fbpx

Bibras Natcho: Kako je musliman postao kapiten izraelske reprezentacije

Kako bi se navijači više nadali pojačanju iz, recimo, Brazila ili neke atraktivne afričke zemlje, vijest o tome da će u jedan od dva najveća kluba stići Izraelac, sa zadatkom da tim učini bar dvostruko boljim, nije isprva naišla na pozitivan odjek.

Zadrška je trajala do prvog momenta kada je Natcho kročio na ovdašnje travnate terene, a potpuno je nestala pred 20.000 dece na stadionu u Humskoj 1, koji bi mogao da postane prava pozornica za mađioničarske tačke kapitena izraelske reprezentacije.

Ipak, njegova priča je daleko od samo fudbalske i seže u ne tako blisku prošlost.

Kada su prve ruske istraživačke ekspedicije stigle do Kavkaza zatekle su prizor koji nisu očekivale, niti je bilo izvesno da je moguć – na teško pristupačnom terenu živjeli su Šapsuzi, pripadnici jednog od 12 čerkeskih plemena.

Od sredine tridesetih godina 19. vijeka Ruska imperija je tražila način da se suoči sa oko 300.000 ljudi koji su na teritoriji od obale Crnog mora do rijeke Kuban imali svoju civilizaciju, drugačiju od okolnih, velikih i jakih, ali jednako snažnu i ratobornu.

Carska Rusija je rat za osvajanje Kavkaza započela 1817. godine, a završen je tek 1864, kada su i posljednje oružane snage Šapsuga pale pred nemjerivo snažnijom silom. Ostalo ih je svega 6.000, a oni koji su izbjegli masakr su bili primorani da se presele u tadašnje Osmansko carstvo, gdje su našli utočište među srodnicima po vjeroispovijesti.

U toj grupi se našla i porodica Natcho, čiji je potomak, Bibras, za nešto više od mjesec dana provedenih u Beogradu, sa zaposlenjem fudbalera Partizana, pokazao zašto su moćne sile vijekovima pokušavale da slome duh plemena koje je na svakom svom staništu bilo tuđe, ali uvijek svoje.

Tome svjedoči i podatak da je 31-godišnjak rođen u selu Kfar Kama na sjeveru Izraela postao prvi musliman kapiten nacionalne selekcije te zemlje i tu kapitensku traku i dalje nosi.

Put do Izraela je za porodicu Natcho bio jednako trnovit, a vodio je preko nekadašnjeg geopolitičkog entiteta nazvanog Britanskim mandatom nad Palestinom, a konačan dom je pronađen u mjestu u Izraelu u kom žive samo pripadnici njihovog plemena, odnosno nešto šire skupine Čerkeza.

U mjestu koje ima nešto manje od 3.000 stanovnika otac aktuenog fudbalera Partizana je radio kao pripadnik Granične policije, a sam Bibras ističe da je za sve što je postigao u životu zaslužan očev utjecaj.

“Uvijek sam znao šta je želio od mene. On je mislio da ja treba da budem lider gdje god da sam, da ne budem samo običan igrač. Bio sam kapiten u svim mlađim selekcijama, gdje god sam igrao. Bilo je prirodno da očekujem da se to desi i u seniorskom nacionalnom timu”, rekao je Natcho.

Zamišljeno se i dogodilo, momak ponikao u Hapoelu iz Tel Aviva je postao prvi musliman koji je sa kapitenskom trakom na ruci izveo reprezentaciju Izraela na teren.

“To što sam kapiten je veoma važno za moju zajednicu. Uvijek sam osećao njihovu podršku i sve to je bilo veoma posebno za njih. Ponosni su na mene”, dodao je Natcho.

Pripadnici njegovog plemena su sunitski muslimani, ali su njihova vjerska uvjerenja, kao i vjerski rituali, bitno različiti od onih koje praktikuje arapska manjina u Izraelu.

Jedna od razlika je i to da Čerkezi imaju obavezu služenja vojnog roka.

“Kada sam bio mali, dobio sam ponudu da idem u Ajaks. Tražili su od mog oca da potpiše da ja neću ići na služenje vojnog roka u Vojsci Izraela. Otac je to odbio. On je radio 30 godina kao graničar na Zapadnoj obali. Lojalnost je sve za Čerkeze. Kralj Jordana je za tjelohranitelje birao samo Čerkeze. Samo njima je vjerovao. Historija je promijenjena… Ja verujem da je svakome ko vjeruje u miroljubivu koegzistenciju različitih kultura i religija drago da to vidi, bilo da je Jevrej, musliman, kršćanin… To je reprezentacija, mi smo jedinstvena grupa. Ne stavljamo akcenat na religijske razlike”, istakao je Natcho.

Ipak, reakcije nisu bile jedinstvene, pa je svoje mišljenje o tome odlučio da da Ejal Berkovic, nekadašnji fudbaler, a danas televizijski i radijski voditelj, rekavši da kapiten reprezentacije mora da pjeva izraelsku himnu i da onaj ko to ne radi ne smije da nosi traku oko ruke.

“Takvi ljudi me ne povrjeđuju. Oni to govore samo da bi dobili publicitet i pažnju. Žalosno je to što oni na taj način pokušavaju da unište našu divnu zemlju, ali moramo da živimo s tim. Svako može da kaže šta hoće, ali mi ne moramo to da slušamo. Ja sam musliman, ali mi je istovremeno važno to da živim u Izraelu i da sam državljanin te zemlje. Pjevao sam himnu kada sam bio mlađi, nisam razumio značenje riječi. Tim i zemlja su mi važni, ali ja sam Čerkez i musliman i ne mogu da pjevam neke reči. Ne mogu da pjjevam himnu ako je ne osjećam kao dio sebe. Ne pjevam je jer je poštujem. Ja osjećam pripadnost ovom timu i ovoj zemlji”, naglasio je Natcho.

Vođen devizom da nikada ne odustane, jer, kako kaže, to je ono što je održalo Čerkeze, Natcho je uspio da se vrati tamo odakle su krenuli njegovi – u Rusiju.

Poslije četiri godine provedene u Hapoelu, preselio se u Rubin iz Kazanja, gdje se zadržao, također, jedan olimpijski ciklus, tokom kog je doživio da bude svečano dočekan u mjestu Nalčik, koje se nalazi na 200 kilometara od rodnog mjesta svojih predaka.

U svojoj kući, nažalost, nije svuda i uvijek bio dobrodošao. U maju 2015. godine se pojavila šansa da se vrati u Izrael i potpiše za Beitar iz Jerusalima, ali je tadašnji trener tog kluba žestokim riječima negirao da je to moguće.

“Nije pravo vrijeme. To bi napravilo tenziju i stvorilo veliku štetu. Bolje ne…”, naveo je Gaj Levi.

Pravi odgovor se nalazio u dvije reči – “La Familija”.

“Grupa ultrasa koji navijaju za Beitar. Osnovana je 2005. godine i do javnosti je stizala zbog svog protivljenja da u klub dođu muslimanski i arapski igrači. Dokumentovano je da su uzvikivali “smrt Arapima” tokom utakmica. Ima ih između 3.000 i 5.000. Tvrdi se da imaju veliku moć u upravljačkim strukturama kluba”, navedeno je u opisu te grupe koji su objavili izraelski mediji.

Put je Natcha odveo u Moskvu, zaigrao je za CSKA, ali se ponovo pojavila opcija da se vrati u Izrael.

“Ne znam da li sam se više smijao ili sam bio više bijesan kada sam pročitao u izraelskim medijima da bih mogao da odem u Makabi iz Tel Aviva. Šta me je naljutilo? Ja u ugovoru imam izlaznu klauzulu od osam miliona. U pozivu iz Izraela je rečeno da Makabi hoće da plati dva miliona. Kada sam to rekao jednom od tih menadžera, počeo je da se smije i rekao da ne bi mogao da budem plaćen osam miliona ni na igrici. Neću u Makabi, ne mogu da me plate, a i ne zaboravljam sve psovke i uvrede koje su mi uputili”, rekao je Natcho prisjećajući se detalja iz vremena kada je nastupao za Hapoel.

U Moskvi je Bibras upoznao Zorana Tošića, koji je postao ključna veza u pokušaju Partizana da se pojača igračem u čije kvalitete se posumnjalo, imajući u vidu galeriju “nikad viđenih”, “bombastičnih”, “magičnih” igrača koji su za veliki novac prodefilovali kroz dva najveća srpska kluba.

Tačno mjesec dana od potpisivanja ugovora ponosni Čerkez i potomak ratobornog plemena Šapsuga je zablistao na prvoj utakmici nove sezone Lige Evrope, pred 20.000 djece na stadionu Partizana.

Nisu tu najbitnija dva gola, niti bezbroj hirurški preciznih dodavanja koja su ostavljala u čudu i pojedine njegove saigrače… Publika je mogla da vidi ono čega odavno nije bilo… Vidjela je lidera, igrača koji upućuje saigrače šta i kako treba da rade, gdje da se postave, kako da zatvore prostor, kuda da pronađu rupe u protivničkim odbrambenim postavkama.

Bibras Natcho se može osloviti na hiljadu načina, predstaviti na nekoliko jezika, a i ime mu biva drugačije transkribovano kada se provuče kroz raznorazne glasovne kodove, ali je jedan opis identičan i jasan svima na svakoj tački ovoga svijeta gdje postoji svijest o postojanju fudbala. Bibras Natcho je maestro, a mi imamo sreću što nam se nalazi pred očima i što bi neka nova djeca danas mogla da na njegovom primjeru vide šta znače borba, želja, volja, strast i posvećenost cilju – “biti lider, a ne samo običan fudbaler”.

Izvor: Noizz

Related Articles

Close