Umjesto društvene odgovornosti i individualizma dobili smo kulturu razmaženosti

Uglavnom se ne slažem sa Žižekom – ali ima i on pokoju dobru tezu. Prije nekoliko godina sam, ne znam u kojoj njegovoj knjizi, naišao kad govori da se institucije savremenog društve pretvaraju u puki produžetak (modernog) roditeljstva. Institucije, naime, sve više obnašaju ulogu roditelja za odrasle, one podilaze zreloj jedinki. U tom patronažnom svijetu, navodi Žižek nekoliko primjera, sve je teže pasti ispit na univerzitetu, profesori moraju jednako uvažavati sva mišljenja, čak i kada su suštinski glupa i nečinjenična, procedure moraju biti jednostavne i ne stvarati intelektualni zamor, itd. U biti, da ne širim, u patronažnom svijetu prava preplavljuju sve individualne odgovornosti (“ne može dijete nikad ne znati za 3, dvicu dobija nastavnik a ne dijete”), a institucija odgovornosti se degradira. To je svijet “olakšica”, simplifikacije i tapšanja. Kada bi čovjek bio ciničan, rekao bi da smo u današnjem društvu osuđeni na ‘uspjeh’, naravno na lažni uspjeh, uspjeh zasnovan na podilaženju i imaginacijama a ne na stvarnom progresu.

To je vjerovatno mnogo širi problem od institucionalnog – društva, u kulturološkom smislu, postaju sve više patronažna i, shodno tome, osjećaj entitlementa raste geometrijskom progresijom u zapadnim društvima. To bi vjerovatno uviđajan društvenjak mogao atribuirati nekim objektivnim faktorima, tipa promjenjenoj demograskoj slici gdje je manje djece u domaćinstvu pa se više o njima skrbi i više ih se pazi, dosegli smo nivo bogastva i blagostanja u kome velika većina ljudi zapadnih društvana uživa komfor kakav niti jedna generacija ranije nije mogla ni sanjati, ne suočava se sa stvarnim problemima (preživljavanje, glad, loši higijenski i zdravstveni uslovi i sl.). U takvim uvjetima se, vjerovatno sasvim prirodno, javlja gap između percepcije i stvarnosti – prije svega, kada čovjek nema stvarne probleme sa kojima se mora svakodnevno boriti, on počne, iz nekog evolucijskog impulsa, imaginirati, projicirati probleme, a kao drugo, rapidni rast blagostanja, izbora i mogućnosti stvara kod ljudi stanje “neutažive žeđi”, stanje u kojem nas nikakvo blagostanje ne može zadovoljiti. Nije ni čudo što onda u proteklih nekoliko godina (ima super istraživanja) raste gap u percepciji kriminaliteta i stvarnosti u tom pogledu, percepcije siromaštva i stvarnosti itd. Ima ljudi koji su odlično razbili mitove koji proističu iz percepcije.

Ali naravno da ćete biti smrtno preplašeni pucnjave u tri ulice od vas ako ste baždareni na svijet u kojem je pucnjava nemoguća, i naravno da ćete pretjerano reagovati, vrlo često iracionalno. Naravno da ćete biti šokirani i pogođeni ako je neko neljubazan prema vama ako ste rasli u bablu u kojem su vam se svi smješkali i mazili vas. Naravno da nećete moći prihvatiti vaše greške na poslu, i da ćete kriviti druge, ako ste stasali u svijetu u kojem vas se uvjeravalo da ste genije. Ja na faksu imao sve desetke, a ovaj mi majmun vratio čitav tekst crven od editovanja, idem mijenjati posao.

Iz komfora ekonomskog progresa koji smo stvorili stvaramo patronažne ideje i norme koje su kadre čitav progres potkopavati ili uništiti.

Nije ni čudo da cvjetaju političke opcije i pokreti, te uživaju podršku mladih, nudeći “solucije” i narative koje odgovaraju tom mentalitetu (npr. Bernie Sanders) . Nije ni čudo da su redistributivne politike – bile smislene ili ne, uopšte neću ulaziti u to – vruća roba na tržištu ideja. Sve to obećava svijet u kojem ćete vi uživati blagodati, a neko drugi odgovornosti (jer vi po definiciji ne možete biti odgovorni, vi ste genije, sve treba oko vas da se vrti), u kojem će sve biti podređeno vama, vašim emocijama, psihološkim stanjima, itd. Naravno, to ne funkcionište u stvarnom svijetu i naravno da se može pretvoriti samo u distopiju, jer preko nečijih leđa se taj komfor i hrpetine prava moraju prelomiti. Neko to mora “naraditi”. Jer život je surov i život je borba, od postanka čovjeka do danas, borba da se osiguraju uvjeti za život radom, teškim radom, i pameću, borba koja traži mnogo žrtve i odgovornosti a daje malo zauzvrat. Na tone odgovornosti dođe zrno prava/benefita. Ne može se nešto dobiti a da se negdje nije uzelo, ne može se nešto stvoriti iz ničega.

Samo društvo koje će reanimirati ideju podnošenja, borbe i odgovornosti, društvo koje će ti omogućiti da fejlaš, žestoko fejlaš, i preuzmeš odgovornost za to, može biti zdravo društvo. I koje ti, naravno, omogućava da bereš plodove svog rada i pametnog upravljanja sobom, sa druge strane. Društva koja su programirana da traže izlike, umjesto odgovornosti, za greške su društva koja samo mogu stvoriti moralnu spiralu propadanja i koja nas mogu samo bacati od jednog populizma do drugog.

Stvarno mislim da smo zreli za novu ideju ili društveni pokret koji će crpiti energiju iz ideja klasičnog liberalizma (naravno, ne mislim na “povratak” na klasični liberalizam), jer moderna ljevica i taj navodni liberalizam su se srodili sa ovim poretkom stvari, dok jedna desnica želi konvervirati stvari koje se ne daju zadržati, a druga stvara pogrešnu, mračnjačku, reakciju na ovaj poredak. Moramo stremiti društvima koja će pružati još više i još pravednije šanse ljudima da uspiju, ali koja će se manje baviti niveliranjima ishoda (outcome), jer kada se ekscesivno prebacimo na uštimavanje outcome-a, pljunuli smo u lice odgovornostima i odgajamo kulturu razmaženosti i entitlementa.

U suprotnom smo ozbiljno na*ebali.

Piše: Amar Numanović (link originalne objave)

Related Articles

Close