fbpx

Dan kad su plutala tijela 200 ubijenih Alžiraca: Pariski masakr 1961.

Kako je moguće da se jedan takav krvavi pir dogodio u srcu Francuske?

17. oktobar 1961. godine. Ukoliko na Googleovom pretraživaču upišete taj datum, vidjet ćete da se ništa bitno nije događalo. Hit the Road Jackbila je najslušanija pjesma u Americi, Nikita Hruščov u Moskvi je održao govor koji je trajao punih 6 sati i 20 minuta. Niko bitan nije rođen, i niko bitan nije umro tog dana, osim dvjestotinjak nebitnih Alžiraca čija su tjelesa plutala pariškom Senom.

Razumijem. Nikada niste čuli za krvavi pir poznatiji kao Pariški masakr. Nisu mnogi, čak ni u samoj Francuskoj jer je sve do 1990-ih to bila tabu tema francuskog društva, baš kao što je u Italiji sve do kraja 20. stoljeća bilo zabranjeno emitovanje filma Lion of the Desert. Brisanje kolektivne memorije o barbarstvima s polovine 20. stoljeća uobičajeno je u Italiji i Francuskoj, jer se nikako ne uklapaju u mit o civiliziranju prekomorskih (kolonijalnih) teritorija. Alžirsko-francuski rat (1954-1962) u Francuskoj javnosti poznat je kao bezimeni rat, a učesnici u ratu tek su 1974. godine dobili status veterana kao i kolektivno pomilovanje bez obzira na zvjerstva koja su činili. Kakav rat je vođen najbolje ilustruje činjenica da su nad živim Alžircima vezanim za stubove u alžirskim pustinjama vršena testiranja atomskih bombi. Ubistva nisu izostala ni na samom tlu kontinentalne Francuske, a tek potkraj prošlog stoljeća u francuskim sudskim i policijskim arhivima se, i dalje uz velike restrikcije, počelo istraživati i pisati o tome.

Britanski historičar Martin Evans u knjizi Algeria: France Undeclared War, o Pariškom masakru piše sljedeće:

U 5:30 ujutro, pod jakom kišom u Pariz se sručilo 30.000 nenaoružanih Alžiraca, došavši iz okolnih mjesta i siromašnih predgrađaNanterre, Colombe, Gennevilliers. Demonstrante su uglavnom sačinjavali mladići i žene, ali također i starije osobe i poneke majke s malom djecom. To je bio još jedan primjer političke angažiranosti Alžiraca koji su se kretali od margina ka centru kako bi zauzeli javni prostor. Ovoga puta, međutim, taj izazov je bio glavni grad kolonijalnog neprijatelja, a gašenje protestne šetnje bilo je nemilosrdno. Neke su jurili po ulicama i metro stanicama, druge su pretukli do smrti i bacili u Senu, mnogi drugi, 11.538, natrpani su u kamione i deportovani na stadione, nakon čega je većina deportovana u Alžir.

Simone de Beauvoir, u svojim memoarima La Force des choses piše da su Alžirce jurili ulicama i metro stanicama, uhapšenima su vezivali ruke udarajući ih pendrecima, zatim bacajući u Senu, neki su bili još uvijek živi nakon čega bi se u agoniji utopili. Više od deset hiljada zatočenih odvedeno je u Vel’ d’Hiv’ poput Jevreja u Drancy ranije. Među uhapšenim demonstrantima, osim većinski Magrebljana, bilo je i Portugalaca, Španaca i Italijana. Mučenja i torture provođene su i u policijskim stanicama, hiljade ljudi zatočeno je i mučeno bez ikakve optužnice. Tog dana, tjelesa desetina Alžiraca završila su u pariškoj rijeci Seni.

Kako je moguće da se jedno takvo zvjerstvo dogodilo u srcu Francuske? Zar je moguće da su Parižani sve nijemo posmatrali?

Prema tvrdnji Le Mondea, tadašnji ministar policije Maurice Papon zataškao je cijeli slučaj. Francuskom je zavladala medijska blokada. Sutradan, 18. oktobra, tada 30-ogodišnji član parlamenta Ahmed Djebbour, pozvao je vladu da se očituje o događajima koji su se zbili, kao i da ukine neshvatljive poteze prema muslimanima u društvu čiji je slogan sloboda, jednakost, bratstvo. Prethodno, 5. oktobra, ministar policije Maurice Papon Alžircima u Parizu uveo je un couvre-feu (noćni policijski sat) od 20:30 do 5:30 svakoga dana, na taj način prisilno uklanjajući Alžirce s ulica držeći ih zatvorenim u kućama. Jedini izuzetak bio je posao, ali čak i takav izlazak morao je odobriti sektorski koordinator banlieue (četvrti). Tokom svoje karijere višeg dužnosnika u upravnim trupama između 1940. i 1962. godine, Papon se neprestano kretao na relaciji Alžir, Maroko i Pariz, a kad je u martu 1958. godine postavljen za ministra policije, trebalo je da primijeni svoje veliko kolonijalno znanje represivne tehnike u borbi protiv FLN-a u Parizu.

Protest Ahmeda Djebboura kojeg su podržali i socijalisti u parlamentu, primorao je vladu da se očituje o dešavanjima 17. oktobra u Parizu. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Francuske, Roger Frey, izvijestio je da su 17. oktobra stradala dvojica nenaoružanih Alžiraca.

Paponove akcije 1961. godine obuhvaćene su općom amnestijom i cijeli incident nikad nije bio predmetom službene istrage. Policajce koji su optuživani za ubistva, sudovi su sistematski oslobađali bilo kakve krivice. Iako je postao francuski ministar u vladi 1978., tri godine kasnije bio je primoran da podnese ostavku zbog otkrića njegove uloge i saradnje s nacistima.

VLADINO OPSTRUIRANJE BILO KAKVE ISTRAGE

U godinama koje su uslijedile, vlada je opstruirala bilo kakve istrage, a 1979. donesena je zakonska zabrana koja ograničava pristup arhivima, čime se onemogućilo historičarima da konsultuju zvanične policijske i pravosudne zapise koji se odnose na 17. oktobar 1961. Ova zabrana primorala je istraživače da tragaju za svim mogućim alternativnim informacijama, od novinarskih izvora do usmenih svjedočenja i privatnih radova.

Michel Levine je 1985. objavio knjigu Les Ratonnades d’octobre: Un meurtre collectif à Paris en 1961, koja se zasnivala na savremenim traktatima, novinskim izvještajima, dnevnicima, arhivima FLN-a i intervjuima s brojnim učesnicima ili posmatračima iz Alžira i Francuske. Iako je zaključio da broj umrlih vjerovatno nikada neće biti poznat, složio se da broj žrtava vjerovatno iznosi do 200. U to vrijeme nije bilo skoro nikakvog interesovanja javnosti za taj događaj, pa je Levine, razočaran zbog tolike nezainteresovanosti, uništio sve svoje vrijedne istraživačke bilješke.

Godinu dana kasnije, Ali Harounova detaljna historija FLN-a u Francuskoj, Le 7e Wilaya, izazvala je veliko interesovanje, s obzirom da je Haroun bio istaknuti član FLN-a i imao pristup raznim FLN-ovim arhivima i dokumentima, kao i intervjue s pripadnicima FLN-a u to doba. Zaključak njegovog istraživanja bio je 200 brutalno ubijenih Alžiraca i 2.300 teško povrijeđenih.

Godine 1988., ministar policije Maurice Papon objavio je autobiografiju Les Chevaux du pouvoir u kojoj je pisao o svojim herojskim poduhvatima protiv FLN-a ponavljajući sumnjivu verziju dešavanja 17. oktobra. Papon je tvrdio da se nikakav masakr nije dogodio i da su naoružani FLN-ovci pucali na policiju kako bi izazvali krvoproliće, te da su njegovi ljudi pokazali odvažnu samodisciplinu u sprečavanju opasnog napada na sjedište vlade tokom kojih su stradala samo dva Alžirca. Iako se Papon mogao pozivati na ključna dokumenta u svom privatnom vlasništvu, izvještaje identične onima koje smo kasnije pronašli u arhivima Ministarstva policije, njegova selektivna upotreba ovog materijala, od kojih nijedan nije bio dostupan historičarima do 1998. godine, značila je da njegova autobiografija nije ponudila nikakve nove informacije ili uvide, već da je to pokušaj skretanja pažnje s optužbi koje su tada podignute protiv njega zbog uloge u deportaciji Jevreja iz Bordoa u gasne komore tokom 1942-1944.

1991. godine izašlo je najrevolucionarnije i najutjecajnije istraživanje o 17. oktobru 1961, francuskog historičara i političkog aktiviste Jean-Luc Einaudia, La Bataille de Paris, 17 octobre 1961, u kojem se, također, konsultovao s arhivima FLN-a, ali najvažniji dio istraživanja bili su intervjui s učesnicima s obje strane, koji su mu pružili detaljne i grafičke prikaze policijskog nasilja. U februaru 1999. Maurice Papon tužio je Jean-Luc Einaudia za klevetu. U sudnici se ovog puta zvanično koristio termin masakr i nije se igralo po pravilima političkog davljenika Papona. Unatoč tužbi i potrebi za odbranom svojih stajališta, francuske vlasti i dalje nisu dopuštale pristup policijskim i sudskim arhivima. 26. marta 1999. sud je zvanično odbacio njegovu tužbu. Tek u decembru 2000. Einaudiu je dopušten djelimičan pristup policijskim arhivima, ali, to se desilo punih trideset mjeseci nakon dopuštenja Jean-Paul Brunetu. Autoru knjige Police contre FLN, čije se cjelokupno istraživanje svodilo na minimiziranje broja žrtava i opovrgavanje teze da se dogodio masakr.

KRAJ ČETRDESETOGODIŠNJE ŠUTNJE

Četrdesetogodišnju šutnju i zataškavanje Pariškog masakra prekinula je 1999. godine istraga francuske vlade u kojoj je zaključila da se 17. oktobra 1961. dogodilo svega 48 utapanja i 142 slične smrti Alžiraca tokom sedmica prije i poslije, od kojih je 110 pronađeno u Seni. Niko nikada nije odgovarao niti je osuđen za Pariški masakr i brutalna ubistva Alžiraca čija su tijela danima kasnije plutala Senom.

Glavnom policijskom zapovjedniku Maurice Paponu nikad nije suđeno, ali mu je suđeno 1997. za deportaciju Jevreja u gasne komore. Osuđen je na deset godina zatvora, međutim, tokom žalbenog postupka, pobjegao je u Švicarsku pod imenom Robert de La Rochefoucauld. Naredne godine švicarske vlasti su ga isporučile Francuskoj. Pravi Robert de La Rochefoucauld bio je heroj francuskog otpora koji je dugo godina poznavao Papona, pa mu je dao svoj pasoš da pobjegne u Švicarsku. Po povratku u Francusku služio je zatvorsku kaznu, a Jacques Chirac je uporno odbijao njegove molbe za amnestiju zbog lošeg zdravstvenog stanja. Ipak, francuski sud je nakon tri godine nagodbom odobrio prijevremeno puštanje na slobodu uz plaćanje kazne od 65.000 eura. Umro je 2007. u 96-oj godini života.

17. oktobra 2001. godine, na četrdesetogodišnjicu stradanja, socijalistički gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoe svečano je postavio spomen ploču na mostu Saint-Michel u znak sjećanja na ubijene u Pariškom masakru1961. godine, a 2002, francuski predsjednik Jospin priznao je da su Alžirci i francuski Alžirci ubijeni uslijed krvave represije, ali nije rekao ko je odgovoran niti je iskazao službeno izvinjenje žrtvama i alžirskom narodu.

Piše: Resul Mehmedović (Al Jazeera Balkans)

 

Close