Bošnjak Osman ibn Ahmed, muderris u Haremi-šerifu u Mekki

U Leksikonu velikana Mekke od 7. do 14. stoljeća po Hidžri što ga je 2000. godine izdao Odsjek za enciklopediju i historiju Mekke i Medine pri Fondaciji El-Furkan za islamsko naslijeđe (Al-Furqan Islamic Heritage Foundation) iz Londona, a koju je osnovao i finansira šejh Ahmed Zeki Yemani (bivši ministar vanjskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije i dugogodišnji predsjednik OPEC-a), našlo se i ime Bošnjaka Osmana ibn Ahmeda, čijoj se učenosti, skromnosti i rječitosti dive njegovi savremenici iz Mekke, a biografi njegove riječi navode kao bisere govorništva.

Upitan: „Zašto preferiraš osamljenost i izbjegavaš druženje sa svijetom?”, naš Osman je odgovorio: „Ja nisam sam. Ja se družim s Kur’anom i šapatom s Allahom (munadžat) dok klanjam, obavljam zikr i učim Kur’an, te u potpunom miru, spokojstvu i zadovoljstvu provodim život, uživajući u slasti znanja i marifeta. Ljudi su navikli da svoja usta ispiraju tuđim obrazima (tj. da ogovaraju druge) i da se tako, od jednog do drugog, naslađuju. Ako se s njima družim i to im odobravam, onda sam grješnik i izazivam Allahovu srdžbu. Ako to prećutim, ćutnjom im to odobravam i postajem njihov saučesnik. Ako, pak, kažem da ne valja to što rade, onda me preziru i ponižavaju.” (Vidi: Omer Abduldžebbar, Siyar wa taradžim, str. 221). U spomenutom Leksikonu se dalje navodi da se Osman ibn Ahmed školovao na Savletiji medresi u Mekki, da je na njoj, kasnije, radio kao muderris, da je cijeli život proveo u širenju znanja u Haremi-šerifu u Mekki i da je umro 1342. (1923-24.) godine.

Savletija medresa

Savletija medresa je najstarija škola, ne samo u Mekki i Saudijskoj Arabiji nego i na cijelom Arabijskom poluotoku, a koja u kontinuitetu radi punih 146 godina. Osnovao ju je poznati islamski učenjak šejh Muhammed Rahmetullah el-Hindi, koji je u Mekku došao iz Indije 1274. (1857.) godine. On je nekoliko godina svojim učenicima držao predavanja u samom Haremi-šerifu, sve dok mu jedan bogati muhadžir iz Indije nije ustupio nekoliko kuća u koje je izmjestio svoje učenike. Godine 1289. (1872.) na hadž u Mekku došla je jedna imućna žena iz Indije po imenu Savletnisa, koja je iza umrlog muža naslijedila ogromno bogatstvo i htjela u Mekki ostaviti neku zadužbinu. Na preporuku šejha Rahmetullaha, ona je u starom dijelu Mekke, zvanom Hayy el-Handerisa u neposrednoj blizini Harema, dala kupiti lokaciju i na njoj sagraditi, za ono doba, savremenu školu koja je po njoj dobila ime El-Medrese es-Savletija. Ova škola vremenom je prerasla u jedan od najprestižnijih obrazovnih centara u islamskom svijetu, pa je zbog velikog priliva studenata iz mnogih zemalja (od Indonezije do Maroka i od Bosne do Zanzibara) više puta proširivana. Kada je ova škola postala pretijesna da primi sve kandidate, počela su se širom Mekke otvarati njena isturena odjeljenja.

Istovremeno, njeni svršenici, po povratku u svoj zavičaj, po uzoru na Savletiju medresu u Mekki, osnivali su škole u svojim mjestima. Godine 2010. stara zgrada Savletije medrese je radi proširenja Haremi-šerifa porušena. Ova škola iznjedrila je na hiljade muftija, kadija, muderrisa, imama, hatiba, šejhova, hafiza i drugih alima. Njen svršenik je i gore spomenuti šejh Ahmed Zeki Yemani. Budući da Savletija medresa nikada nije prekidala s radom i da je njena arhiva u potpunosti sačuvana, ozbiljnim istraživanjem mogla bi se tačno utvrditi imena naših znanih i neznanih alima koji su je završili ili na njoj predavali. Potpuno sam ubijeđen da muderris Osman nije bio jedini Bošnjak koji ju je pohađao, a kasnije na njoj i predavao.

Ko je Bošnjak Osman ibn Ahmed?

Ma koliko zvučalo nevjerovatnim, ime Osmana ibn Ahmeda, i pored desetaka odbranjenih magistarskih i doktorskih radova iz naše kulturne baštine, nije ušlo ni u jedan leksikon naših alima. Koliko je meni poznato, o njemu na bosanskom jeziku nije napisan ni jedan naučni rad, ni jedan članak, ni jedna jedina riječ. Da stvar bude još čudnija, sve donedavno je bilo živih ljudi koji su ga mogli zapamtiti. Danas, kada njih nema, moramo se zapitati: Kakav smo mi to narod koji svoje velikane ne može pamtiti ni stotinu godina?
U nastavku ovoga rada pokušat ću i, nadam se, uspjeti, bar djelimično, rasvijetliti ličnost ovoga zaboravljenog Bošnjaka, čije se ime, mimo stotina drugih, našlo u Leksikonu velikana Mekke.

Na ovo istraživanje potakao me je jedan Bosnavi iz Mekke koji je, istražujući korijene svoje porodice, početkom ove godine posjetio Gazi Husrev-begovu biblioteku. Prema njegovim riječima, porodica Bosnavi (koju ne treba miješati s porodicom Bošnjak) prisutna je u Mekki blizu dvije stotine godina. Iz ove porodice potječe i šejh Ahmed Bosnavi, mujezin u Haremi-šerifu u Mekki, koji je u februaru ove godine doživio moždani udar i za čiji se oporavak interesirao osobno kralj Selman.

Nekako u isto vrijeme, Gazi Husrev-begova biblioteka je od jedne sarajevske porodice (Rešada Tahirović i Ate Tahirović-Sudžuka) dobila na poklon bogatu kolekciju starih knjiga, časopisa i novina, među kojima je pronađeno i nekoliko rukopisa i dosta originalnih dokumenata na turskom, njemačkom i bosanskom jeziku. Među ovim dokumentima pronašao sam i pet originalnih pisama Osmana Bošnjaka na turskom jeziku, od kojih su četiri ovjerena i njegovim ličnim pečatom s natpisom na arapskom jeziku: Rabbi sehhil umure Osman Nuri! (Gospodaru, olakšaj poslove Osmanu Nuriji!). Po svoj prilici, Nuri je njegov mahlas, a ne prezime. Svih pet pisama adresirano je na sahadžiju hadži Mustafa-agu Sudžuku, (sina hadži Ibrahima Sudžuke i Hanife, kćerke hadži Abdullahove), dugogodišnjeg ćehaju sahadžijskog esnafa u Sarajevu. Umro je u Sarajevu u petak, 6. zu-l-kade 1319. (14. februara 1902.) godine. Njegovu smrt u svome Nekrologiju umrlih muslimana Sarajeva na turskom jeziku zabilježio je Mustafa-ef. Abaz, imam džamije Mokro-zade hadži Sinana u Ćebedžijama u Sarajevu.

Prvo pismo datirano je 17. zu-l-hidždže 1307. (4. augusta 1890.), drugo 17. zu-l-hidždže 1308. (24. jula 1891.), treće 17. zu-l-hidždže 1310. (2. jula 1893.), četvrto 15. zu-l-hidždže 1311. (19. juna 1894.) i peto 17. zu-l-hidždže 1314. (20. maja 1897.) godine. Budući da su sva pisma datirana neposredno poslije sezone hadždža, pouzdano se može tvrditi da su poslana po sarajevskim hadžijama koji su se poslije obavljenog hadždža vraćali kući. U prvom pismu on se potpisao kao: Bogu ponizni molitelj, Osman Bosnevi, nastanjen pored Zavije šejha Sulejman-efendije Zuhdije ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, u drugom: Bogu ponizni molitelj, Bosnevi (Bosanac), nastanjen u blizini brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, u trećem: Bogu ponizni molitelj, Osman Bošnjak, nastanjen ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, a u četvrtom i petom: Bogu ponizni molitelj, Bošnjak hadži Osman, nastanjen ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi. Da pisma nisu ovjerena njegovim ličnim pečatom, moglo bi se pomisliti da se radi o dvojici Osmana, od kojih je jedan Bošnjak, a drugi Bosanac. Ovako je, u najmanju ruku čudno, da se jedna te ista osoba u razdoblju od samo sedam godina predstavlja, čas kao Bošnjak, a čas kao Bosanac. To je najbolji dokaz da današnje polemike oko imena bosanskohercegovačkih muslimana nisu nikakva novina.
Faksimil pisma Bošnjaka Osmana ibn Ahmeda iz Mekke
U svakom od navedenih pet pisama Osman kaže da je nastanjen u podnožju brda Ebi Kubejs, ali samo u prvom decidno navodi da je to pored Zavije (tekije) šejha Sulejman-efendije Zuhdije. Brdo (Džebel) Ebi Kubejs (visine 420 m) nalazi se na istočnoj strani Mesdžidi-Harama. Poznato je, također, i pod imenom el-Džebel el-Emin, jer je, po jednoj predaji, u svojoj utrobi sačuvalo Crni kamen (el-Hadžer el-Esved) od velikog potopa u doba Nuha, a s. Kada je Ibrahim, a.s., sa svojim sinom Ismailom, a.s., zidao zgradu Ka’be, kamene blokove za njene temelje, po jednoj predaji, donosio je Džibril, a.s., s ovoga brda, a kada su zidove podigli do visine gdje je trebalo postaviti Hadžeru-l-Esved, njega je Džibril, a.s., izvadio iz utrobe brda i donio do mjesta gdje ga je trebalo postaviti. Brežuljak Safa naspram Hadžeru-l-Esveda, s kojeg se započinje sa‘j, zapravo je podnožje brda Ebi Kubejs. Iznad ovoga brda desilo se i poznato rascjepljenje mjeseca (inšikak el-kamer), naočigled i vjernika i mušrika, kao jedna od Poslanikovih, a.s., mu‘džiza. Danas je dio ovoga brda uklonjen, radi proširenja Haremi-šerifa. Kroz ovo brdo prolazi više tunela koji modernim saobraćajnicama povezuju Haremi-šerif s Minom, Muzdelifom i Arefatom.

Što se tiče sadržaja pisama, ona su gotovo sva identična. Nakon učtivog obraćanja i zahvale Bogu za dobro zdravlje, Osman piše hadži Mustafa-agi Sudžuki da je propisno obavio sve obrede hadždža: tavaf oko Ka’be, u Mesdžidi-Haramu klanjao svih pet vakata namaza, obavio sa’j između Safe i Merve, boravio u Multezemu i kod Mekami-Ibrahima, zijaretio izvor Zemzem i druga mubarek mjesta, te boravio na Mini, Arefatu i Muzdelifi. Na kraju moli Boga da obavljeni hadž bude kabul i upućuje selame i dove adresantu. Iako se to nigdje izričito ne navodi, meni se čini da bi ova pisma mogla biti svojevrsni izvještaji o obavljanju bedeluka (hadža za drugog). Ovo zaključujem po tome što su sva pisma ispresavijana tako da se glavni tekst, uredno potpisan i ovjeren njegovim pečatom, nalazi unutar improvizirano napravljene i zalijepljene koverte, a ime adresanta i privatne bilješke s vanjske strane koverte.

Iako kratke i sažete, pisane tako da ih razumiju samo pošiljalac i primalac, ove privatne bilješke s konkretnim imenima i događajima, poslužile su mi kao ključ za rasvjetljavanje dodatnih biografskih podataka o našem Osmanu i njegovim vezama s pojedinim ličnostima iz Sarajeva, a koji se ne navode u gore spomenutom Leksikonu.

Tako npr., iz kratke bilješke u trećem pismu: „Ovom prilikom te mahsus selami i hajir-dove ti upućuje moj sin Muhammed Ramadan (ili Mehmed Ramazan?)!” saznajemo da Osman ima sina Muhammeda Ramadana. U četvrtom pismu Osman hadži Mustafa-agi Sudžuki prenosi mahsus selame od svojih sinova Muhammeda Ramadana i Saliha, koji mu upućuju hajir-dove. Iz ovoga se može zaključiti da između Osmanove porodice u Medini i Mustafa-agine u Sarajevu postoji neka čvrsta veza, možda rodbinska. Možda je Osman ovim htio reći: „Moja su ti djeca zahvalna što si njihovom ocu osigurao bedeluk i za to mu poslao hediju?”

U drugom pismu Osman dodaje: „Ovom prilikom ljubim ruku uvaženom Abdullah-efendiji”, a u četvrtom: „Teško me je pogodilo kada sam čuo da je hadži Abdullah-efendija umro. Neka Bog tebe još dugo poživi!” Sudeći po rukopisu, neko drugi, a ne Osman, u petom pismu napisao je kratku poruku u kojoj moli da brigu o siročadi iza umrlog šejha preuzme neki Ali-efendija.

Tragom Osmanovih riječi: „Ljubim ruku Abdullah-efendiji” pouzdano se može utvrditi da je riječ o šejhu Abdullah-efendiji Džihanoviću (poznatijem kao Stupar), šejhu nakšibendijskog tarikata, halidijskog ogranka iz Sarajeva, koji je umro 1311. (prije 8. oktobra 1893.) godine i ukopan pored džamije Hitri Sulejman na Pajama. Tarih njegove smrti u osam distiha na turskom jeziku spjevao je učenik mu šejh Sejfudin Fehmi Kemura (Vidi sliku nišana s natpisom u: S. F. Kemura, Sarajevske džamije, str. 48), koji je, iako ga je sam sastavio, kasnije, krivo napisao (a od njega u Islamskoj epigrafici I, preuzeo i M. Mujezinović) da je šejh Stupar umro 1895. godine.

Vijest o smrti šejha Stupara Osman je saznao iz pisma što mu ga je po našim hadžijama u Mekku poslao hadži Mustafa-aga Sudžuka, koji je 8. novembra 1893. godine Zemaljskom vakufskom povjerenstvu za BiH podnio molbu u kojoj stoji: „Kako je tom slavnom povjerenstvu poznato, bio je Stupar H. Abdija više godina muallim evvel (prvi muallim) u Dženetića mektebu i mutevellija Dženetić H. Osman begova vakufa u Sarajevu, te je prije nekoliko dana preminuo, ostavivši iza sebe ženu i 4 djece, najstarije od 14 godina. Budući da je merhum više godina u vakufskoj službi bio, a da drugog imetka nije ostavio kojim bi se njegova sitna djeca izdržavati mogla, to molim da ovo povjerenstvo uzme u obzir njegovu zaslugu, te da njegovu djecu sa polovinom plaće, koju je on od vakufa uživao, opskrbi, a da drugu polovinu zastupniku isplaćuje koji bi zastupao najstarije muško mu dijete Mustafu od 5 godina… Primjećujem da su mahaljani sporazumni da se zastupnikom postavi Salih ef. Bojadžić ili hafiz Alija Sudžuka.”

Kako je Vakufsko povjerenstvo s rješavanjem ovoga predmeta otezalo, hadži Mustafa-aga Sudžuka je (ne čekajući na zamolbu muderrisa Osmana iz Mekke), 1. marta 1894. godine podnio drugu molbu u kojoj stoji: „Kako je tom slavnom povjerenstvu poznato preminuo je prije nekog vremena H. Abdija Stupar kao mutevellija Dženetić H. Osman-begova vakufa, ostavivši iza sebe dvoje maloljetne muške djece i to starijeg sina Mustafu od 6 godina, a mlađeg sina Muhameda od 15 mjeseci. Budući, da tevlijet ovoga vakufa pada i dodjeljuje se po vakufskoj upravi, to molim da se u obzir uzme siromašno stanje djece skoro preminulog mutevelije, te da se tevlijet učini, a zastupnikom mu do njegove punodobnosti i sposobnosti za tu službu, nek izvoli to povjerenstvo koga hoće postaviti. Pridodavajući da bi se toga zastupništva primio Salih ef. Bojadžić koji je rođak ove djece.”

U kratkoj bilješci u drugom pisamu od 17. zu-l-hidždžeta 1308. (24. jula 1891.) godine, muderris Osman javlja hadži Mustafa-agi Sudžuki da ih je šejhova smrt raspametila, da je njegov ovlašteni vekil preuzeo vođenje Zavije (Ebi Kubejs), da se u njoj, po starom usulu, i dalje uči hatmei-hadžegan (tj. halidijski zikr-tevhid), da predavanja nisu prekidana i da je Ali-efendi, sin umrlog šejha, već vodio tri-četiri hatme. Sada je jasno zašto je muderris Osman samo u prvom pismu rekao da je nastanjen pored Zavije šejha Sulejman-efendije Zuhdije. Šejh Sulejman Zuhdi Halidi Nakšibendi vodio je ovu centralnu zaviju nakšibendijskog tarikata, halvetijskog ogranka, punih 37 godina (1854-1891.), a sedam godina poslije njegove smrti, na položaj šejha došao je njegov sin Ali-efendi. Njih dvojica izveli su i promovirali preko stotinu šejhova ovoga tarikata širom svijeta. U jednom, nedavno objavljenom naučnom radu u dalekoj Indoneziji, poimenično je nabrojano preko 40 šejhova kojima je šejh Sulejman Zuhdi izdao idžazetnamu na iršad. Iz činjenice da se u biografskim podacima o ovome šejhu samo navodi da je kao dječak-muhadžir doselio u Mekku sa svojim ocem Hasanom, a da nigdje ne stoji odakle, da se više njegovih originalnih pisama s punim imenom i adresom: „Uzvišenom Bogu ponizni siromah Sulejman Zuhdi Halidi, nastanjen pod brdom Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi”, ovjerenim njegovim ličnim pečatom s natpisom: Sulejman Halidi Nakšibendi, godina 1295. (1878.)”, kao i više originalnih pisama njegova sina šejha Alije i žene mu Hasna-hanume, nalazi u kolekciji koju je Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu poklonila porodica Tahirović, može se naslutiti da bi i on mogao biti porijeklom iz Bosne.

 

Umjesto zaključka

O tome će biti više riječi u jednom opširnijem radu koji, na osnovu relevantnih izvora iz Mekke i Medine i do sada neobjavljenih originalnih dokumenata koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, upravo, privodim kraju. U njemu ću pokušati dokazati da je halidijski ogranak nakšibendijskog tarikata u Bosnu, uglavnom, dolazio preko hadžija i naših ljudi u Mekki i Medini. Jednu od najčvrših spona između nakšibendija-halidija u Sarajevu i Mekki predstavljao je, upravo, šejh Abdullah-ef. Stupar koji je najmanje 6 puta uzastopno bio na hadžu (Vidi opširnije: Omer Mušić, „Medžmua mula Muhameda Mestvice s posebnim osvrtom na popis hadžija”, Anali IV, str. 109-116). On je prvi put za sebe obavio hadž prije 1281. (1865.) godine, dakle, kada je imao 40 godina i, najvjerovatnije, tom prilikom dobio idžazu od šejha Sulejmana Zuhdije, šejha centralne zavije nakšibendijskog tarikata, halidijskog ogranka ispod brda Ebi Kubejs u Mekki. Godine 1282. (1866.) išao je na hadž kao bedel za nekog Mulagu, godine 1283. (1867.) za sebe, godine 1284. (1868.) kao bedel za Abdullah-ef. Uzunovića, godine 1285. (1869.) kao bedel za Skopljaka Osman-pašu i godine 1286. (1870.) za sestru nekog od Merhemića. Iz činjenice da se muderris Osman iz Mekke toliko brine za njegovu malodobnu djecu, može se naslutiti da mu je šejh Stupar bio, ili bliži rođak, ili pomogao oko odlaska na školovanje u Mekku. Budući da je toliko vezan za Zaviju ispod brda Ebi Kubejs i da ljubi ruku Abdullah-ef. Stuparu, može se pretpostaviti da je i muderris Osman pripadao ovome tarikatu. To isto važi i za hadži Mustafa-agu Sudžuku koji se dopisuje sa šejhom Sulejmanom Zuhdijom, njegovim sinom šejhom Alijom i na čijoj se vasijetnami iz 1300. (1882.) godine, kao prvi svjedok, potpisao šejh Abdullah-ef. Stupar. Uostalom, i Ahmed ibn Muhammed Dagistani, poznatiji kao Muhadžir Dagistani, učitelj učitelja Fadil-paše Šerifovića, kaligraf i prepisivač jednog od najljepših mushafa koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, bio je šejh nakšibendijskog reda, halidijskog ogranka i živio je u Mekki, a ne na Krimu ili Istanbulu, kako se donedavno mislilo (Vidi: H. Popara: „Ko je al-Muhadžir al-Dagistani, prepisivač Mushafa Fadil-paše Šerifovića?”, POF, 59/2009, str. 203-214).

Piše: Haso Popara (Preporod, GOD XLV, BROJ 16/1050, 15. august 2015)

Related Articles

Close