Kako je Draško Stanivuković slomio srce «finoj gradskoj raji»

Draško Stanivuković orginalna je pojava u bh. politici. Kao rijetki predstavnik mlađe generacije na sceni, u politiku je na velika vrata unio društvene trendove svoje generacije, oličene u selfijima, vlogovima i generalno intenzivnom korištenju društvenih mreža. Kako savremene tehnološke spravice i mogućnosti od života većine nas prave svojevrsni reality showom čiji se dijelovi svakodnevno objelodanjuju u javnosti, tako i Stanivukovićevu političku karijeru možemo redovno pratiti u živom prenosu, i  mimo skupštinskih klupa i televizijskih gostovanja. Stanivukovića tako gledamo kako duž ceste kida komade tek izgrađenog  puta od Vlade RS, biva hapšen od policije na nekom od mnogobrojnih protesta, razgovara s penzionerima u autobusu ili od Milorada Dodika u skupštinskom restoranu prima „pozdrave“ za svoju majku.

Stanivuković ima sjajan osjećaj za PR. Zahvaljujući  mladalačkog energiji, nekonvencionalnom ponašanju i rječniku, drčnosti koja nije popraćena krkanlukom i naravno, vrhunskom korištenju medija, u kratkom periodu je postao zvijezda na bh. političkoj sceni, posebno popularan među mlađim naraštajem.

 Kao i svaki talentovan političar zna da bi neko u njemu mogao da  vidi svog junaka, on mora da ima i arhineprijatelja. Za Stanivukovića su to  Milorad Dodik i njegov režim. Gotovo sve njegove samopromotorske akcije jasno su i konkreteno usmjerene na alarmiranje i ukazivanje na sva bezakonja, siledžijstva, nepravde i mizeriju koju SNSD nanosi Republici Srpskoj. A kada na takav način ukazujete na problem (Dodika i njegovu stranku), posmatraču postaje jasnije i šta vi nudite bez da posebno objašnjavate – sve suprotno od toga. Stanivuković je istrajan, uporan, energičan, izuzetno hrabar (jer ipak ne treba smetnuti s uma da se suprotstavlja režimu pod čijom su palicom „neugodni svjedoci“ znali letjeti u zrak ili završavati u ćelijama). Ponosno gomila prekršajne postupke, krivične prijave i glavom ide na šaku Dragana Lukača, Dodikovog ministra policije, od rata naovamo dokazanog u djelima nasilja. U svemu tome on je krajnje teatralan, no ta teatralnost daje rezultate.

I dok svoju političku energiju i aktivnosti jasno usmjerava prema ili bolje rečeno protiv Milorada Dodika, dešavanjima u Federaciji BiH Stanivuković se ne bavi, a o drugim narodima u BiH govori s poštovanjem. Zbog toga ne treba da čudi što je Stanivuković postao rado viđen gost u sarajevskim medijima i lijevo-građanskim ideološkim krugovima. Oni desni u Bošnjaka, kao što znamo, na „onamo one“ s druge strane entitetske linije svakako gledaju sa skepsom i nemaju pretjerane želje za ideološka savezništva . Ipak, njihovi suparnici s lijevo-građanske scene kroz sve ove mjesece iskreno su vjerovali da u Stanivukoviću (a djelomično i njegovoj partiji) imaju ne samo saveznika protiv zajedničkog neprijatelja Dodika, nego i istomišljenika za svoju viziju građanske, multikulturalne i integrisane Bosne i Hercegovine, gdje se narodi i narodnosti ujedinjeno odupiru svojim nacionalističkim tlačiteljima.

Mnoga građanska srca Stanivuković je na kraju slomio kada je gostujući kod Amira Zukića na N1 objelodanio ono što uostalom nikad nije ni krio – ne misli da se u Srebrenici desio genocid, odbija Karadžića i Mladića nazvati zločincima i smatra da je Haški sud politički te da njegove presude nisu pravedne prema Srbima. Slične izjave Stanivuković davao je  i prije, od toga da smatra da „9. januar“, dan osnivanja Republike Srpske nema u Banjoj Luci ulicu kakvu zaslužuje, da sanja da se svi Srbi ujedine u jednu državu, da je čitava Bosna i Hercegovina historijski srpska država, itd.

Ipak, građanska ljevica u Sarajevu očajnički je željela vjerovati da je Stanivuković njihov. No nije. On je tipični RS-ovac. Odrastao na narativu i vrijednostima koje su utemeljile Republiku Srpsku te se pomno nastavile održavati i nakon Daytona, tj. provedenog etničkog čišćenja i genocida. I glede tih bazičnih pitanja između ključnih stranaka u RS nema razlike – svi su primarno koncentrisani na Republiku Srpsku što jaču i sa što većim nadležnostima, a BiH u najboljem slučaju prihvataju, onoliko koliko moraju; ako već neće reći da su heroji, niko za Mladića i Karadžića neće sigurno reći ni da su zločinci; niko neće priznati presuđenu činjenicu da je u Srebrenici bio genocid; i svi su prvenstveno politički Srbi, opredjeljeni da BiH bude uređena kao konsocijacija konstitutivnih naroda i entiteta. Nikakva građanska priča ih ne interesuje.

Niti jedna politička stranka u RS-u ne dovodi ove bazične principe u pitanje niti bi, uostalom, ijedna politička pojava koja bi ih dovela dugo opstala na sceni. Stanje svijesti je naprosto takvo.

Ovo je svima jasno, osim tim mnogobrojnim iuzionistima na lijevo-građanskoj sceni u Sarajevu. Ubijeđeni u superiornost svojih vrijednosti, a duboko ogorčeni i deprimirani činjenicom da su manjina u društvu,  samouvjereno se uljuljkavaju u iluziju da će, poput partizana u Drugom svjetskom ratu, doći do pojave jedinstvenog, multietničkog bh. pokreta koji će svrgnuti s vlasti etničke lidere i uspostaviti bolju i pravedniju BiH. Ta naivnost ima neprekidni kontinuitet još od onda kada su u aprilu 1992. s Titovim slikama upadali u Skupštinu BiH da sruše „nacionaliste“ (iako su u tom trenutku zastupnici SDS-a već uveliko bili na Palama, a veći dio HDZ-ovaca u Grudama) i „jurišali“ na paravojne trupe SDS-a. Iluzije, koje su uspjele preživjeti i potop reformista i komunista na prvim izborima, istina privremeno, srušile su se onog trenutka kada su te iste trupe zapucale po njima, a oni se razbježali.

Poslije rata se ta ideja preporodila, nastupajući s narativom o sukobu „tri nacionalizma“ čije krvave ratne tragove, a zatim i postratnu pljačku, kriminal i haos, valja osuditi i gumicom prebrisati, a na njihovo mjesto vratiti one prave, stare vrijednosti, nesretno napuštene 1990. Problem je pak što ovaj potonji, lijevo-građanski narativ, u nešto većoj mjeri egzistira gotovo isključivo u onim urbanim sredinama u kojima Bošnjaci imaju etničku većinu.

Većina Srba iz RS-a i Hrvata iz zapadne Hercegovine za takav koncept naprosto nije zainteresovana i stoje plebiscitarno na braniku svojih etno-nacionalnih politika. Ni desetine milione grantova, silni međunarodni projekti, agitacije i aktivizmi ovu činjenicu nisu uspeli ni za milimetar pomjeriti.

Ovo ne znači da je građanski koncept nešto samo po sebi loše i da ga ne treba zastupati, no suluda naivnost i traženje istomišljenika tamo gdje ih nema njegove protagoniste neće daleko odvesti. Po pitanju državne politike i uređenja, SDA, ma koliko da gnjev prema njoj zbog bezbrojnih aferima  bio opravdan,  bliža je svakoj stranci ljevice iz Sarajeva od bilo koje stranke sa sjedištem u Banjoj Luci ili zapadnoj Hercegovini. Takvim strankama treba pristupati taktično, razborito i sarađivati s njima glede onih pitanja oko kojih je moguće naći zajednički jezik i interes. Stvaranje iluzija o njima i njihovim političarima da su ono što nisu te očajničko traženje Willyja Branta iz RS-a kroz pitanja o genocidu u Srebrenici, ratnim zločincima ili željenom uređenju BiH, završavat će uglavnom s gorkim razočarenjima.

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)

Related Articles

Close