fbpx

Rand Paul: Nema socijalizma bez čistki i gulaga

Socijalisti vole da pričaju o inkluziji i o uključivanju svih ljudi u procese. Kažu da cijene slobodnu i korektnu razmjenu ideja. Međutim, oni također priznaju da socijalizam zahtijeva apsolutnu većinu da bi funkcionisao. Kako navesti sve da se dogovore da krenu naprijed? Najlakši način je ukloniti one koji se ne slažu.

Upoznao sam Jona Utleya kada sam izabran u američki Senat. U gradu u kojem se često čini da je konzervativni intelektualni pokret na izmaku, Jon ostaje snažni zagovornik slobodnog tržišta, manje intervencionističke vanjske politike i ograničene vlade. Drugim riječima, on je old school konstitutivni konzervativac.

Kao izdavač The American Conservative, Jonov glas je važan dok populizam i nacionalizam pokušavaju da zamijene konzervativizam. Jon je došao do konzervativizma, kao i mnogi drugi intelektualci dvadesetog stoljeća, nakon što je njegova porodica prvo koketirala s komunizmom.

Jonova majka Freda Utley rođena je u Engleskoj. Kako je Engleska slabila tokom 1920-ih, prihvatila je novi ruski komunizam. Udala se za ruskog jevrejskog ekonomistu Arkadija Berdičevskog i preselila se u Rusiju, gdje se rodio Jon.

Ali nije sve išlo kako je planirano, pa čak ni vladini zvaničnici nisu bili imuni na Staljinov bijes.

14. aprila 1936. u 14:00, KGB je došao. Kao što to Jon opisuje: „U one dane bi nekoga uhapsili, a zatim bi tražili nešto što su učinili.“ Jonov otac uhapšen je u jednoj od Staljinovih čistki komunističkih redova.

Georgie Anne Geier opisuje nemir Jonove majke: „Freda, ne mogavši mu pomoći, ubrzo je iskoristila nju i Jonove britanske pasoše da se vrate u Englesku, gdje je mobilizovala važne ljevičarske prijatelje, ljude poput Georga Bernarda Shawa, Bertranda Rasella i Harolda Laskog, da pokušaju da otkriju gdje je Arkadije i čak je direktno poslala pismo Staljinu. U kojem je logoru u Gulagu, kojem spletu radnih logora koji su na kraju ubili nebrojene milione? U kojem je dijelu pustog bijelog Arktika? Čak bi i saznanje da je umro – i kako i gdje i kada – bila neka vrsta utjehe! Ali Sovjeti nikada nisu pružali utjehu.“

Jonov otac proglašen je mrtvim, ali detalji nisu otkriveni sve dok Jon 2004. nije otputovao u Rusiju da se sam uvjeri. Otac mu je umro u Vorkuti, sovjetskom koncentracionom logoru na krajnjem sjeveru Rusije. Zapisi o logoru otkrili su da je pogubljen 1938. godine zbog toga što je bio vođa štrajka glađu i „izazivao veliko nezadovoljstvo među zatvorenicima.“

Kada je Jon posjetio logor u kome je ubijen njegov otac, pogođen je činjenicom da je „dvadeset miliona ljudi za koje se procjenjuje da su umrli u tim logorima skoro zaboravljeno. Gotovo da i nema muzeja ili eksponata iz komunističkih logora. Mnoge su ispraznili i spalili u vrijeme Nikite Hruščova, ali uglavnom su ih oplijevili siromašni seljaci tražeći bilo šta upotrebljivo, a zatim su ostaci, izgrađeni od drveta i jeftine cigle, samo istrulili u šumi ili tundri. Izgradila ih je nekvalifikovana zatvorska radna snaga, a mnogi su bili privremeni i premještani su kada u blizini nestane drveta ili minerala koje su kopali.

Vorkuta je bila toliko daleko na sjeveru da su zatvorenici često dolazili preko Arktičkog okeana. Koliko je bilo hladno? Utley objašnjava, „tokom zime dnevna svjetlost je kraća od tri sata, a temperature idu i do 40 stepeni ispod nule.“ Čovjek teško da može zamisliti koliko teško je bilo podnijeti takve okolnosti.

Solženicin opisuje smrtonosne zime iz perspektive zatvorenika: „Kad se mrznete, ne očekujte saosećanje od nekoga kome je toplo.“

Jon i njegova majka mogli su da pobjegnu u Englesku i, na kraju, u Sjedinjene Države, jer je još uvijek imala engleski pasoš. Srećom, po Jona, „poznavajući zakon o oduzimanja djece rođene u Rusiji, oni su u moj rodni list stavili samo ime majke.“

Pretpostavljajući suprugovu smrt i njeno utapanje u američku kulturu, Freda Utley napisala je knjigu The Dream We Lost 1940. godine, jednu od prvih priča terora i bijede komunizma.

Jon postavlja isto pitanje koji mnogi pitaju: “Zašto se nisu žešće opirali?” Njegov odgovor je da su milioni osuđeni i pogubljeni zbog otpora, ali pokretu je nedostajao zamah, jer su zatvorski logori bili vrlo izolovani i njihovi užasni uslovi držani su u tajnosti.

Jon opisuje kako se osjećao dok je stajao u kamenolomu gdje je pogubljen njegov otac: „Valjda sam osjećao izvjestan mir u vezi s onim gdje je; dobio sam odgovor na to pitanje. Zapravo, osjećao sam neki spokoj što sam saznao šta se dogodilo jer moja majka nikad nije saznala šta mu se dogodilo. Uvijek sam se pitao šta je on mislio, šta mu je padalo na pamet dok su ga ubijali ili da li je ikada sanjao da će njegov sin pronaći mjesto gdje je ubijen.“

Koliko su masovni bili sovjetski pogromi? 1932. i 1933. godine, procijenjeno je da je Staljin ubio od 7 do 11 miliona ljudi. Većina su to bili kulaci (bogati seljaci, op. prev.) poput porodice Antonine Golovine koja se opirala sovjetskom otimanju zemlje. Kolektivizacija farmi uzrokovala je pad proizvodnje hrane, a uslijedila je glad zbog koje su milioni umrli. Kombinovani broj ubijenih pod Lenjinom i Staljinom vjerovatno prelazi šezdeset miliona, užasna brojka.

Odlomak iz djela: Rand Paul, The Case Against Socialism, str. 176-178.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

 

Close