fbpx

4 feminističke laži koje čine žene mizernim

Prije dvadeset godina napisala sam svoju prvu knjigu o tome zašto žene ne mogu „imati sve“ ili bar sve odjednom, uprkos onome što im kultura govori. (Savjet: Zbog toga što niko, muškarac ili žena, ne može istovremeno obavljati dva posla s punim radnim vremenom, a da pri tome ne posrne.)

U to vrijeme bjesnili su takozvani Mommy Wars. Žene, kojima su svuda naokolo feminističke majke i mentori prodavali maglu ili su lamentirali nad besmislom da mogu uspješno raditi puno radno vrijeme izvan kuće uz održavanje zdravog braka i porodičnog života, ili su branili svoj izbor da rade puno radno vrijeme insistiranjem da se djeca dobro snalaze u danonoćnoj zamjenskoj njezi.

Od tada, poruke ženama o tome kako da vode sretan život – što se odnosi na ljubav i seks, posao i porodicu – samo služe tome da žene budu nesretne. Ne samo da su nesretnije nego što su njihove majke i nene/bake ikada bile, već su i znatno više pod stresom; mnogo više od muškaraca.

Ništa od ovoga nije učinilo bilo šta da pomogne muškarcima i ženama da pronađu jedno drugo. Zabavljanje u Americi je skoro pa izumrlo, a brak je na najnižem stupnju. Iako postoji više razloga za takvo tužno stanje, srž problema su laži koje feministkinje govore godinama. Ovdje su četiri, bez posebnog redoslijeda.

1. ŽENE NE TREBAJU MUŠKARCE

Sve je počelo naizgled komičnom frazom koju Gloria Steinem nije skovala, ali ju je više puta ponavljala tokom vrhunca feminističkog pokreta iz 1960-ih: „Ženi je potreban muškarac kao što je ribi potrebno biciklo.“ (Ovakve fraze) I danas žive bez obzira da li ih izgovara Jennifer Aniston: „ne moraju da se svađaju s muškarcem da bi imale dijete“ ili Emma Watson kad govori o „samopartnerstvu“. Vremenom, kako su žene počele da zarađuju sopstveni novac i iskorištavaju novopronađenu pilulu za kontrolu rađanja, počele su da vjeruju da ženama ne trebaju muškarci.

Nisu u pravu. Biološki su žene vezane za muškarce – bez obzira na to koliko se život promijenio. Većina žena i dalje žele biti majke, a kad to postanu, postaju ranjive. I danas žene instinktivno znaju da će im na kraju trebati muškarac ako žele da imaju porodicu i ako žele da uopće budu kod kuće ili bar samo na neko vrijeme.

Zaista, istraživanje pokazuje da ono što je najvažnije za žene – čak i one koje su ekonomski neovisne – jeste da znaju da imaju muškarca na koga se mogu osloniti. Osjećaj sigurnosti i biti u sigurnim rukama – da, čak i finansijski – to je najvažnije. To je ono što se naziva hipergamija, i dalje živi i u 2019. godini.

2. MUŠKARCI I ŽENE SU JEDNAKI, A RODOVI SU SOCIJALNI KONSTRUKTI

Tačan historijski momenat kad se veza među spolovima urušila bio je kada su žene počele da imaju seks kao muškarac – ležerno, bez ikakvih obaveza – pod krinkom da se žene ne razlikuju od muškaraca i stoga su jednako sposobne da imaju seks bez obaveze. Razmislite o ovom Bustleovom članku koji brani, i zasniva se na sumnjivoj studiji da su muškarci i žene podjednako skloni „seksu bez obaveze“ ako im se pristupi na pravi način.

Od kampusa na fakultetima do državnih kancelarija, mnoge su žene danas naučile da upražnjavaju seks onako kako to često čine muškarci: bez obaveze. I opeku se.

Ako postoji nešto što dokazuje ovu tvrdnju, to je takozvana kriza silovanja u kampusima i ekscesi Me Too. Jer ako je istina da su žene „baš poput muškaraca“ u sposobnosti da razdvoje seks i emocije, zašto su orgije u kampusima i kancelarijske veze postale predmetom sudova, a ne sasvim normalna pojava?

Ne samo da naša seksualnost potvrđuje različite naravi žena i muškaraca. Roditeljstvo to najbolje dokazuje. Jednom kad beba stigne, ženin odgojni gen gotovo uvijek se pojavi. Pružanje emocija djetetu je njen prvi instinkt, zbog čega je skorije vraćanje na posao tako srceparajuće za majke.

Očeva reakcija je drugačija: njegov prvi instinkt je da finansijski izdržava porodicu. To nije njegov jedini doprinos, već samo prvi na njegovoj listi. Jednostavno rečeno, to što muškarci i žene mogu biti sposobni da obavljaju identične zadatke ne znači da ih žele obavljati s jednakim žarom. Želja je presudna.

3. BIOLOŠKI SAT NIJE STVARAN

Biološki sat može biti politički neudoban, ali to ga ne čini manje stvarnim. Idealno doba da žena zatrudni je 25 godina, napomenula je nedavno Gillian Lockwood, medicinska direktorica u Klinici za plodnost u Midlandu u Velikoj Britaniji:

„Mračna stvarnost je da je mogućnost IVF-a (vještačke oplodnje) s vlastitim jajašcima nakon što navršite 40 godina apsolutno besmislena… U kojoj bismo drugoj oblasti medicine dopuštali, ali i hrabrili pacijente da plaćaju za neobaveznu operaciju, koja ima manje od 5% šanse da uspije?“

To je razlog što muškarci mogu odložiti brak duže nego što to mogu žene. Ali mi to ženama ne kažemo. Umjesto toga, pravimo se da mogu da preslikaju život s karijerom u centru, kao što to čine muškarci, kao da neće pogoditi tačku u kojoj će njihova sposobnost začeća uvijek biti u sukobu s karijerom. Članci obiluju zamagljenim namjerama da se prikrije biološka stvarnost da je ženama lakše imati bebe u dvadesetim i ranim tridesetima.

Drugim riječima lažemo žene kako bismo poboljšali političku agendu. Čineći to, feministkinje dobijaju ono što žele – da žene odbace majčinsku želju i umjesto toga proizvode na tržištu – ali žene to ne žele.

Zaista, nakon decenija slijeđenja kulturološkog scenarija, žene često više ne mogu naći muževe. Ili ne mogu da imaju bebe. Ili ako se vjenčaju i imaju bebe, ne mogu ostati s njima kući jer su preslikale život koji održava potpuno drugačiji cilj.

4. KARIJERA JE BITNIJA OD BRAKA I DJECE

Od svih laži koje feministkinje govore, daleko je najveća ideja da uspjeh u karijeri ispunjava više od braka i porodice. Gotovo je nemoguće prenijeti dubinu ove laži, jer je i ona započela 1960-ih, ovog puta na insistiranje Betty Friedan da je biti supruga i majka slično boravku u „komfornom koncentracionom logoru.“ Od tada, Amerikankama se stalno kljuca riječima i slikama koje podupiru Friedaninu tvrdnju o domu.

Ljudi su životinje u čoporima: moramo se osjećati dijelom grupe da bismo se osjećali dobro u sebi. Neki od nas su zadovoljni da se izdvoje od gomile, ali većina nije. Ergo, kulturološke poruke su bitne.

Pošto se majčinstvo više ne poštuje ili ne doživljava kao nešto što bi žena željela da učini, a kamoli to bi trebalo da bude, žene su iznenađene kad otkriju koliko je srceparajuće napustiti svoje bebe i vratiti se na posao. Iznenađene su kad otkriju da posao nije ni približno zadovoljavajući koliko su bile ubijeđene u to.

Isti osjećaj nelagode osjećaju samohrane žene koje ne mogu da nađu muškarca s kojim bi se smirile. Karijere uopće ne ispunjavaju, osjetite to ako se noću budite sami u krevetu.

Dakle, evo kažem to što glasnije mogu. Žene lažu godinama i zato su tako nesretne. Postoji samo jedno rešenje. Preokrenite svoje prioritete – u sredinu stavite ljubav i porodicu, a ne posao – i pobijedit ćete u životnoj igri. To sam učinila, i sve se promijenilo.

Piše: Suzanne Venker (Suzanne Venker / Dialogos.ba)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

 

Close