Kubansko zdravstvo je užasno, a doktori su robovi komunističke diktature

Kada je 2016. preminuo kubanski diktator Fidel Castro, kanadski premijer Justin Trudeau, izjavio je da je Castro bio “legendarni revolucionar i orator” koji je učinio “veliki iskorak” u zdravstvenom sistemu te zemlje.

Devet godina ranije, američki reditelj Michael Moore je u filmu Sicko napao američki zdravstveni sistem, koji, istina, nije zlatan i ništa ne bi bilo sporno da na sva usta nije hvalio zdravstveni sistem susjedne komunističke Kube.

Moore je na Kubu odveo grupu bolesnih Amerikanaca da potraže zdravstvenu zaštitu. Nisu to obični američki nesretnici: oni su spasioci 11. septembra, heroji. Uskraćena im je neophodna njega u Americi (barem tako kaže film), i moraju je dobiti negdje drugdje. Dok grupa putuje ka Havani, čujemo pjesmu: „Na putu sam za Kubu. . . gdje su svi srećni; Kuba, gdje svi su gay (veseli).”

Braća Castro, posljednji veliki majstori propagande, napravili su od Michaela Moora budalu, a novinska agencija Reuters napisala je u članku pod nazivom, „Pacijenti Sickoa dobili su VIP liječenje na Kubi“: „Spasioci iz 11. septembra proveli su 10 dana na 19. spratu vodeće bolnice na Kubi, s pogledom na Karipsko more, što je u suprotnosti s mnogim kubanskim bolnicama koje se ruše, slabo su osvijetljene i koje nemaju opremu i lijekove.”

Castrovi simpatizeri su filmom Sicko željeli da ožive gotovo izumrli mit o besplatnom kubanskom zdravstvu: Castro brine o bolesnima, odgovoran je za skoro univerzalnu pismenost Kubanaca, i on je blagonaklon prema crncima. Mooreova propaganda bila je izuzetno efikasna, zavela je čak i ljude koji bi trebalo da bolje poznaju prilike na Kubi.

Besplatno sjajno-bajno zdravstvo za sve građane jedan je od najrasprostranjenijih mitova među ljevičarima, ali, stvarnost je daleko od toga.

TRI ZDRAVSTVENA SISTEMA NA KUBI

Da se razumijemo, na Kubi postoji izuzetna zdravstvena njega, ali, i to „ali“ je ključno, ona nije dostupna za sve građane. Dr. Jaime Suchlicki s Instituta za kubanske i kubansko-američke studije na Univerzitetu u Majamiju objašnjava da na Kubi ne samo da postoji jedan sistem, ili čak dva: postoje tri zdravstvena sistema.

Prvi je za strance koji na Kubu dolaze isključivo radi medicinske njege. To je poznato kao „medicinski turizam“. Turisti plaćaju kešom, što režimu obezbjeđuje kisik. A objekti u kojima se liječe su Prvi svijet: čisti, dobro snabdjeveni, najsavremeniji.

Također, na Kubi postoji mnogo zasebnih ili odvojenih objekata. Riječ je o „turističkom aparthejdu“. Na primjer, postoje odvojeni hoteli, odvojene plaže, posebni restorani – sve odvojeno za strance koji dolaze.

Drugi zdravstveni sistem je za kubansku elitu – partiju, vojsku, zvanične umjetnike i pisce i tako dalje. U Sovjetskom Savezu su te ljude zvali „nomenklatura“. A njihov tretman, poput onog za medicinske turiste, je vrhunski.

Zatim, tu je i pravi kubanski sistem, onaj koji obični ljudi moraju da koriste – i to je očajno. Svedočenja i dokumentacija o ovoj temi su ogromna. Bolnice i klinike se ruše. Uslovi su toliko nesanitarni, pacijentima je možda bolje ostati kod kuće, nego li doći i liječiti se. Ako moraju da idu u bolnicu, moraju da donesu svoje posteljine, sapun, peškire, hranu, sijalice – čak i toaletni papir. A osnovnih lijekova je malo. Usluga liječenja jeste besplatna, ali su lijekovi užasno skupi i nedostupni. U filmu Sicko čak i sofisticirani lijekovi su obilni i jeftini iako na pravoj Kubi pronalazak aspirina može biti pravi poduhvat, a antibiotik vrijedi bogatstva na crnom tržištu.

Trenutno na Kubi živi 11.5 miliona stanovnika, a 1.1 miliona Kubanaca iselilo se u kapitalističku Ameriku. Protumčite to kako god želite, ali meni se čini da im je „besplatnog“ preko glave.

KUBA – NAJVEĆI IZVOZNIK DOKTORA U SVIJET

Na komunističkoj Kubi ne samo da obični građani žive u bijedi i bivaju uskraćeni za pristojan život, i kubanski doktori, koji svugdje na svijetu žive više nego pristojno, jedva da sastavljaju kraj s krajem. Naime, prosječan doktor u Americi zarađuje 472.000 dolara godišnje, u Mađarskoj 12.000, a u Kini svega 5.000 dok kubanski liječnici ovisno o poslu koji obavljaju, zarađuju između 30 i 60 dolara mjesečno, što je na godišnjem nivou između 360 i 600 dolara.

Ali, priča o izvrsnom besplatnom kubanskom zdravstvu tu ne staje.

Ako bi vas neko upitao koji je najpopularniji kubanski proizvod, vjerujem da bi većina rekla da su to kubanske cigare, neko alkoholno piće ili nešto treće, međutim, najveći kubanski brend koji izvoze u svijet su doktori.

Biznis izvoza medicinskog osoblja s Kube ima svoje korijene u godinama neposredno nakon revolucije 1959. godine, kada je vođa pobunjenika Fidel Castro svrgnuo desničarskog diktatora Fulgencia Batistu i uspostavio komunistički režim. Univerzalna zdravstvena zaštita i besplatno obrazovanje bili su od suštinskog značaja za Castrov projekat.

U godinama Hladnog rata Kuba je počela da koristi svoje doktore kao diplomatski alat za prevazilaženje političke izolacije. Godine 1963, godinu dana nakon što je Kuba izbačena iz Organizacije američkih država, poslala je svoju prvu ljekarsku misiju u inostranstvo u Alžir, a 56 Kubanaca zamijenili su francuske doktore koji su napustili afričku zemlju nakon što je 1962. postala nezavisna. Doktori su pomogli jačanju veza između dvije revolucionarne zemlje, koje i dan danas održavaju bliske odnose.

Diplomatske koristi slanja doktora u zemlje u razvoju i dalje pomažu Kubi u uspostavljanju međunarodnih odnosa i očuvanju rasprostranjenog mita o kubanskom besplatnom zdravstvu.

Međutim, 50.000 doktora, koliko se procjenjuje da ih radi u 67 zemalja svijeta, zapravo, taoci su komunističkog režima. Skandal koji je krajem 2018. godine izbio u Brazilu nakon pobjede Jaira Bolsonara na predsjedničkim izborima, primorao je Kubu da povuče svoje doktore iz Brazila.

U Brazilu je donedavno radilo 11.000 kubanskih doktora i bili su dio programa Mais Medicos (Više doktora) koji je uspostavljen 2013. godine. U pet godina rada, kubanski doktori su pružili medicinsku uslugu za blizu 100 miliona Brazilaca. Novoizabrani brazilski predsjednik Jair Bolsonaro kritikovao je ovaj zdravstveni program i izrabljivanje doktora od strane režima. „Ne možemo dozvoliti kubanske robove u Brazilu i ne možemo nastaviti prehranjivati kubansku diktaturu,“ izjavio je Jairo Bolsonaro.

Radnicima u Brazilu, ali i u ostalim zemljama svijeta, komunistički režim uzima 75% plate. Na godišnjem nivou, Kuba od izvoza medicinskih robova inkasira blizu 11 milijardi dolara dok je drugi na listi prihod od turizam sa zaradom od 3 milijarde dolara.

Iako radnici koji žive i rade izvan Kube kažu da su sretni, unatoč otimačini plate, jer neki od njih po povratku na Kubu u stanju su da priušte novi stan, ima i onih koji su pokušali da se izvuku iz ralja komunističkog režima, pa je tako u 2017. godini u Brazilu zabilježeno oko 150 tužbi na lokalnim sudovima u kojima su doktori tražili raskid ugovora s Kubom i samostalno djelovanje u Brazilu.

Jairo Bolsonaro je predložio da kubanski doktori polažu medicinski ispit u Brazil i da ih brazilska vlada direktno plaća, kao i to da im se odobri da u Brazil dovedu svoje porodice, što kubanska vlada ne dopušta.

„Nikada ne bih sklopio takav dogovor s Kubom. To je robovski rad,” izjavio je Bolsonaro čija se vlada već drugu godinu bori da nadomjesti nedostatak medicinskog osoblja, dok će komunistički režim morati da potraži novog poslodavca za izvoz robova koji će finansirati „besplatno kubansko zdravstvo i školstvo“, nekome elitno, a nekome bijedničko, kao što to obično i biva u komunizmu.

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

Close