fbpx

Turgut Ozal – Reformator koji je preporodio današnju Tursku

Pokojni predsjednik Turgut Ozal neosporno je jedna od istaknutijih političkih ličnosti u novijoj turskoj povijesti nakon Ataturka, i snažno je obilježio osamdesete i rane devedesete godine. Njegovi hrabri i radikalni pomaci dalekosežno su djelovali na promjene, kako u unutrašnjoj, naročito gospodarskoj politici, tako i u međunarodnim odnosima Turske. Pomaci i promjene koje je proveo Turgut Ozal imaju svoju pretpovijest i proces je išao k njima i prije Ozalova dolaska na vlast. Činjenica je da je on bio lider i udarna snaga koja je snažno i beskompromisno gurala Tursku prema promjenama. Naime, još u siječnju 1980. godine, neposredno prije vojnog puča, tadašnja Vlada pod predsjedanjem Sulejmana Demirela inaugurirala je stabilizacijski gospodarski program, čiji je nacrt izradio Turgut Ozal (kao visoki dužnosnik u Državnom zavodu za planiranje i dugogodišnji Demirelov poznanik i suradnik). Temeljna zamisao tog programa bila je radikalna promjena dotadašnje gospodarske politike koja je dovela do visoke zaduženosti zemlje, visoke nezaposlenosti, tromog i neefikasnog gospodarstva i sveopćeg nezadovoljstva, što je, povratno, rezultiralo unutrašnjom nestabilnošću društva i dovelo Tursku na rub anarhije. Uostalom, takva situacija je i nagnala vojni vrh, nakon temeljitih priprema i proučavanja iskustava prethodna dva puča, da izvede vojni udar, suspendira parlament i formira tehničku Vladu pod svojom neposrednom upravom. Predsjednik te Vlade Bulent Ulusu uzeo je u svoj kabinet i Ozala koji je bio zadužen za gospodarstvo i financije i praktično je nastavljena gospodarska politika koja je zacrtana prije vojnog puča.

Uspostavljena stabilnost i povjerenje s kojim je javnost dočekala umješno vođeni puč dali su brzo rezultate na unutrašnjem političkom planu i u gospodarstvu. Rastuća inflacija je smirena i smanjena. Nakon nekog vremena došlo je do neslaganja u Vladi, i, tijekom 1982, do Ozalovog distanciranja od vojnog vrha. Najavljeni su parlamentarni izbori za listopad 1983. i povratak izvršne vlasti civilima. Politički potezi pučista — zabrana djelovanja i participacije u izborima — otvorila je sasvim novu, do tada nepostojeću šansu Turgutu Ozalu koju je on odlučno iskoristio. U travnju je vojna hunta donijela zakon o političkim strankama: iz političkog života su isključena 723 bivša političara, a Vijeće nacionalne sigurnosti zadržalo je pravo da zabrani neku stranku ili isključi pojedinca iz političke borbe bez obrazloženja.

Ozal u svibnju 1983. godine osniva svoju, potpuno novu i u političkom životu do tada nepostojeću Domovinsku stranku (Anavatan partisi – ANAP). To što je Domovinska stranka osnovana u svibnju, a ostale stranke, neposredni i najveći konkurenti, mjesec ili dva kasnije, govori i o odlučnosti i hrabrosti samog Ozala koji je znao odrediti trenutak djelovanja. Zbog zabrane političke aktivnosti, stare stranke su osnovane pod novim imenima, ali bez vodstva već prepoznatljivih lidera, te do izbora nisu stigle u potpunosti reorganizirati i obnoviti teritorijalnu mrežu koju su imale prije vojnog udara. Uostalom, vojna hunta je željela da na političku scenu dođe potpuno nova generacija političara neopterećena sukobima iz prošlosti i s prijedlogom novih ideja.

U kratkom vremenu osnovano je najmanje 17 političkih stranaka među kojima su se isticale Socijaldemokratska stranka (poznatija po akronimu SODEP) i Velika turska stranka. Prvu je predvodio profesor Erdal Inonu, sin drugog predsjednika Republike Ismeta Inonua, i u stranci su očekivali da će privući glasače bivše Republikanske stranke (CHP); druga stranka bila je Demirelova Stranka pravde s novim imenom i to su svi znali, pa tako i generali. Nije im dozvoljeno sudjelovanje na ovim izborima. Uz već navedene političke stranke koje su osnovane “po direktivi”, takvo je bilo stanje prije izbora.

Ozal je iskoristio svoju novostečenu popularnost kao uspješni gospodarstvenik i tvorac programa gospodar | skog razvoja. Do danas se mnogi pitaju kako to da hunta nije zabranila i ANAP. Podrška Zapada, poglavito | financijskih krugova, spasila je, po svemu sudeći, Ozala. Umirovljeni general Alexander Haig posjetio je Evrena i izvijestio ga da Zapad ima puno povjerenje u Ozala. Tako je Domovinska stranka dobila većinu na izborima, iako ne i apsolutnu. Usprkos početnim otporima i neslaganjima, Turgut Ozal je, kao novi predsjednik Vlade, formirao svoj kabinet. Krajem 1983. godine inaugurirao je gospodarski program koji se nastavljao na onaj iz 1980. godine, koji je, uostalom, dobrim dijelom sam i stvorio. Program je bio, u biti, usmjeren protiv etatizma i uplitanja države u gospodarstvo. Uloga države se svodila samo na regulatora pravila u potpuno slobodnoj tržišnoj utakmici. Iniciran je vrlo ambiciozni plan privatizacije velikog broja državnih poduzeća, zatim stimulacija izvoza i mogućnost stranog ulaganja u Tursku. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno mijenjati monetarnu politiku i ukinuti brojne zaštitne takse i cijene u mnogim granama gospodarstva. Ozal je tražio pet godina socijalnog mira i obećao je da će trajno transformirati Tursku. To je značilo pet godina bez štrajkova i socijalnih nemira, a vojska mu je to i omogućila.

Ovakve promjene su u tom trenutku bile gotovo revolucionarne za Tursku koja je dugo vodila gospodarsku politiku samodostatnosti i protekcionizma kako bi sačuvala ,ekonomsku neovisnost” koja je, opet, imala korijene u duboko usađenom otporu svim oblicima vanjskog utjecaja na gospodarstvo zbog katastrofalnih iskustava Osmanskog Carstva s “kapitulacijama” i drugim posebnim pravima stranaca.

Brz rast populacije, proces urbanizacije, migracije stanovništva iz sela u gradove, velike infrastrukturne potrebe te svjetska naftna kriza i recesija stvorili su i u Turskoj “dužničku krizu”. Turska je 1973. godine dugovala vanjskim vjerovnicima 3 milijarde dolara, da bi već 1977. godine dug narastao na 11 milijardi dolara. Ozalova Vlada je, uz blisku suradnju s Međunarodnim monetarnim fondom, problem dugova počela rješavati otvaranjem svog tržišta i rastom izvoza. Upravo je rast izvoza osigurao lakše nošenje s dužničkom krizom, a nova otvorenost društva omogućila je slobodan izlazak mnogih, dugo potiskivanih unutarnjopolitičkih tema, kao što su komunizam, sindikati, islam i kurdski problem. O svim tim temama Ozal je imao hrabro i određeno mišljenje. Ovako velike i radikalne promjene nakon više od 60 godina zatvorenosti donijele su novi dinamizam u svakom pogledu. Probuđeno gospodarstvo je na svoj način utjecalo i na međunarodnu politiku, jer su ekonomski interesi i profit vrlo brzo pronašli svoj put na Bliski istok — ne samo u Irak i Iran za vrijeme njihovog međusobnog rata (od 1980. do 1988) — već i na Arapski poluotok, te na sjeverne obale Afrike. Prisutnost turskog kapitala i interesa u tim područjima prirodno je skrenula pozornosti vanjske politike zemlje u tom pravcu.

Dubinu promjena koje je tursko gospodarstvo doživjelo tijekom osamdesetih pokazuju i sljedeći rezultati: bruto domaći proizvod | imao je prosječni rast od S posto, s vrhunskim rastom od 10 posto 1990. godine, što će se ponoviti iza 2003. gdine u AKP-ovoj Vladi, a sve zahvaljujući transformaciji gospodarstva čije je temelje postavio Ozal; u isto vrijeme udio poljoprivredne proizvodnje u bruto nacionalnom | dohotku je permanentno padao s 22,6 posto 1980. na 16,3 posto 1991. godine. Industrija je 1991. imala udio od 27,7 posto, a uslužne djelatnosti čak 55,9 posto. Turska je osamdesetih definitivno prestala biti proizvođač samo poljoprivrednih dobara. Izvoz je stalno rastao i kvalitativno se mijenjao: naprimjer, 1980. godine cjelokupan izvoz je iznosio nešto manje od 3 milijarde dolara, od čega su poljoprivredni proizvodi zauzimali 57 posto; 1991. izvoz je narastao na nešto više od 13,5 milijardi dolara (što čini rast veći od 350 posto), od čega su poljoprivredni proizvodi iznosili 19,7 posto. Jedna nova gospodarska grana rođena je osamdesetih godina. To je bio turizam. Od beznačajnih 212 milijuna dolara u 1980. godini narastao je na 2 milijarde i 705 milijuna dolara u 1990, a već tada se vidjelo da to nisu ni približno iskorišteni potencijali. Turska će tijekom sljedećih 20 do 30 godina izrasti u turističku velesilu koju posjećuju deseci milijuna turista. Dolaze na mediteransku obalu, ali i u Istanbul gdje danas (2011. godine) slijeće dnevno i do 900 zrakoplova, a grad posjećuje osam milijuna turista godišnje.

Strana ulaganja tijekom osamdesetih nisu odmah pratila pozitivne gospodarske pokazatelje. Do 1988. godišnja ulaganja su se kretala ispod milijun dola- ra, a već 1989. u Tursku su uložena 663 milijuna dolara, sljedeće godine 700 milijuna dolara, a rast je nastavljen i tijekom devedesetih. Sveukupne strane investicije iznosile su osamdesetih godina 2369 milijuna dolara. Nakon početnih razočaravajućih rezultata iz ranih osamdesetih, strani investitori pokazuju nagli rast Interesa Za ulaganje u tursko gospodarstvo, što doživljava svoju kulminaciju dolaskom AKP-a na vlast 2002. godine. Strane investicije teške su više od 130 milijardi dolara u 2011. godini.

Jedna od najvećih prepreka za ulaganje u Tursku bila je permanentno visoka inflacija, no to je cijena koju je Turska plaćala zbog svojih velikih ulaganja u infrastrukturu. Svakako je najveća investicija vrlo ambiciozni Jugoistočni anadolski projekt (GAP) pokrenut 1981. godine: sastojao se od 13 velikih cjelina, odnosno projekata planiranih na rijekama Eufratu i Tigrisu i njihovim pritokama. Ovaj gigantski, višenamjenski projekt predviđao je gradnju 13 hidrocentrala, više od dvadeset sustava za navodnjavanje, sustave za prijenos električne energije, stotinjak novih naselja, a njegova je vrijednost tada bila procijenjena na čak 27 milijardi dolara. Projekt je imao i neposredne implikacije na odnose u široj regiji, poglavito u odnosu na države u slivu ovih rijeka, Siriju i Irak, ali i šire. GAP je Turska financirala iz svojih izvora i zagospodarila je vodenim tokovima ovih dviju povijesnih rijeka, te efikasno kontrolira količinu protoka vode.

U međunarodnim odnosima Ozal je pokrenuo nekoliko važnijih inicijativa među kojima se posebno isticala takozvana Crnomorska inicijativa (BSEC) s kraja osamdesetih godina. Predlagala je zbližavanje svih zemalja crnomorske regije radi širenja i produbljivanja ekonomskih odnosa, razvoja zajedničkih znanstvenih i tehničkih projekata, kontrole zagađivanja, razvoja turizma i kulturne razmjene. Raspad Sovjetskog Saveza ukazao je na važnost ove inicijative i, na sastanku koji je održan u lipnju 1992, potpisan je formalni sporazum o kooperaciji među crnomorskim zemljama. Nazočni su bili i lideri Armenije, Azerbajdžana i srednjoazijskih republika. Crnomorska inicijativa ne daje spektakularne rezultate, ali je dobar okvir za suradnju država na tom vrlo osjetljivom prostoru.

Ozal je sredinom osamdesetih pokrenuo i proces približavanja Sovjetskom Savezu, nakon što su odnosi Turskei SSSR-a, poslije vojnog puča (1980-1983), bili bitno zahlađeni. Odnosi su se polagano popravljali, razmijenjene su. brojne delegacije različitih razina, a vrhunac je dosegnut posjetom Turguta Ozala Moskvi 1986. godine. U Turskoj je ponovo razmatrano pitanje odnosa prema ljevičarskim skupinama i političkim snagama. Čvrsti desni stisak je popustio, ali ne mnogo. U odnosima s Europom Turska je pod vodstvom Ozala napravila veliki korak bliže zajedničkom tržištu i ulagala je puno napora da ispuni visoke zahtjeve i kriterije koji su joj postavljani. Ostat će zabilježeno da je Turska pod vodstvom Turguta Ozala 1. travnja 1987. godine i službeno podnijela zahtjev za punopravnim članstvom u Europskoj uniji.

Odnosi Ozala s vojskom zavređuju nekoliko riječi. Iako je došao na vlast unatoč protivljenja vojnog vrha, odlučio je provoditi svoj gospodarski program konzekventno i dosljedno. Inzistirao je na svojim ustavnim ovlastima i koristio ih je, no ovaj ambivalentni odnos predsjednika Vlade i vojnog vrha donio je i neke neobične rezultate za turske prilike. Prvo, dugogodišnji san i želja vojnog vrha za radikalnom modernizacijom i opremanjem velike turske vojske prvi put su stvarno provedeni u djelo u Ozalovo vrijeme; zajednička ulaganja stranih investitora i u vojnoj industriji bitno su popravila tehničku razinu opremljenosti vojske, a Turska je došla u posjed tehnologije, znanja i obučenih kadrova (između ostalog, Turska danas licencno proizvodi suvremene lovačke zrakoplove F-16. No isto tako, u samo predvečerje savezničke intervencije protiv Iraka zbog okupacije Kuvajta, naišavši na otpor u Glavnom stožeru za svoje viđenje političke i vojne uloge Turske u Pustinjskoj oluji, Ozal je odnio jednu od znakovitijih političkih pobjeda i načelnik Glavnog stožera general Necip (Nedžip) Torumtay podnio je ostavku.

Nad Ozalovim mandatom cijelo je vrijeme bila sjena starih političkih lidera kojima je zabranjen politički rad. Želeći ih trajno izbaciti iz političke utakmice, Ozal je organizirao referendum nadajući se da ih narod neće prihvatiti. Referendum je održan 6. rujna, nešto više od mjesec dana prije zakazanih izbora. Rezultat je bio izrazito tijesan, 50,2 posto za i 49,8 posto protiv, uz čak 93,36 posto izašlih glasača. Demirel, Ecevit, Erbakan i drugi bili su opet u političkoj areni. Na parlamentarnim izborima 29. listopada 1987. godine Ozalov ANAP izgubio je dio izbornog kolača, no još uvijek je bio najjača parlamentarna stranka s 36,2 posto glasova. Socijalno demokratska populistička stranka (SHP) osvojila je 24,7 posto glasova, a Stranka pravog puta (DYP) 19,1 posto. Ecevit (DSP) sa 8,5 posto i Erbakan (RP) sa 7,2 posto ostali su ispod izbornog praga od 10 posto.

Nakon isteka mandata predsjedniku Republike Kenanu Evrenu, 31. listopada 1989. godine, parlament Ozala bira za osmog predsjednika Republike Turske, a tek drugog civila na tom mjestu. Izabran je samo glasovima svoje stranke, jer je opozicija bojkotirala glasanje. Preuzeo je dužnost 9. studenog 1989, ostavljajući iza sebe u ANAP-u koaliciju islamista i nacionalista koji su se nadali — sada kada je Ozal otišao — preuzimanju stranke.

Nakon parlamentarnih izbora 1991. dolazi do većih promjena. Ozalova Domovinska stranka (ANAP) osvaja samo 24 posto glasova i gubi većinu koju sada preuzima stranka povratnika i veterana turskog političkog života Sulejmana Demirela. Stranka pravog puta (DYP) osvaja 27 posto glasova i Demirel ponovo postaje, listopada 1991, predsjednik Vlade. Sedmi put u svojoj dugoj političkoj karijeri. ANAP koji se u trenutku osnivanja, početkom osamdesetih godina, pozicionirao kao središnja | stranka desnice, spajajući u sebi konzervatizam (nasljeđe Stranke pravde), tradicionalizam (čitaj: politički islam) i patriotizam (čitaj: nacionalizam MHP-a), s vremenom je izgubio stožernu privlačnost desnog centra, a stari rivali su opet zauzeli svoja tradicionalna mjesta u političkom spektru.

Vrijeme političke kohabitacije predsjednika i premijera, dva velika suparnika, trajalo je do 17. travnja 1993. godine, kada Turgut Ozal umire od posljedica srčanog udara, nakon komplikacija potaknutih njegovom posljednjom zahtjevnom turnejom po Aziji. Uz ovu iznenadnu smrt vuku se sumnje do danas. Dio njegove obitelji tvrdi da je bio otrovan. Na mjestu predsjednika Republike zamijenio ga je Sulejman Demirel kojeg je parlament izabrao 16. svibnja 1993. godine. Ne bez otpora. Tek u trećem glasanju dobio je potrebna 244 glasa. Stupanj demokratizacije društva se očitovao i u iznenađujuće glatkom izboru nove Vlade pod vodstvom Tansu Ciller (Čiler) koja je postala prvom ženom premijerkom u jednoj većinski muslimanskoj zemlji koja je demokratska.

Neki analitičari uspoređuju dinamičnu eru Turguta Ozala u Turskoj s vladavinom Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, i vladavinom Ronalda Regana u SAD-u, njegovim tadašnjim suvremenicima. Dakle, to je vrijeme velikih promjena, radikalno novih pravaca, stimulativne, kreativne, kontroverzne politike koja je na kraju umorila i iscrpila i sam elektorat koji ju je doveo na vlast.

Odlomak iz djela: Amir Muharemi, Turska – Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku, str. 174-183.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close