fbpx

Kompjuteri u socijalističkom sistemu: Može li se u Jugoslaviji pojaviti neki Džobs ili Vozniak? (1984)

Procjenjuje se da u Jugoslaviji ima sada 20.000 – 30.000 malih, personalnih mikrokompjutera. Kad bi se pravnički cjepidlačilo, nijedno od tih elektronskih računala nije legalno dospjelo u zemlju jer uopće nije ni označeno na carinskom spisku.

Časopis za popularizaciju nauke “Galaksija” odgovara tako na poplavu pitanja mladih kompjuterskih entuzijasta o mogućnosti uvoza što ih javno upućuje na usluge prijatelja, gastarbajtera, dakle na šverc.

Slika s tužnim stanjem stvari našeg uključivanja u suvremeni tehnički progres najmanje bi trebalo da posluži kao poziv na carinske premetačine dječjih soba. Ako već dosadašnji apeli zdravog razuma nisu još uspjeli izmijeniti ništa u našim carinskim propisima, onda bi u najmanju ruku ova pojava zasluživala i jedno pitanje: zar najsuvremeniji i najmasovniji otkucaj znanstvenotehnološkog prevrata u svijetu mora u nas ići izvan sistema?

I to ponajmanje u pogledu navijanja za otklanjanje uvoznih prepreka, a znatno više kao provjera cjelokupnog samoupravnog mehanizma da što prije aktivira svoj intelektualni i proizvodni potencijal za osvajanje jednog modernog sektora, da, slikovitije rečeno, stvori svoju “silicijsku dolinu”.

Mit o “silicijskoj dolini” u Kaliforniji je već širom svijeta opjevan i iz raznih uglova dešifriran.

U uskom pasu mnoštva tvornica i obiteljskih kuća, od San Franciska do Santa Klare, tehnički orijentirani ljudi vide novu Meku progresa i svojih šansi.

Mala silicijska pločica, sa utisnutini složenim strujnim kolima, famozni čip, njima je okosnica ove treće znanstveno-tehničke revolucije. Industrijalci u toj dolini već nedvosmisleno vide nekadašnji Detroit ili Pitsburg, ekonomisti pokazuju kako u općoj američkoj brizi s nezaposlenošću tamo širokogrudno traže mlade stručnjake, dok sociolozi već raspravljaju o posve novom načinu života i civilizacije “trećeg vala”.

Po uzoru na kalifornijsku stvaraju se i kopije “silicijskih dolina” u Japanu, na Tajvanu, u Velikoj Britaniji, Singapuru ili Hong-Kongu. Mladi kompjuterski zanesenjaci širom svijeta zanose se legendama tehničkog i financijskog uspjeha pionira “silicijske doline”. Poput one o Stivenu Džobsu i Stivenu Vozniaku, što su prodali svoj automobil i kalkulator da bi stekli početni kapital, i težak zajam od 25.000 dolara, za proizvodnju 50 personalnih kompjutera, igračaka, i kroz četiri godine dogurali do biznisa od 335 milijuna dolara. Sličnih priča o uspjehu i bogatstvu maloljetnih programera, vunderkinda, ima dosta.

Bez obzira što u nas ima još ljudi, čak i visokog sociološkog i političkog renomea, koji personalni kompjuter smatraju zapadnjačkim i buržoaskim pomodarstvom, ova elektronska igračkica otvorila je nove vidike unosnih poslova, oštre konkurencije, obrazovanja i priprema za novo postindustrijsko društvo.

Nije nimalo pretjerana slikovita izjava jednog našeg stručnjaka s tog područja da bi se isplatilo svakom našem srednjoškolcu pokloniti personalni kompjuter, jer bismo time za deset godina preskočili barijeru koja nas dijeli od masovne informacione kulture u svijetu. Kratki, makar i romantički hvalospjev mikrokompjuteru ponovo nas vraća na izvorno i izazovno pitanje o apsorpcionoj moći samoupravnog privrednog sistema za novu tehnologiju i njenu masovnu primjenu. Ljudski, intelektualni potencijal nam je u tome, izgleda, najjača točka. On je spoznao nužnost osvajanja mikrokompjutera. U početku makar po svaku cijenu.

Preinačena, uvozna računala su izuzetno skupa, oko osam puta više od inozemne cijene. Prve domaće serije “Galeba” bit će pristupačnije, ali i tehnički inferiornije. Entuzijasti će sami sastavljati “Galaksiju”, uz dovitljive pošiljke prodavača čipova iz Graca. Sve upućenija u tajne mikroračunara, mladež je time nezadovoljna.

Kako naprijed?

Opet smo pred starom dilemom: razvijati novi industrijski sektor iz “vlastite pameti” ili se povezivati s inozemstvom. Mikrokompjuterska tehnologija se danas u svijetu razvija neobično brzo, svojim novim tehnološkim pronalascima, ali i vratolomnim obaranjem cijena.

Nikakva pamet “potomaka Nikole Tesle” ne može ni u tehničkom smislu nadoknaditi već duboki jaz zaostajanja, a kamoli troškove proizvodnje na nekom autarkičnom razvoju, kojemu smo dosad robovali i plaćali visoku cijenu u mnogim industrijskim sektorima.

No, mikrokompjuter je čudna mala, ali razgranata spravica, osobito u “softveru” (programima). Tako nudi dva naoko suprotna pravca razvoja: s jedne strane, tijesnu povezanost š vodećim svjetskim firmama, makar to nazvali i zavisnošću, ali, s druge, vlastite prodore u pojedinim sektorima u sam svjetski vrh. Iskustava u svijetu o tome ima dosta.

Što da se u nas ne pojave mlađi mikrokompjuterski inovatori kao što su Džobs i Vozniak? Nije to nimalo nerealno. Već nam mladi talenti prodaju igre i programe u inozemstvu, a prirodne sposobnosti i matematička izobrazba mogu se brzo razbuktati u masovnoj mikrokompjuterskoj kulturi.

Gdje je onda ta naša “silicijska dolina” koja će kao magnet okupljati tu talentiranu mladež? Nije možda tragično što im takve šanse sada ne pružaju postojeći elektronski centri kao što su Kranj, Niš ili Zagreb. Paradoks je mikrokompjuterske revolucije da ni elektronski giganti poput IBM-a ili ATT-ja i veliki industrijski centri u SAD nisu stvorili “silicijsku dolinu”. Rađao ju je interes kapitala za novim sektorima i profitima, snažna konkurencija novih, čak i malih poduzeća i novih ljudi, inovatora i menadžera.

S tog stanovišta i pred samoupravnim sistemom koji po svojoj prirodi negira “kapital-odnose” ostaje ipak izazov u traženju mehanizma “udruživanja rada i sredstava”, s postojećim radnim organizacijama i izvan njih, i kroz tržišnu konkurenciju, da stvara svoju “silicijsku dolinu”.

Svaki, a osobito samoupravni sistem potvrđuje se svojom sposobnošću osvajanja tehničkog progresa, a kad to ne čini – onda se valja zamisliti.

Piše: Drago Buvač (Intervju, maj 1984)

Related Articles

 

Close