fbpx

Mustafa Spahić: EL DORADO ZA UDBAŠE

Ideal antičkog svijeta, što se tiče duše i unutarnjeg bića, jeste ataraksija ili potpuna unutrašnja ravnoteža, smirenje, sreća i zadovoljstvo duše. To se postiže samo onim životom koji je u potpunom skladu s prirodom. Jednak grijeh u tom svijetu je udaljavanje duše od sebe i živjeti suprotno zakonima prirode. Iz grijeha, kao natprirodnog stanja i udaljavanja duše od sebe, ljudi se svojoj duši i u prirodno stanje vraćaju katarzom ili unutrašnjim pročišćavanjem i preobražajem. Katarza se jedino postiže u pozorištu gledanjem tragedije. Sve tragedije, a posebno — Sofoklove Antigona i Car Edip su u funkciji katarze za svakoga čovjeka i ljude općenito.

Tako Sofoklov Car Edip kazuje kako grad – državu Tebu neprestano pogađaju prirodne katastrofe i nesreće: glad, poplava, kuga, zemljotres i vjetar. Car Edip šalje svoje najvjernije, najpouzdanije i najpobožnije ljude, to će reći svećenike, proročištu u Delfe da vide i saznaju ko je kriv i zašto tolike i takve nesreće pogađaju Tebu. Poruka proročišta iz Delfa je jasna, direktna i neumoljiva – za sve nesreće i prirodne katastrofe koje pogađaju Tebu kriv je niko drugi nego car Edip. Car je prvo u potpunom neznanju ubio oca, a poslije toga, također u neznanju, oženio svoju majku. Bez obzira što je u potpunom neznanju postao oceubica i što je životom u braku sa majkom počinio rodosrkvnuće, Edip, kao car, kao pravi vođa, lider, prvak i predvodnik svoje zemlje, domovine, države i naroda, da bi, spasio narod, zemlju i državu od sudbinskih| prirodnih katastrofa, koje su rezultat i posljedica njegovih nesvjesnih i u totalnom neznanju počinjenih grijeha, donosi odluku da izvadi sebi oči i da napusti Tebu, carski tron i krunu i da ode u brda i planine živjeti sam, kako bi oslobodio zemlju i narod od svojih grijeha. Žrtvujući sebe Edip spašava zemlju i narod. Kao pravi car i | lider naroda, Edip je bio svjestan da i nesvjesno i nenamjerno počinjeni grijesi na carskom i tronu donose nesagledive negativne prirodne i društvene posljedice.

Dvije najsramnije i najopasnije pojave u povijesti Evrope su fašizam – nacizam i komunizam – boljševizam. Po okončanju Drugog svjetskog rata, zbog holokausta nad Jevrejima, SAD i Evropa su izvršili odlučnu, dubinsku i sveobuhvatnu demilitarizaciju, defašizaciju i denacifikaciju. Rušenjem Berlinskog zida, nestankom Carstva crvenog zla (Ronald Reagan, prim. aut.) i padom komunističkog sistema, reda i poretka, nigdje u bivšem komunističkom svijetu nije izvršena dubinska i strukturalna destaljinizacija, deboljševizacija, deateizacija i dekomunizacija. Najveću i najkrvaviju cijenu tog neurađenog posla, koji je bio potreban koliko i oslobađanje od svih naslaga fašizima i nacizma, do sada je platila Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj.

Poslije rušenja Berlinskog zida, raspada i nestanka komunizma i reujedinjenja Njemačke u jednu državu, najviši državni organi Njemačke donijeli su odluku od koje nikada ni u jednom slučaju od 1990. nisu odstupili: nijedan Nijemac koji je radio ili na bilo koji način sarađivao sa istočnonjemačkom STASI – tajnom policijskom službom, nikada više ne može raditi u bilo kojoj državnoj službi.

Češka vlada sačinila je izvještaj o svim saradnicima češke tajne komunističke policije STB. Listu od oko 100.000 informatora obznanio je i prezentirao češki parlament 2003. godine. STB se služio širokom mrežom doušnika, kako bi prikupio što više verbalnih i formalnih dokaza protiv protivnika režima. Indicije, sumnje, slutnje i optužbe protiv pojedinih svećenika da su saradnici tajne komunističke partijske političke policije uznemiravale su Čehe još od vremena pada komunističkog režima 1989.

Kao što su Vatikan i papa pred via facti morali priznati pedofiliju, homoseksualizam i prostituciju svećenika, tako su crkveni čelnici u Češkoj priznali da je bilo pogrešaka u prošlosti u kontekstu saradnje sa tajnom komunističkom policijom. Konkretno, priznanje tih pogrešaka je iznudilo ostavku češkog teologa na mjestu profesora na Praškom sveučilištu, usljed optužbi za saradnju sa komunistima. Portparol češke biskupske konferencije Daniel Herman izjavio je da je svećenik Stanislav Prokop pristao dati ostavku na Teološkom fakultetu sv. Karla. Od njega je zatraženo da odstupi nakon što je uprava sveučilišta primila vladin izvještaj, u kojemu je otkriveno da je bio informator češke tajne policije STB 80-tih godina.

Najdalekosežniju i politički najosmišljeniju akciju da se prekinu sve veze sa crvenim carstvom Zla i svijetom komunizma poveo je blok Evropskih narodnih partija (EPP), koji uglavnom čine demokršćani. Naime, oni pripremaju rezoluciju prema kojoj bi svim bivšim komunistima iz proširene Evropske unije (a to se uglavnom odnosi na deset novih članica) bilo zabranjeno da dobiju bilo kakvu funkciju u institucijama EU. Ukoliko Rezolucija dobije podršku na Kongresu Evropskih narodnih partija u Briselu, prijedlog će biti dostavljen u Evropski parlament, koji će donijeti konačnu odluku.

Pojava knjige Čuvari Jugoslavije – saradnici UDB-e od 1970 – 1990. godine za Srbe u Bosni i Hercegovini, čak ni među parosima, popovima, đakonima, monasima, jeromonasima i episkopima, koliko se zna u javnosti, uopće nije izazvala veliko iznenađenje i uzbunu. Srbi, kada je u pitanju religija, kao da se ponašaju po onoj davnašnjoj devizi jednog paroha iz Bileće – da je on davno shvatio i prihvatio činjenicu da Srbi i Crnogorci, što manje poznaju pravoslavlje, Bibliju, crkveno učenje i liturgiju, pa čak i samo Evanđelje, da su sve bolji Srbi i Crnogorci. Tako i saradnja sa tajnom policijskom službom ispadne bezazlena stvar.

Prema jednom svjedočenju fra Ferde Vlašića, Katolička crkva je preko svojih kanala i osvjedočenih prijatelja došla do dosjea i imena svih i nižih i viših svećenika, fratara i kanonika saradnika komunističke tajne službe UDB-e. Priznao je i da se radi o iznenađujuće velikom broju svećenika, ali i o tako uglednim svećenicima od kojih se nikada ne bi očekivalo da to mogu biti. Na pitanje šta će biti s njima fra Ferdo je svojedobno odgovorio: “Pa nećemo ih hapsiti, nećemo im kožu živu s tijela derati, ali ćemo ih povući sa očiju naroda sa javnih i misijskih funkcija u prostore crkava, samostana i biblioteka neka rade, neka istražuju i pišu ali i neka se sklone sa očiju vjernika.” Dakle, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini suočila se pravovremeno i primjereno odgovorila na ovo pitanje dvanaest godina prije nego što su se dvije Plave knjige pojavile.

Vrh Islamske zajednice nikada ni na koji način nije stao u zaštitu i odbranu niti se identificirao i sudbinski izjednačio ni sa jednim muslimanom i grupom (Mladi muslimani 1946. i 1948., Muslimanski intelektualci 1983.) koje je komunistička partija preko UDB-e pratila, proganjala, hapsila, mučila, sudila i ubijala. Čak se oficijelna, zvanična Islamska zajednica (vjernici muslimani nikada) odrekla i ekskomunicirala Mlade muslimane iz Islamske zajednice. Nikada Islamska zajednica tu sramnu i blasfemičnu ekskomunikaciju nije povukla! Upravo zbog takvog držanja Islamske zajednice prema muslimanima, žrtvama partije i UDB-e, mnogi ozbiljni, svjesni, uvjereni i osvjedočeni muslimani iznosili su javni sud i ocjenu da je službena, I zvanična Islamska zajednica pola stoljeća u komunizmu bila režimska, udbaška, partijska i crvena zajednica.

U knjizi Čuvari Jugoslavije – saradnici UDB-e od 1970 – 1990. godine, u dijelu koji se odnosi na Bošnjake, ima i 73 saradnika UDB-e iz redova uleme: muftija, muderisa – profesora, šefova službi u Rijasetu, glavnih imama, muediba – odgajatelja u medresama, predsjednika medžlisa i imama u džemaatima. Pojava ove knjige bila je idealna prilika da Islamska zajednica dosljednim i principijelnim islamskim, dostojnim i primjerenim ljudskim stavom dokaže da nikada nije bila ni udbaška, ni partijska, ni crvena, ni režimska zajednica. Nažalost i nasramotu, zahvaljujući prije svega i iznad svega reisu-l-ulemi prof. dr. Mustafi ef Ceriću, ne da Islamska zajednica; nema stav, sud, princip i odnos o Zelenoj knjizi, nego reis Cerić i nekolicina njegovih najbližih. saradnika izlažu, zalažu, upotrebljavaju i zlou potrebljavaju Begovu džamiju, hutbu, minber, ćurs, mihrab, harem, Preporod, Rijaset, zvanje reisa, sve ustanove, organe i institucije Islamske zajednice da bi neprobojnim bedemima zaštitili i na funkcijama sačuvali u Islamskoj zajednici one koji se navode u Zelenoj knjizi. Čak se u tom okruženju, ambijentu i miljeu razvija sve glasnija teza i stav da su doušnici, konfidenti i saradnici UDB-e bili svojevrsne žrtve i paćenici od kojih treba halala tražiti i po svaku cijenu ih, a svi su na funkcijama, zaštititi i sačuvati.

Šta, dakle, zapravo stvarno znači ovaj i ovakav stav Islamske zajednice? Da se moglo i da se i dan-danas može za bilo koju i bilo čiju obavještajnu službu raditi, a da za to u Islamskoj zajednici, ne da se neće posao ili funkcija izgubiti, nego se neće ni ukoren biti! Islamska zajednica nije samo talac ljudi iz Zelene knjige, a Preporod njihova ispovjedaonica, nego je Islamska zajednica, zahvaljujući ponajprije reisu Ceriću, postala El Dorado i Grad sunca za sve udbaše.

Bez obzira što bi reis Cerić da svu Islamsku zajednicu svede na društvo jednog lica, tj. sebe, sve zakonodavne organe Islamske zajednice, također, na društvo jednog lica, tj. Salkić Muhameda i svu javnost u Islamskoj zajednici, također, na društvo jednog lica, tj. Kadribegović Aziza, mora se jasno | glasno kazati: svi organi, institucije i ustanove Islamske zajednice (Rijaset, Sabor, muftijstva, medžlisi…) su suzaštitnici, suučesnici, supomagači, suodgovornici i subraća ljudi iz Zelene knjige, dok se prema njima Islamska zajednica ne odredi na islamski i elementarno ljudski način. To je jedini način i put da se saperu sve ljage sa Islamske zajednice.

Piše: Mustafa Spahić, Sarajevo, 7. februara 2004. godine

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close