Ko je bio Ibn Taymiyye (1263-1328)

Njegova porodica, obrazovanje i lične karakteristike

Ličnost autora i njegove ideje su neizbježno povezane, s tim da postoje mnogi faktori – životna sredina, porodica, obrazovanje, itd. – koji doprinose izgradnji ličnosti, te je prirodan slijed da je za ozbiljno proučavanje učenjaka poput Ibn Taymiyye, neophodno navesti najvažnije crtice iz njegove biografije.

Porodica i obrazovanje

Puno ime Ibn Taymiyye je Taqi al-Din Ahmad b. ‘Abd al-Halim. Rođen je u Harranu, 22. januara 1263. godine (10. rebi’ul-evvela, 661). Njegova porodica dugo je bila poznata po svom učenju. Njegov otac ‘Abd al-Halim, amidža Fakhr al-Din i djed Majd al-Din bili su veliki učenjaci hanbelijske pravne škole i autori mnogih knjiga. Godine 1269. njegova porodica je bila primorana da napusti rodno mjesto, prije dolaska Mongola, i da se skloni u Damask. U to vrijeme Ibn Taymiyye je imao sedam godina. Njegov otac ‘Abd al-Halim bio je imenovan za profesora i šefa Sukarijjah medrese. Obdaren prodornim intelektom i čudesnim vještinama pamćenja, Ibn Taymiyye je u vrlo ranoj fazi izučavao sve discipline sudske prakse, tradicije Poslanika ﷺ  i komentare Kur’ana, matematiku i filozofiju te je u svakoj od njih bio daleko ispred svojih vršnjaka. Među njegovim učiteljima bio je Shams al-Din al-Maqdisi, prvi hanbelijski vrhovni sudija Sirije nakon Baibarsove reforme pravosuđa. Broj učitelja Ibn Taymiyye prelazi dvije stotine; pored Shams al-Dina, među ostalim poznatim učiteljima bili su Ibn Abi al-Yusr, al-Kamal b. ‘Abdul Majid b. ‘Asakir, Yahya b. al-Sairafi, Ahmad b. Abu al-Khair i drugi. Ibn Taymiyye je imao sedamnaest godina kada ga je kadija al-Maqdisi ovlastio da izdaje fetve (pravne decizije). Kadija se s ponosom sjećao da je on bio prvi koji je odobrio inteligentnom i učenom čovjeku poput Ibn Taymiyye da izdaje fetve. Iste godine je počeo podučavati druge. Kada je imao trideset godina, ponuđena mu je pozicija vrhovnog sudije, ali je odbio, jer nije mogao ubijediti sebe da bude pod kontrolom koju je nametala vlast.

Ibn Taymiyye je ostao vječni neženja. Jedne prilike Hafiz al-Dhahabi napisao je o njemu da je lišen žudnje za hranom, odjećom i seksom. Nije ga zanimalo ništa osim širenja znanja i inspirativnih radnji u skladu s tim. Njegov brat brinuo se o njegovim rashodima, koji su bili neznatni, jer je vodio veoma jednostavan život. Više se zanimao potrebama drugih.

Zanimanja Ibn Taymiyye kao hanbelijskog teologa i pravnog savjetnika bila su srž njegovog obrazovanja. No, svom znanju o ranom i klasičnom hanbelizmu dodao je, ne samo druge pravosudne škole, nego i školu hereziografske književnosti, posebno filozofije i sufizma. Imao je širok spektar znanja o grčkoj i islamskoj historiji i knjigama drugih vjeroispovjesti, što se vidi po raznovrsnosti knjiga koje je napisao. Iako je preferirao hanbelijsku pravnu školu, nikada nije bio pristrasan u korist hanbelijske jurisprudencije. U svojim djelima često je citirao mišljenja sve četiri poznate pravne škole, pa čak i onih drugih. U većini slučajeva se držao svog mišljenja, drugačijeg od onog koje su imale četiri pravne škole. U biti, bio je izvorni mislilac (mujtahid) koji se samo oslanjao na mudrost četiri već afirmirane pravne škole.

U svim svojim reformatorskim naporima, Ibn Taymiyye je prihvatio Kur’an i Sunnet (tradiciju  Poslanika ﷺ  ) kao osnovni kriterij. U pitanjima gdje nije bilo jasnih uputa iz Kur’ana i Sunneta, nikada nije oklijevao da se upusti u racionalno razmišljanje i odabere put ijtihada ili kreativnu originalnost i inicijativu.

XIII i XIV stoljeće imaju posebno mjesto u historiji islama. Međutim, njihov značaj se više ogleda u širenju nego produbljivanju znanja, s tim da su biblioteke i škole osnivane u velikom broju, sredstva za stjecanje znanja bila su lahko dostupna. Ali, u suštini, odsustvo originalnog mišljenja (ijtihada) bilo je vidljivo i Ibn Taymiyye je učinio mnogo da nadoknadi taj nedostatak. Ispitao je postojeće grane kritičkog učenja i postavio nove temelje istraživanja. Veliki suparnik Ibn Taymiyye, vrhovni sudija Subki, jednom prilikom je napisao velikom islamskom historičaru, al-Dhahabiju: „Veoma ga poštujem (Ibn Taymiyyu) i cijenim njegovu stručnost u obrazovanju, šerijatu, i racionalnim naukama. Prepoznajem i visoko mjesto koje je ostvario u originalnom razmišljanju i intelektualnim sposobnostima, koje riječi ne mogu opisati. Takva jedinstvena ličnost nije viđena vijekovima.”

Lične karakteristike

Ibn Taymiyye je bio velikodušan i ljubazan, naročito prema siromašnima i onima kojima je pomoć bila potrebna. Vladari, vojnici, trgovci i ljudi svih slojeva društva su ga voljeli, jer je radio u njihovu korist na svaki mogući način. Velikodušno je davao novac siromašnim. Iako se nikada nije bavio trgovinom i razmjenom, imao je kontakt sa takvim ljudima i samim tim shvatao njihove probleme, kao što se vidi u fetvama u kojim mu je upućen veliki broj pitanja o trgovini, razmjeni, poslovnim preduzećima i ugovorima.

Al-Dhahabi al-Zahid bio je glavni trgovac prije nego se pridružio učenicima Ibn Taymiyye. Svi ljudi su imali koristi od njegovih predavanja. Uvijek je bio strog i beskompromisan u podršci ispravnog gledišta. Iz istog razloga je stekao i veliki broj neprijatelja.

Njegova borba i progoni

Život Ibn Taymiyye nije bio ograničen na svijet knjiga i riječi. Kad god su okolnosti zahtijevale, učestvovao je u društveno-političkim zbivanjima, izdvajajući se ne samo kroz svoja djela i govore, nego i mačem kao hrabri ratnik. Ovdje je kratki izvještaj o njegovim ratnim djelima, ključnim aspektom njegovog života.

Učešće u džihadu

1300. godine Mongoli su pod svojim kraljem Ghazanom napali Siriju i pobijedili sultanovu vojsku. Tada već poznat, Ibn Taymiyye se uhvatio u koštac sa raznim problemima, dok su vjerski službenici i pobožnjaci napuštali Damask nalazećiutočište u Egiptu. Nemiri su bili posvuda. Buntovni zarobljenici, koji su pobjegli iz zatvora, počeli su pljačkati grad prije dolaska Mongola.Ibn Taymiyye je dao sve od sebe da uspostavi red u gradu; zajedno sa preostalom ulemom upoznao je vođu Mongola, Il-Khan Ghazana. Tako silovito je zastupao stanovnike Damaska pred Ghazanom, da je osigurao puštanje mnogih zarobljenika i uspio da dobije garanciju o sigurnosti civila.

Tokom 1300. godine, kada je prijetnja Mongola započela po drugi put, Ibn Taymiyye je upućivao ljude u džihad i podsticao ih da se hrabro suoče sa Mongolima. Guverner Damaska tražio je od njega da ode u Kairo i ubijedi sultana Nasira da interveniše u Siriji. U Kairo je otišao u januaru 1301. godine. Kada je vidio da sultan oklijeva da se suoči s Mongolima, upozorio ga je riječima: „Ako želite izbjeći dolazak kako bi zaštitili Siriju, odabrat ćemo drugog sultana koji će odbraniti i zaštiti zemlju za vrijeme rata baš onako kako uživa u njenim resursima za vrijeme mira.” Nastavljajući dalje: „Iako niste vladar Sirije, a njeni stanovnici su od vas tražili da im pomognete, morate ih spasiti. Vidjevši da ste vi njihov vladar i oni vaši podanici, nemate izgovora, vi ste odgovorni za njih.” Sultan je bio toliko impresioniran riječima Ibn Taymiyye da je bio spreman suočiti se sa Mongolima. Međutim, Mongoli su se suzdržali od napada te godine, ali su se vratili sljedeće još snažniji. Ibn Taymiyye je obilazio gradove, pozivao ljude u borbu protiv Mongola hrabreći ih. Nakon odlučujuće bitke kod Šekhaba u kojoj se Ibn Taymiyye hrabro borio, sirijsko-egipatska vojska izvojevala je slavnu pobjedu koja je promijenila tok dešavanja sa Mongolima. Ovom prilikom Ibn Taymiyye izdao je fetvu, oslobađajući od dužnosti posta one koji su se borili, pa čak i one koji su zapravo ostali kod kuće. Ova pobjeda, koja se desila u velikoj mjeri zahvaljujući naporima i predanosti Ibn Taymiyye, zaustavila je napredak Mongola. Pored Bitke kod Šekhaba, učestvovao je u još nekim memlučkim pohodima, kao i još nekoliko mimo Memluka.

Protivljenje suparničke uleme

Zbog svoje sjajne izvedbe na bojnom polju i smjelih razmišljanja, slava Ibn Taymiyye se proširila diljem svijeta i postao je vrlo istaknuta i slavna ličnost što je činilo brojne učenjake ljubomornim. Ibn Kathir ukazao je na ovu činjenicu, govoreći: „Skupina pravnika (učenjaka) bila je ljubomorna na Ibn Taymiyyu, jer je imao mjesto na sultanovom sudu i ljudi su ga duboko poštovali. Naređivanje dobra i sprječavanje zla bili su njegov poziv i zbog toga je postao veoma popularan među ljudima. Njegovi sljedbenici bili su bezbrojni. Njegov vjerski žar, učenost i djela činili su ih ljubomornim.”

Posjeta Kairu i prvo hapšenje

Suparnici Ibn Taymiyye podigli su tužbu protiv njega na sultanovom sudu u Egiptu i izvjesne, neutemeljene optužbe su podignute protiv njega. Sultan ga je pozvao u Kairo, gdje je stigao 7. aprila 1306. godine.  Optužen je za antropomorfizam. No, nije mu pružena pristojna šansa da se brani, pa je zatvoren. Ostao je u tvrđavi u Kairu skoro godinu i po. Oslobođen je 25. septembra 1307. godine.

Drugo hapšenje

Nakon što je pušten iz zatvora, Ibn Taymiyye je odlučio da ostane nekoliko dana u Kairu, kako bi pokušao ponovo vratiti vjeru ljudima i formirati njihov način života. Ogorčeno je kritikovao neislamske ideje u sufizmu i nastavio je da osuđuje one novotarije (bid’ate) koje je smatrao heretičkim.

U međuvremenu, drugi sultan, Baibars al-Jashankir, koji je bio snažni pobornik sufizma, preuzeo je vlast u Egiptu. Budući da su u Kairu bile prisutne brojne pristalice Ibn Taymiyye, ovom prilikom protjeran je u Aleksandriju i osuđen je na kućni pritvor. Izgnanstvo je trajalo sedam mjeseci. Kada se Nasir Muhammad b. Qalawun vratio na vlast 4. marta 1310. godine, oslobodio je Ibn Taymiyyu, vrativši ga u Kairo.

Po povratku u Kairo, Ibn Taymiyye je nastavio sa svojim reformacijskim aktivnostima i ostao tamo oko tri godine. Sultan Muhammad b. Qalawun se često konsultovao sa njim. Ibn Taymiyye je također savjetovao sultana i privatno, mimo zvaničnih protokola.

Povratak u Siriju i treće hapšenje

1313. godine pojavila se nova mongolska prijetnja. Sultan je odlučio da se suoči sa Mongolima na sirijskoj granici. Ljudi su pamtili herojski čin koji je Ibn Taymiyye odigrao u pređašnjoj borbi i,iako je sada imao preko pedeset godina, sultan ga je poslao u Damask, 28. februara 1313. godine. Međutim, Mongoli su se povukli bez borbe. Ibn Taymiyye je tada usmjerio svoju pažnju na akademske i društvene probleme. Držao je predavanja, jer je sve više ljudi tražilo njegove smjernice u svakodnevnom životu. Njegovo znanje i razmišljanje sada su bili prostraniji i konkretniji. Ponekad bi izdao fetvu ili pravnu odluku, čak i protiv presuda četiri poznate pravne škole. Jedna takva pravna presuda bila je za razvod. 1318. godine sultan mu je, u pismu, zabranio da izdaje bilo kakvu fetvu za razvod koja se protivila prevladavajućoj hanbelijskoj nauci. Ibn Taymiyye je smatrao da tri puta izrečen razvod ima isto značenje kao i izrečen jednom i da bilo koji razvod iznuđen silom nije važeći. Ibn Taymiyye je optužen za nepoštivanje naredbi sultana i osuđen je na zatvor. U tvrđavi, u Damasku, ostao je pet mjeseci i osamnaest dana, sve dok nije pušten 9. februara 1321. godine, naredbom sultana Nasira.

Četvrta i zadnja zatvorska kazna

Zadnja zatvorska kazna Ibn Taymiyye počela je 13. jula 1326. godine i trajala je do njegove smrti. Njegovi suparnici pronašli su staru fetvu koja se odnosila na posjete grobnicama (turbetima), koju je Ibn Taymiyye izdao nekih sedamnaest godina ranije, što se moglo protumačiti kao provokacija. U svojoj raspravi o ovoj temi (Risalah Ziyarah al-Qubur) Ibn Taymiyye ispitivao je ispravnost posjećivanja grobnica, čak i mezara Poslanika ﷺ  . Njegovi suparnici su iskrivili smisao i kontekst ove fetve, čineći je uvredljivom u očima javnosti i sultana. Nastao je veliki spor, te je Ibn Taymiyye zatvoren u tvrđavu u Damasku, zajedno sa nekoliko svojih učenika, uključujući i Ibn al-Qayyima.

Njegovi zadnji dani

Dok je bio u zatvoru, Ibn Taymiyye je provodio svoje vrijeme u učenju i pisanju. Mnoga njegova djela nastala su u ovom periodu. Tokom njegovog pritvora malikijski kadija al-Ikhna’i napisao je poslanicu protiv Ibn Taymiyyine raprave o posjeti turbetima. Ibn Taymiyye je iz zatvora napisao članak kritikujući kadiju u kojem je dokazao da je neuk, nesposoban i neprikladan za mjesto sudije. Ovaj članak bio je široko distribuiran te se al-Ikhna’i žalio sultanu. Ibn Taymiyye je tada, 1328. godine, lišen svih prava na pisanje i njegovo pero i papiri su mu oduzeti.

Ali, ovo ga nije odvratilo od pisanja; mnoga pisma i brošure napisao je ugljem. Nikada se nikome nije žalio o svom progonu. Tek kada mu je oduzet sav materijal za čitanje i pisanje, rekao je: „Sada su me stvarno zarobili.” Preselio je na ahiret 26. septembra 1328. godine, pet mjeseci trpeći okrutne uslove. Cijela zemlja ga je oplakivala. Škole, trgovine, prenoćišta i tržnice bili su zatvorene kako bi obilježile njegovu smrt. Njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj stanovnika Damaska: očevici potvrđuju da su se svi, osim nekih nepokretnih ljudi, pojavili na njegovoj dženazi, i oni koji su bili za njega i oni koji su bili protiv. Ovo jasno svjedoči i o njegovom mjestu među ljudima, o njihovoj zahvalnosti za žrtvu koju je podnio za dobrobit svih i zarad pravde. Uključujući dvije godine i tri mjeseca njegovog posljednjeg zatvaranja, Ibn Taymiyye je proveo oko pet godina u različitim zatvorima.

Veliki reformator

U islamskoj perspektivi reforma se sasvim drugačije shvata nego u kršćanskoj terminologiji. U islamu reforma znači pročišćavanje prvobitnih islamskih učenja i uklanjanje neislamskih novih praksi (bid’ata) i pogrešnih razumijevanja. U tom smislu, Ibn Taymiyye bio je veliki reformator. Prema mišljenju ‘Allamah Shibli Nu’manija, najveći reformator je onaj koji napravi preokret u vjeri ili politici; koji ne slijedi druge, već izražava svoje misli, koji podnosi teškoće, žrtvuje se i ne oklijeva ni da položi svoj život u tu svrhu. Svaku od ovih suštinskih kvaliteta reformatora posjedovao je Ibn Taymiyye.

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, Multi, Tuzla, 2018., str. 71-80.