fbpx

Zašto muslimanske zemlje teže socijalizmu iako Muhammed ﷺ nije bio socijalista

Uprkos neuspjehu Sovjetskog Saveza, tržišnim reformama u Kini i kolapsu komunizma u istočnoj Evropi, svjetski intelektualci i kreatori politika i dalje imaju nezdravu privlačnost ka socijalizmu i socijalističkoj političkoj filozofiji. Možda nigdje u svijetu nije preče da se zaustavi širenje ovih protučovječnih ekonomskih sistema i represivnih država koje idu ruku pod ruku s njima nego u islamskom svijetu. Zemlje s muslimanskim većinama čine važan dio svjetskih naftnih zemalja i ta je nafta od vitalne važnosti za održavanje industrijske ekonomije Zapada i velike populacije koju je omogućila ta ekonomija. Ukoliko bi se veliki proizvođači nafte okrenuli statizmu, to bi za posljedicu imalo visoke cijene i manjak nafte, što bi rezultiralo glađu i ekonomskom depresijom na cijelom Zapadu, a efekti bi na kraju mogli dovesti u pitanje države koje su prouzrokovale te uslove. Ovaj rad pokušava da ispita tri međusobno povezana pitanja: 1) kompatibilnost između konzervativne islamske teologije i slobodnog tržišta; 2) razloge zbog kojih socijalizam i druge ideologije statizma uživaju tolike simpatije islamskom svijetu; i 3) da li je treći način islamske ekonomije, kombinacija kompatibilnih elemenata islama, slobodnog tržišta i socijalizma, izvodiv i privremeno rješenje za statizam u muslimanskim zemljama.

Prije nego što nastavimo s glavnim dijelom rada, bit će korisno definisati slobodno tržište, statizam i socijalizam. U ovom radu slobodno tržište je ekonomski sistem zasnovan na apsolutnom pravu na vlasništvo i privatnu svojinu. Slobodno tržište ne bi trebalo da ima institucije koje djeluju prisilom ili da silu uključuju u njegovo djelovanje; država ne nameće koncepciju morala ili poredak moćnih osoba. Statizam je širok skup političkih i ekonomskih ideologija koje zahtijevaju postojanje prisilne države koja pruža osnovne robne i uslužne djelatnosti uz potpunu ekonomsku kontrolu; Statizam uključuje laissez-faire, zapadni kapitalizam (gdje preduzeća često subvencioniše vlada), korporatizam, fašizam, nacizam i sovjetski socijalizam/komunizam. Socijalizam se sastoji od širokog spektra političkih i ekonomskih organizacija, koje uglavnom slijede principe Marxa, Bakunjina i njihovih sljedbenika i obično slijede ideje poput toga da radnici posjeduju sredstva za proizvodnju, ukidanje privatne svojine i uskraćivanje slobodne volje. Neki oblici socijalizma zahtijevaju državu, drugi ne.

Religija u 20. stoljeću nije se baš slagala s kapitalizmom. Kapitalizam je osuđivan zbog toga što ljude čini pohlepnim, štetan je, zanemaruje siromašne i uglavnom je nemoralan. Situacija s islamom, međutim, bila je drugačija. Zbog njihovog siromaštva i nedostatka obrazovanja, kada je nafta otkrivena na području Perzijskog zaljeva, muslimanske zemlje to nisu mogle iskoristiti. Ljudima je nedostajala infrastruktura i obrazovanje za stvaranje naftnih kompanija. Pored toga, mnoge teritorije bile su pod kontrolom ili u sferi utjecaja Velike Britanije. Britanske i američke naftne kompanije tada su bile u mogućnosti da iskoriste naftna nalazišta i zakupe ta područja na duže vremenske periode. Tokom narednih nekoliko decenija neke su zemlje nacionalizirale naftna polja ili su ih otkupile natrag. Rezultat toga je preovlađujući sistem statizma u cijelom muslimanskom naftnom svijetu. Statizam ih nerijetko drži pod kontrolom kad žele da imitiraju potrošačku ekonomiju Zapada (pri tome držeći se istinskog islama) i zbog toga je veliki broj preduzeća subvencionisan. Uz takve preovlađujuće uslove i opće nepoznavanje islamskog svijeta prije sukoba proisteklih iz uspostavljanja Izraela, lahko je razumjeti zašto se zapadni posmatrač može zavarati ubjeđenjem da su islam i slobodno tržište nespojivi, ali ta tvrdnja je daleko od tačnog.

Poslanik Muhammed i prvih nekoliko halifa bili su trgovci, a islam se trgovinom proširio na Indoneziju. Kur’an se zalaže za odbranu prava privatne svojine. Heck citira suru al-Nisa, 5. ajet: „I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte. . .“ i suru al-Fatir, 39. ajet: „On je taj koji vas je učinio namjesnicima na Zemlji. . .“ (Heck, 82). Štaviše, hadis (tradicija onoga što je Muhammed ﷺ rekao ili činio) kazuje da je trgovac koji stječe legalan profit poput mudžahida, a drugi kazuje da će pošteni i iskreni trgovci na Sudnjemu danu biti sa šehidima. Ali postavlja se pitanje šta predstavlja legalan profit. Legalan profit je profit koji nije stečen lihvarstvom/kamatom (riba), prodajom zabranjenih predmeta kao što su alkohol i svinjski proizvodi ili špekulantski dobitak. Da pojasnim posljednji dio; špekulacija se odnosi na ugovor gdje kupac i prodavac ne znaju krajnju cijenu, kao na aukciji ili ako bi neko zaposlio radnika koji bi mljeo žito i obećao mu pola brašna, a nemoguće je tačno znati koliko će se u konačnici samljeti žita.

Kako se politički autoritet islama širio, tako su se i muslimani bavili trgovinom. Budući da im je zabranjeno pozajmljivati novac uz kamate, neke bankarske funkcije otpadale su na Jevreje kao u srednjovekovnoj Evropi, ali mnogi pravnici su počeli da pronalaze načine kako zaobići zabrane. Hanefijska pravna škola počela je da piše „Knjige o lukavstvima i izbjegavanjima“, gdje su pronašli legalne načine da rade suštinski nezakonite stvari. Na primjer, na osnovu hadisa koji je tvrdio: „Mijenjajte zlato za zlato (…) iste težine, za nejednaku težinu je lihvarstvo“, ekonomisti su tvrdili da neko može naplatiti kamatu bez pozajmljivanja četiri krave i dobijanja nazad šest, već pozajmljivanjem četiri krave i dobijanjem nazad vrijednosti šest krava, ili u nekoj drugoj robi (Heck, 94). Mnogi islamski ekonomisti su čak tvrdili da je trgovina jedini način za zaradu i savjetovali su da je valjan način ostvarivanja profita od trgovine korištenje ponude i tražnje – kupujte jeftino, prodajite skuplje. Međutim, pokušaj manipulacije ponude i potražnje (poput pokušaja monopola tržišta) bio je zabranjen (Heck, 90, 92).

No, glavna karakteristika slobodnog tržišta u ovom slučaju bi bila da se zabrane ne sprovode prisilno. Međutim, islam i islamske države su obično bile ujedinjene (tj. iste). Kao rezultat toga, moralni propisi Kur’ana su se primjenjivali i tržište nije bilo toliko slobodno koliko je moglo biti. Ipak, jasno je da su muslimani dali značajan doprinos ekonomiji i trgovini i da su ekonomisti poput Ibn Khalduna postavili temelje za Školu u Salamanki i Adama Smitha.

Muhammad nije bio socijalista (Rodinson, 23). Ipak, nekoliko islamskih zemalja postalo je socijalističkim ili su im vladale socijalističke vlade, poput Libije, Alžira i Jemena. Stranka Baath koja je decenijama vladala Irakom i još uvijek vlada Sirijom je socijalistička stranka. Međutim, postoji jedan važan historijski razlog za to: Hladni rat. Sjedinjene Države su bile kapitalističke i podržavale su Izrael, Sovjetski Savez je bio komunistički, pa je podržavao neprijatelje Izraela: Arape. Sovjetsko i američko oružje sukobljavali su se tokom Hladnog rata na Bliskom Istoku i bilo je prirodno da će Sovjeti insistirati na prihvatanju malo ideologije u zamjenu za oružje. Ljevičarski intelektualci su čak iskopali i polumitski lik Ebu Zerra, Poslanikovog ﷺ ashaba, koji je bio protjeran zbog zalaganja za ukidanje privatne svojine, kako bi „dokazali“ da je komunizam temeljni dio islama (Rodinson, 25). Nakon što arapske države nisu uspjele da unište Izrael, sovjetski utjecaj je počeo da opada. Jaka linija statizma ostaje iz historijskih razloga povezanih sa naftom i kolonijalizmom i tendencijom vladara da povećavaju svoju moć.

Islamska ekonomija trećeg puta je pokušaj izvlačenja ekonomskog sistema koji slijedi pravila islama bez oponašanja kapitalizma ili socijalizma. Prvobitno je s razvojem počeo šezdesetih godina prošlog stoljeća, poslije neuspjeha prvih postkolonijalnih vlada. Za razliku od sekularne ekonomije, koja ljude samo socijalno vrednuje, islamska ekonomija ljude vrednuje u kontekstu društva i religije (Mannan, 19). Nadalje, izbor se vodi islamskim vrijednostima, a rezultat je “integrirana razmjena i jednosmjerni transfer” (Mannan, 19). Pored toga, i pružanje istinski razlikovnog faktora između islama i sekularne ekonomije je da islamska ekonomija donosi vrijednosne sudove (Mannan, 20). Sekularna ekonomija ne razlučuje krajeve; sekularna ekonomska teorija ne kaže da je cilj X ili Y dobar ili loš, već takvu odluku prepušta individualnom izboru; budući da je islamska ekonomija, po svojoj prirodi vođena principima islama, proizvodnja i prodaja alkohola u muslimanskoj zemlji je loša (Mannan, 20). Na ovaj način se vidi da je islamska ekonomija u osnovi sekularna ekonomija, ali obojena religijskom etikom. Slično tome, G.K. Chesterton i Hillaire Belloc razvili su ekonomsku teoriju trećeg puta nazvanu Distributizam analizirajućilaissez-faire ekonomiju s naglaskom na katoličko socijalno učenje. Ponovo, uspjeh islamske ekonomije u odbrani slobode je ograničen utoliko što zahtijeva prisilu da se sprovedu njeni zakoni.

Da bih zaključio ovaj rad, vjerujem da je vrijedno sažeti suštinske smjernice. Prvo, slobodno tržište je kompatibilno s islamskom teologijom; i drugo, socijalizam ima vrlo malo stvarne privlačnosti kod većine muslimana. Međutim, jasno je da se snaga države mora zadržati u muslimanskim narodima ukoliko žele da razviju zdrave ekonomije. Jedna od posljedica državnog/stranog vlasništva nad naftnim poljima i rafinerijama je ta što je većina radne snage strana, pa vladari i stranci zarađuju novac, dok su građani i dalje u siromaštvu. Slobodnije tržište značilo bi veću priliku za preduzetništvo, a samim tim i za stvaranje bogatstva. Historija je pokazala da su muslimani, kao i bilo ko drugi, više nego sposobni da grade komercijalna društva i stvaraju bogatstvo. Sve što im je potrebno je sloboda.

Piše: Matthew Robare (Lew Rockwell/Dialogos.ba)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

Related Articles

 

Close