Al-Ghazali o ljudskoj gramzivosti, bogaćenju i redistribuciji bogatstva

Bogatstvo i siromaštvo

Prema al-Ghazaliju, nema ničega lošeg niti za osuditi u gramzavom ponašanju ljudi i njihovoj želji za stjecanjem bogatstva i imovine, jer je to dio ljudske prirode i znači dosezanje više razine materijalne dobrobiti.(1) Al-Ghazali odobrava “maksimizirajuću” prirodu ljudskih bića, kada kaže: “Čovjek voli akumulirati bogatstvo i povećavati svoje vlasništvo nad svim vrstama imovine. Ako ima dvije doline od zlata, on bi želio imati i treću.” (2) Zatim navodi jasan razlog takvog ponašanja, pa kaže: “Čovjek ima velike težnje. Uvijek misli da bogatstvo koje trenutno posjeduje ne može trajati, ili može biti uništeno, a zatim će možda trebati više. Pokušava nadvladati te strahove povećavanjem akumulacije. Ali takvi strahovi ne završavaju, bez obzira na akumulaciju. Čak i da posjeduje sve stvari svijeta.”(3) Čini se da Al-Ghazali opisuje ljudske materijalističke tendencije u bilo kojem društvu, bilo da je njegovo vlastito ili bilo koje savremeno industrijalizirano društvo. On odobrava ne samo čovjekovu želju za akumuliranjem bogatstva i dobara, već i njegovu potrebu da bude oprezan prema neizvijesnoj budućnosti.

Dijeljenje i jednakost u bogatstvu

Al-Ghazali je protiv bilo kakvog prisilnog izjednačavanja prihoda i bogatstva u društvu. On je, također, kritičan prema onima koji insistiraju na egzistencijalnom minimumu za sve ljude – takav pristup može biti prikladan samo pobožnjacima koji su se okrenuli (samo) Ahiretu; To ne može biti recept za društvo u cjelini. Ako je takav opći pristup, pružit će priliku da vladari postanu tirani i lopovi, pa će prisiljavati ljude da (pre)daju ono što je, po njihovom mišljenju, iznad potreba ljudi. Nadalje, to će dovesti do problema za državu, ne samo u pogledu prikupljanja “viška”, već i pravilne raspodjele i prosuđivanja koji ljudi su u potrebi.(4)

Kao alternativa, al-Ghazali tvrdi da duh islamskog bratstva mora dovesti do dobrovoljnog dijeljenja vlastitog bogatstva. I ovdje, al-Ghazali govori u smislu tri vrste dijeljenja i on ih rangira u smislu njihove poželjnosti prema šerijatu.

Najniži stupanj je kada osoba gleda na svog brata kao na njegovog pomoćnika ili slugu i na sebe uzima odgovornost da pritekne u pomoć svom bratu u potrebi bez da očekuje da ga pita za pomoć. Viši rang od toga je gledati na svog brata kao na sebe i dopustiti mu da koristi bogatstvo kao da je i on vlasnik te imovine. Najviši rang je preferirati bratove potrebe nad vlastitim potrebama.(5) Prema al-Ghazaliju, istinsko islamsko ponašanje karakterizira najviši stepen dobrovoljnog dijeljenja i davanja. I on citira kur'anski ajet (42:38), “… i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju”, što on tumači kao referiranje na rane muslimane koji su se dijelili imovini, ponekad čak i bez razlike šta pripada jednim, a šta drugima, kao što je jahanje životinja.(6) Stoga, jasno je je da dijeljenje bogatstva, prema al-Ghazaliju, treba da bude dobrovoljni čin, kao dio šerijatom pobuđene moralne obaveze i tendencije, prije negoli putem autoriteta i vlasti države.

Piše: Abdul Azim Islahi

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Ihya, Vol. 3, p. 290.

2) Ibid., referirajući na hadis koji prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada bi čovjek imao punu dolinu zlata, zaželio bi da ima dvije doline, a njegova usta neće ništa napuniti do prašina, a Allah prima pokajanje od onog ko se pokaje.” (Muttefekun alejhi)

3) Ibid., p. 280.

4) Ihya, Vol. 2, p. 108.

5) Ibid., p. 173.

6) Ibid., p, 174.