fbpx

Mitovi demokratije: DEMOKRATIJA OMOGUĆUJE MIR I POMAŽE U BORBI PROTIV KORUPCIJE

Na međunarodnoj sceni, demokratske države su skoro po definiciji dobri momci, a ostali loši. Demokratije su, na kraju krajeva, mirotvorci, zar ne?

Pa, ne baš. Često se ispostavlja da demokratije zagovaraju rat. Sjedinjene Države, najmoćnija demokratija na svijetu, započele su više desetina ratova. Američka vlast sprovela je brojne državne udare, obarala vlade, podržavala diktatore (Mobutu, Suharto, Pinoče, Markos, Somoza, Batista, Reza Pahlavi, Sadam Husein i tako dalje) i bacala bombe na bespomoćne civile. Čak i atomske bombe. U ovom trenutku SAD ima trupe u više od 700 vojnih baza, u preko 100 zemalja i troši na odbranu koliko i cijeli preostali svijet.

Demokratska Britanija izumjela je koncentracione logore (u Južnoj Africi) i prva je suzbijala nacionalnu opoziciju bombardovanjem iz vazduha, uništavajući čitava sela (u Iraku, 1920). Demokratsko britansko carstvo gušilo je u krvi brojne pokrete za nezavisnost u svojim kolonijama, poput Afganistana, Indije i Kenije. Odmah nakon što su je saveznici oslobodili od nacista, demokratska Holandija ratovala je u Indoneziji protiv naroda koji je želio nezavisnost. Francuska je radila isto u Indokini. Demokratske zemlje kao što su Belgija i Francuska vodile su mnoge prljave ratove u Africi (na primjer Belgijski Kongo i Alžir). Sjedinjene Države danas vode ratove praćene mučenjem i hiljadama nedužnih žrtava u Iraku i Afganistanu.Jedna varijacija ovog mita kaže da demokratije ne ratuju između sebe. Bivši britanska premijerka Margaret Tačer rekla je to prilikom posjete Čehoslovačkoj 1990. („demokratije ne ratuju međusobno”), a Bil Klinton je to ponovio u Kongresu SAD 1994. godine („demokratije ne napadaju jedna drugu”). Ovo bi trebalo da znači da su svi ratovi koje su demokratije vodile manje-više opravdani, jer nisu bili protiv drugih demokratija i da, kada cijeli svijet bude demokratski, rata više neće biti.

Tačno je da su poslije Drugog svetskog rata brojne zapadne zemlje – koje su također i demokratije – ujedinjene u NATO i da nisu sklone međusobnom napadanju, ali to ne znači da ovo ima neke veze sa demokratijom ili da su demokratije tokom historije bile miroljubive.

U staroj Grčkoj, demokratski gradovi-države stalno su međusobno ratovali. Godine 1898. ratovale su SAD i Španija. Prvi svjetski rat vođen je protiv Njemačke, koja nije bila manje demokratska nego Britanija ili Francuska. Demokratska Indija i demokratski Pakistan ratovali su nekoliko puta od 1947. Sjedinjene Države podržale su antidemokratske državne udare protiv demokratski izabranih vlasti u Iranu, Gvatemali i Čileu. Izrael je ratovao protiv demokratskih zemalja kao što je Liban i pojas Gaze, a demokratska Rusija nedavno je ratovala s demokratskom Gruzijom.

Razlog što savremene zapadne demokratije nisu međusobno ratovale nakon Drugog svjetskog rata u vezi je sa konkretnim historijskim okolnostima, na osnovu čega se ne mogu izvući opći zaključci. Najvažniji razlog je to što su ujedinjene u vojni savez – NATO.

Postoji, također, i „zakon” koji kaže da „nikada ne ratuju dve zemlje u kojima postoji Mekdonalds restoran”. Izgledalo je da to važi tokom vrlo dugog vremena – dok NATO nije bombardovao Srbiju 1999. godine (kasniji primjeri su invazija Izraela na Liban i sukob Rusije i Gruzije). Naravno, taj zakon je jednako beznačajan kao i izjave Klintona i Tačerke.

Ima čak osnova za tvrđenje da je demokratija, u stvari, dovela do više ratovanja. Prije nego što je demokratija postala popularna, do XVIII stoljeća, ratovali su kraljevi s vojskama plaćenika, nije bilo nasilnog regrutovanja, građani nisu morali da ratuju i mrze druge nacije.

To se promijenilo s usponom demokratskih nacionalnih država. U svim demokratskim zemljama uvedena je opšta vojna obaveza, prvi put u Francuskoj tokom Francuske revolucije. Cjelokupno stanovništvo mobilisano je da ratuje protiv naroda drugih zemalja. Regruti su komotno korišteni kao topovsko meso, jer su uvijek mogli biti zamijenjeni novim regrutima.

Možda izjednačavanje demokratije sa nacionalizmom ne zvuči pošteno, ali postoji razlog zbog koga su ove dvije ideologije istovremeno stekle popularnost.

Demokratija je vladavina naroda (ovaj pojam je, svakako, u skladu sa nacionalističkim sklonostima), a sa demokratskim „pravima” idu i demokratske dužnosti. Dobijanjem prava glasa, dobili smo i dužnost da branimo svoju zemlju.

Ne zaboravimo da su u katastrofalnom Prvom svetskom ratu – koji je pripremio tlo za totalitarne države XX veka i Drugi svjetski rat – ratovale većinom demokratske ili poludemokratske zemlje. Prvi svjetski rat desio se u Evropi, nakon što je demokratski nacionalizam uveliko potisnuo klasičnu liberalnu misao.

I u Sjedinjenim Državama ratoborni impuls došao je od progresivnih demokrata, koji su stekli dominaciju nad javnim mnjenjem na kraju XIX stoljeća. Sjedinjene Države ratovale su u Prvom svjetskom ratu pod poznatom parolom predsjednika Vilsona „da učine svet bezbjednim za demokratiju”. Da su Amerikanci ostali vjerni libertarijanskim, „izolacionističkim” principima očeva osnivača, Sjedinjene Države ne bi ušle u Prvi svjetski rat. Moguće je da bi se rat završio neriješeno. U tom slučaju saveznici ne bi mogli Njemačkoj da nametnu tegoban Versajski sporazum, Hitler možda nikada ne bi došao na vlast i Drugi svjetski rat i Holokaust se možda ne bi dogodili.

Demokratija ne donosi ni više „transparentnosti” ni odgovornosti, kao što se često tvrdi. Činjenica da su političarima potrebni glasovi da bi bili ponovo izabrani, u stvari pojačava korupciju. Oni moraju nešto da urade za svoje glasače kako bi dobili njihove glasove. Ova vrsta korupcije posebno je raširena u Sjedinjenim Državama. Američki političari često ne biraju sredstva da se dokopaju saveznih fondova ili programa pomoći za svoju federalnu državu ili okrug. Često su pijuni moćnih organizacija za lobiranje, koje obezbeđuju novac za skupe izborne kampanje. Pored toga, na zao glas izašla je i vašingtonska „vrteška”, odnosno praksa moćnih ljudi da prelaze iz politike u biznis (ili vojsku) i nazad u politiku bez ikakve griže savjesti.

I u drugim demokratskim zemljava primjetni su slični oblici korupcije. U zemljama u razvoju, demokratija skoro uvijek ide ruku pod ruku s korupcijom. Isto se događa u zemljama kao što su Rusija, Italija, Francuska i Grčka. Korupcija je skoro neizbiježna uvijek kada država ima veliku moć, bez obzira kakav je politički sistem. To svakako uključuje i demokratiju.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 36-38.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close