fbpx

Nevjerovatni arapski učenjak koji je za pola milenija pretekao Adama Smitha

U jednom od najutjecajnijih radova iz oblasti historije ekonomske misli (Historija ekonomske analize, 1954), Joseph Schumpeter je tvrdio da u historiji ekonomije postoji „velika praznina“. Koncept opravdava opće neznanje u nastavnim kurikulima ekonomije glede ekonomskih promišljanja između ranokšćanskog i skolastičkog doba, naglašavajući nedostatak relevantnog pozitivnog („naučnog“) ekonomskog mišljenja u ovom periodu.

Zahvaljujući ovom samostvorenom jazu, najistaknutija islamska figura srednjeg vijeka, endeluški naučnik i političar Ibn Khaldun zapostavljen je u glavnim udžbenicima (Screpanti i Zamagni 2005, Roncaglia 2005, Rothbard 2006, Blaug 1985). Ovih nekoliko radova često pogrešno počinju da identifikuju korijene modernih teorija diskusijom o merkantilistima ili škotskom prosvetiteljstvu.

Istina je da to uopće nije bio početak ekonomskog promišljanja.

Uspostavljanje društvenih nauka u 14. stoljeću

Najveća zasluga Ibn Khalduna leži u njegovom revolucionarnom metodološkom razmišljanju. Potpuno je odbacio metodologiju svojih prethodnika, što ga je učinilo prvim „društvenim naučnikom […] u najstroijžem značenju tog izraza“ (Fonseca, 1988). Prije Ibn Khalduna, uloga islamskih historičara bila je ograničena na prenošenje znanja bez modifikovanja, uređivanja ili dodavanja bilo kakvih primjedbi na račun tradicije. Nikada nisu dovodili u pitanje validnost priče, već su umjesto toga pažljivo analizirali vjerodostojnost prenosioca.

Ibn Khaldun je odbacio tu praksu, navodeći potrebu za novom naučnom metodom koja će misliocima omogućiti da razdvoje istinite i lažne historijske informacije. Ali kako to postići? Prema njegovom mišljenju, trebali bismo „istražiti ljudsku društvenu organizaciju“ da bismo imali „zdrav kriterijski mehanizam“ koji nam pomaže da analiziramo društvo umjesto prihvatanja apsurdnih priča historičara (Khaldun, str. 7-8).

Ibn Khaldun naglašava da je ovo potpuno nova, originalna i nezavisna nauka, koja ranije nije postojala (Khaldun, str. 8).

Poočim ekonomije

Khaldunijansko razmišljanje današnjim ekonomistima možda zvuči zbunjujuće poznato. On kaže da podjela rada služi kao osnova za svako civilizirano društvo i identificira podjelu rada ne samo na tvorničkom nivou, već i u društvenom i međunarodnom kontekstu. Ibn Khaldun navodi primjer dobijanja žita gdje podjela rada stvara višak vrijednosti: „Dakle, ne može to postići bez kombinacije mnoštva snaga među svojim bližnjima, ukoliko želi da dobije hranu za sebe i za njih. Saradnjom se mogu zadovoljiti potrebe većeg broja ljudi, mnogo puta veće od njihovog (broj) “(Khaldun, str. 87).

Njegov primjer podjele proizvodnog procesa ekonomisti su potpuno zaboravili i on nije manje ekspresivan od Smithove tvornice igala: „što uključuje, na primjer, upotrebu rezbarije vrata i stolica. Ili da neko vješto okreće i oblikuje komade drveta strugalom, a zatim ih kombinuje tako da izgledaju kao da su jedna cjelina” (Khaldun, str. 519). Štaviše: za razliku od Smitha, Ibn Khaldun ne pravi razliku između produktivnog i neproduktivnog rada.

Na osnovu toga je lahko razumjeti da je Ibn Khaldun iznio veoma slične ideje kao Adam Smith, ali stotinama godina prije zapadnog filozofa. No, Ibn Khaldun je kazao mnogo više o ekonomiji.

Analizirao je tržišta koja nastaju na osnovu podjele rada i ispitivao tržišne snage na jednostavan didaktički način koji je vrlo sličan stavu Alfreda Marshalla. Izum analize ponude i potražnje nije nastao u 19. stoljeću: islamski naučnik je, također, opisao odnos ponude i potražnje, a također je uzeo u obzir zalihe i trgovinu robom. Ekonomiju je podijelio na tri dijela (proizvodni, trgovinski i javni sektor) jer tržišne cijene u njegovoj teoriji uključuju plate, dobit i porez (Boulakia 1971). Istovremeno je analizirao tržište robe, radne snage i zemljišta. Ovaj strukturirani pristup natjerao je Ibn Khalduna da izmisli radnu teoriju vrijednosti, što islamskog naučnika u tom smislu čini premarksističkim (ili klasičnim) misliocem (Oveiss, 1988).

Njegova ideja, da je proizvedena vrijednost jednaka nuli ako je unos radne snage nula, izgleda iznenađujuće klasična, daleko ispred svog vremena.

Kako su neoklasici stovrili lažnu priču

U dinamičnom khaldunijanskom modelu ekonomskog razvoja, vlada igra presudnu ulogu. Njegova politika, prije svega oporezivanja, ima sjajan utjecaj na razvoj civilizacije. Nakon nomadskog načina života plemena se mijenjaju u sjedilački način života, rađajući urbanu civilizaciju. Sjedilački način života uništava izvornu grupnu solidarnost i stvara potrebu za novom klijentelom. Stvaranje novog identiteta grupe je skupo, a potrebna je i nova vojska.

Dakle, s produbljivanjem urbane civilizacije, zahvaljujući sve većim luksuznim potrebama dinastije, vladar mora povećati poreze. Na kraju, poreske stope postaju toliko visoke da se ekonomija urušava. „Treba znati da na početku dinastije, oporezivanje donosi velike prihode od malih nameta. Na kraju dinastije, oporezivanje donosi male prihode od velikih nameta ”(Khaldun, str. 352) – piše Ibn Khaldun, opisujući i mikro podsticaje koji stoje iza oporezivanja. S druge strane, on odbacuje carine i vladino učešće u trgovini jer je ekonomsko-politička moć vlade nesrazmjerno velika.

Ove ideje su toliko unikatne u srednjem vijeku, da je čak i Ronald Reagan citirao Ibn Khaldunovo djelo, navodeći da imaju zajedničke prijatelje, aludirajući na Arthura Laffera. Razlog za to je taj što je i sam Laffer smatrao Ibn Khalduna pretečom ekonomije ponude i Lafferove krivulje, mada khaldunijanske ideje nemaju mnogo zajedničkog s Lafferovom krivuljom. Razlog je taj što ih treba tumačiti u vremenskom rasponu, a ne kao najvažnijem pravilu politike.

Dakle, ovaj narativ nije samo lažan, već ilustruje kako neoklasična ekonomija oblikuje ekonomsku historiju da bi opravdala svoje postojanje. To su prevelika nehistorijska pojednostavljenja i stvaranje priče o slavnoj i direktnoj evoluciji prema neoklasicizmu kao najrazvijenijem stadiju ekonomskog mišljenja.

U ovom procesu, minuli naučnici su zanemareni, pokušani da budu integrisani u kontekst neoklasične historije – ili oboje.

Kejnzijanske ideje iz Sjeverne Afrike 14. stoljeća

Konačno, ideje muslimanskog filozofa predviđaju i ideje kejnzijanske ekonomske teorije. Ibn Khaldun kaže: „Dinastija i vlada služe kao najveće svjetsko tržište, dajući civilizacijski smisao. Sada, ako vladar drži imovinu i prihode, ili budu izgubljeni ili ne upotrijebljeni pravilno, tada će imovina u vlasništvu vladareve svite biti mala. Tako (kad prestanu trošiti), poslovni pad i komercijalni profit opadaju zbog nedostatka kapitala.“ „[…] Nadalje, novac kruži između podanika i vladara, krećući se naprijed-nazad. Sada, ako ga vladar zadrži za sebe, onda su podanici na gubitku“(Khaldun, str. 365).

Ovo su snažni argumenti za vladinu potrošnju u kontekstu Sjeverne Afrike iz 14. stoljeća.

Adam Smith kao khladunijanski mislilac?

Ne samo da khaldunijanske ideje, već i metodologija koja stoji iza njih je zaista originalna, jer se oslanja na apstrakciju i generalizaciju. Ibn Khaldun nam daje ekonomiju Sjeverne Afrike iz 14. stoljeća i brojna relevantna pitanja. Govori o pitanjima za koja nemamo jedinstveno rješenje ni u 21. stoljeću. Khaldun nam pomaže da premostimo jaz u historiji misli koji pokazuje važnost srednjovjekovne islamske kulture. Također, pomaže da se shvati veza između islamske ekonomije i drugih škola mišljenja kao zajedničkog teoretskog pretka.

Ne znamo sa sigurnošću da li su Adam Smith ili bilo koji drugi klasični naučnici bili inspirisani Ibn Khaldunovim radom prilikom razvijanja sopstvenih teorija. Između ostalog moramo otkriti ove informacije – koje su se izgubile u „velikoj praznini“ – kako bismo otkrili novi narativ koji je bliži realnosti.

Ali zašto nam je potreban novi narativ kako bi otkrio našu prošlost? Odgovor je jednostavan: da bi se izbjegla takva površna uvjerenja da je Adam Smith (ili Ibn Khaldun) otac ekonomije, razvoj ekonomije je počeo u Nju Ejdžu kulminirajući u neoklasičnu misao, Ibn Khaldun je već izumio Lafferovu krivulju, finansijsko tržište se efikasno samoreguliše ili da je velika vlada uvijek loša za ekonomiju – uostalom, ekonomisti moraju da preispitaju svoja razmišljanja: kriza iz 2008. pokazala je da se praznine u mainstreamu lahko transformišu u greške u politici.

Novim, pluralnijim pristupom historiji mišljenja, može se izliječiti alzheimerova bolest mainstream ekonomije koja je u 21. stoljeću prijeko potrebna.

Piše: Daniel Olah

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

Al-Hamdi, M. T. 2006. “Ibn Khaldun: The Father of the Division of Labor”. Conference lecture in Madrid (http://www.uned.es/congreso-ibn-khaldun/pdf/09%20Mohamed%20Alhamdi.pdf; accessed: 14 May 2017)

Blaug, M. 1985. Economic Theory in Retrospect. Cambridge: Cambridge University Press.

Boulakia, J. D. C. 1971. “Ibn Khaldún: A Fourteenth-Century Economist”, Journal of Political Economy 79. No. 5: 1105-1118.

Khaldun, Ibn. 1377. The Muqaddimah: An Introduction to History. Translated by Franz Rosenthal. Online version: https://asadullahali.files.wordpress.com/2012/10/ibn_khaldun-al_muqaddimah.pdf (accessed: 10 March 2017)

Oweiss, I. M. 1988. “Ibn Khaldún, Father of Economics”. In Arab Civilization: Challenges and Responses, edited by Oweiss, I. M. – Atiyeh, G. N. New York: State University of New York Press.

Roncaglia, A. 2005. The Wealth of Ideas. A History of Economic Thought. Cambridge: Cambridge University Press.

Rothbard, M. N. 2006. Economic Thought Before Adam Smith. An Austrian Perspective on the History of Economic Thought. Brookfield Vt: Edward Elgar Publishing Ltd.

Schumpeter, J. A. 1954. History of Economic Analysis. London: Allen & Unwin.

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close