fbpx

Zašto svastiku i čekić i srp treba tretirati jednako

Broj žrtava nacizma iznosi oko 85 miliona, broj žrtava komunizma iznosi preko 100 miliona i još raste.

Kad bi vam neko rekao da zamislite dvije ekstremne ideologije, koje dvije ideologije biste zamislili? Vjerujem da bi rijetki zamislili nacizam i komunizam, iako je ta zamisao sasvim očekivana. Bez obzira na vaše stavove o lijevoj-desnoj paradigmi ili na to da li se slažete s teorijom potkovice ili ne, fašizam i komunizam treba doživljavati kao standarde ekstremne ideologije.

Mnogi, barem u Bosni i Hercegovini, osjećali bi se prilično nelagodno kada bi svastiku i srp i čekić vidjeli zajedno ili izjednačene. Kad ljudi vide svastiku, odmah se prisjete zla nacističkog režima i prema tome, s razlogom, osjećaju odbojnost. Javno prikazivanje nacističkog simbola je čak i zločin u mnogim evropskim zemljama. Većina razumije koliko je ta ideologija gnusna i stoga je tretiraju s nepoštovanjem i gađenjem.

Ali kako reagovati na komunistički čekić i srp? U društvu poput našeg, neophodno je iznova podsjećati na milione smrti koje su se desile od strane komunističkih režima; milioni ubistava, sovjetski gulazi, Titov Goli otok, kambodžanska polja smrti, milioni žrtava od gladi u Sovjetskom Savezu i Kini, montirani procesi, represije, kulturocidi, itd.

Ipak, određeni političari i javne ličnosti otvoreno i ponosno zagovaraju komunizam u BiH ili barem implementiranje humanih ideja komunizma, iako su te humane ideje propale gdje god da su isprobane. Posljedice višedecenijske državne propagande i strahovlade osjete se i dan danas.

PRAVI KOMUNIZAM NIKAD NIJE ISPROBAN

“Komunizam nije odgovoran ni za čiju smrt. Krivi su ludi lideri.” – napisao je frustrirani James Kirchick za Daily Beast, pitajući čitaoce koliko puta su čuli jednu takvu izjavu, nastavljajući: “U redu. Koliko još miliona ljudi mora umrijeti da bismo shvatili ispravno?”

Komunizam je politička ideologija nastala u 19. stoljeću koja je kao svoj cilj postavila besklasno društvo u kojem su sva sredstva proizvodnje i sve što se proizvodi vlasništvo svih članova društva. Komunizam je totalitaran po svojoj prirodi. Cilj mu je bio potčinjenost cijelog društva ideologiji i ekskluzivnom vođstvu Komunističke partije. Iako je komunizam zamišljen kao besklasno društvo, tj. društvo u kojem su svi jednaki, ono je uvijek završavalo kao društvo malobrojne elite i širokih masa koje su bile jednake u svojoj bijedi.

Prosječan Rus ili Istočni Nijemac trebao je čekati i po deset godina na kupovinu ili uvoz automobila, nečega što je u razvijenom svijetu bilo uobičajeno poput kupovine hljeba u pekari. Tokom vladavine Mao Ce Tunga u Kini, samo u periodu 1958-1962. od gladi je umrlo između 20 i 45 miliona ljudi. Tito je u Jugoslaviji pogubio ili zatvorio na desetine hiljada političkih protivnika. Prema podacima BBC-a s kraja 2018., Venecuelu je napustilo dva miliona ljudi uslijed ekonomskog kolapsa i nestašice osnovnih životnih namirnica, dok na drugoj strani predsjednik Nicolas Maduro u Majamiju objeduje biftek Salt Baija koji košta oko 1.500 dolara. U Kini, koja je uz Sjevernu Koreju, posljednji bastion komunističke ideologije, prema podacima CBS-a, 209 najbogatijih članova parlamenta (tj. članova Komunističke partije) posjeduju bogatstvo u vrijednosti ukupnog godišnjeg BDP-a Belgije i Švedske, najmanje stotinu njih su milijarderi.

O kakvoj jednakosti, blagostanju i komunističkom raju govorimo? I kako je komunizam, uopće, uspio da izgradi pozitivan imidž unatoč mnogobrojnim barbarstvima tokom proteklog stoljeća?

Odgovor se možda krije u zavodljivoj ideji komunizma o jednakosti, državnom tutorstvu, borbi protiv eksploatacije i raznim drugim, za običnog čovjeka, primamljivim idejama. Dok na drugoj strani, nacisti se, s pravom, vide kao mrzitelji i zli jer je njihova ideologija od samog početka građena na ideji da je jedna grupa superiorna u odnosu na drugu. To je urođena antiegalitarna ideologija, nasilno vjerovanje koje su njegovi zagovornici u praksi primijenili samo jednom. Iako je bilo historijskih imitiranja tokom agresije na BiH, što potvrđuju i tvrdnje ratne zločinke Biljane Plavšić da su Bošnjaci genetski deformisani materijal, time opravdavajući genocid i etničko čišćenje.

Kao takav, ne postoji opravdan način na koji bi fašista mogao tvrditi: „To nije bio pravi nacizam.“ Međutim, isto pravilo ne važi i za komunizam.

Naprotiv; ovaj argument viđamo stalno. Krajnja ljevica ima čitav spektar komunističkih stilova, od staljinizma do anarhizma, maoizma do trockizma ili čak samo klasičnog marksizma. Pošto Karl Marx nikada nije sam primijenio komunizam, vođe komunističkih država uvijek imaju tu kartu u rukavu. Za bilo kakve nedostatke, tragedije ili krize s kojima se suočavaju komunistički režimi, uvijek se može kriviti za pogrešnu primjenu Marxovog evanđelja.

Jednostavno, komunisti se na taj način uvijek distanciraju od strahota prošlosti, oslikavajući sebe kao pionire ideologije koja jednostavno nije imala priliku za procvat. Oni se uvijek samo bore za slobodu i prava radničke klase i stvaranje radničkog raja koji nema nikakve veze sa ranijim lažnim prorocima, koji su ipak bili dobronamjerni.

Pravi nacizam je samo jednom isproban i to je za posljedicu imalo 85 miliona žrtava i razaranje cijele Evrope kao i dijelova ostatka svijeta. Nikome normalnom ni ne pada na pamet da ponovo isproba nacizam. (Pravi) Komunizam je isproban u desetinama zemalja, od Sovjetskog Saveza, Kine, Jugoslavije, Kube, Sjeverne Koreje, Venecuele, Afganistana, Kambodže, Vijetnama, Albanije, Rumunije i desetina drugih zemalja, a za posljedicu je imao preko 100 miliona žrtava i mnogo duže i bolnije posljedice od nacističkih. Evropa je u plamenu nacističkog divljanja živjela 5-6 godina, dok je komunizam uništio i uništava generacije ljudi od kojih većina živi u agoniji i bijedi od rođenja do smrti.

GDJE POVUĆI LINIJU?

Kao što niko ne bi trebao tolerisati majicu s likom Adolfa Hitlera ili Benita Mussolinija, na isti način treba doživljavati majice s likom divljeg opresivnog Che Guevare i drugih simbola komunističke ideologije. Režim sovjetskog komunističkog lidera Staljina za posljedicu je imao 20 miliona ubijenih. Da li i dalje mislite da su čekić i srp sasvim ok? Ako tvrdite da Staljinov komunizam nije bio pravi, Staljin je bio izuzetak, šta ćemo s ostalima?

Lenjin, Trocki, Latis, Dzeržinski, Berija, Bulganin, Hruščov, Vorošilov, Malenkov, Mikojan, Brežnjev, Andropov, Černenko, Čebrikov, Ulbricht, Čaušesku, Tito, Hodža, Dimitrov, Živkov, Mao, Pol Pot, Ho Ši Min, Mengistu Mariam, Kim Il-Sung, Kim Jong Il, Kim Jong Un, Fidel, Raul i Che? Šta s njima? Da ne spominjemo hiljade likvidatora i inkvizitora u NKVD, GRU, KGB, Crvenoj gardi, Stasi, SB, AVH, DB, Sekuritata, Crveni Kmeri, Sandinistas, Sendero Luminoso, itd. To je, složit ćete se previše izuzetaka.

Ali gdje povući liniju? Komunistička ideologija u svom teorijskom obliku možda je odvojiva od svojih primjena, ali cijela lista najgnusnijih zločina protiv čovječnosti i brojka od stotinu miliona žrtava diskredituje bilo kakav pokušaj promoviranja?

Nastaviti zagovarati komunizam uprkos njegovim katastrofalnim rezultatima ne može se smatrati dobronamjernim djelom, naprotiv, to je namjerni pokušaj da se pogura poprilično opasna ideologija. Historija komunizma je krvava jednako kao i nacizma; u stvari, mnogo krvavija i zato, vrijeme je da komunizam tretiramo po zasluzi i rezultatima, umjesto po zavodljivim mitovima i propagandi.

Piše: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close