Pogledajmo kako funkcioniše slobodno tržište. Svako može da otvori firmu i pokrene posao, ali većina to ipak ne radi, već su zaposleni u nečijoj firmi. Ta saradnja korisna je za obje strane. Isto važi i za države. Neki građani će izabrati da budu nezavisni, ali najvećem broju je u interesu da se uključe u društvo, a ta različita društva će imati interes da sarađuju. Naravno, ekonomija obima smanjuje troškove, ali koji obim je optimalan – to može biti utvrđeno samo ako postoji sloboda izbora.

Odvajanje ne mora odmah da vodi do pune administrativne nezavisnosti. Svaki oblik decentralizacije u kome se neke odgovornosti prenose sa centralne vlasti na lokalnu upravu, može se nazvati odvajanjem. Ima mnogo mogućih oblika i obima lokalne samostalnosti između sadašnje prisilne centralizacije i otcjepljenja.

Način na koji ovo može da se ostvari može se vidjeti na primjeru takozvanih Specijalnih ekonomskih zona, kao što je Šenzen, koje je kineska vlast formirala osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Ovi regioni imaju relativno malo propisa, omogućavaju strana ulaganja i utiru put za veću slobodu u ostatku Kine. Dubai također ima zone slobodne trgovine, u kojima postoji malo propisa o radu i trgovini. Ovakve ekonomske zone mogle bi da budu model za političke slobodne zone u kojima bi ljudi mogli da isprobaju različite oblike uprave.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 58-60.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close