Od liberalnog do državnog kapitalizma

Država pri regulaciji najčešće napravi grešku, pa je onda potrebna nova akcija države da je ispravi, i tako u nedogled. Da je država u regulaciji superiorna u odnosu na tržište, greške ne bi ni bilo.

Devetnaesti vijek bio je vijek liberalnog, a danas živimo u vrijeme državnog kapitalizma. Osnovni smisao te tvrdnje jeste da je poslovanje u XIX vijeku bilo opterećeno sa malo regulacije, porezi su bili malobrojni i niski, pa je, odgovarajuće tome, državna potrošnja bila niska, a privredna sloboda velika. Danas je regulacija ogromna, porezi brojni i visoki, mnoštvo je preraspodjela, pa je i državna potrošnja visoka, a privredna sloboda na mnogo načina ograničena. Za primjer transformacije liberalnog u državni kapitalizam uzet ću SAD, jer je najbolje dokumentovan i istražen. SAD u XIX vijeku ne poznaju mnoštvo regulative za koju se danas misli da je neophodna, kao npr. zakon o lizingu, zakon o reinvestiranju u zajednicu ili poreske zakone koji prosječno nadmašuju 70.000 strana, kao što je slučaj danas u američkim saveznim državama.

Ali, u XIX vijeku, kada je generalno bilo malo regulacije poslovanja, bilo je nekih zakona koji se ne mogu smatrati liberalnim. Recimo, sve američke savezne države su imale zakon protiv zelenašenja (eng. usury law), koji je propisivao najviše dopuštene kamatne stope. U raznim državama stope su bile različite visine (5-15%), mijenjale su se vremenom, a najčešće su iznosile 6-8%. To je evidentno antiliberalna regulacija, kao i svako drugo ograničavanje cijena. Također je nekim zakonima bio ograničavan ulazak banaka na tržište pojedinih saveznih država, što je bila regulacija donijeta pod uticajem postojećih banaka. U mnogim saveznim državama bankama je čak bilo zabranjeno da otvaraju filijale, pa su banke morale da rade sa samo jednom filijalom, što je bankarski sistem činilo još krhkijim i rizičnijim. Bilo je i zakona o pretjerano detaljnoj inspekciji urbanih pijaca, a počelo je i licenciranje zanimanja ili profesija, što se također smatra ulaznom barijerom za poslovanje. Ali generalno, prve dvije trećine XIX vijeka bilo je malo poslovne regulacije, što je davalo odriješene ruke preduzetnicima.

U posljednjoj trećini XIX vijeka počinju snažnije da se osjećaju zahtjevi pojedinih grupa, kao što su mali preduzetnici, farmeri, željeznica i sindikati, koji lobiranjem pokušavaju da dobiju pogodnosti za sebe. Preduzetnici su tražili zaštitu od konkurencije velikih firmi, farmeri su dobijali zemlju do 160 akri (oko 65 hektara) za badava u zapadnim teritorijama, željeznica je dobijala zemlju za gradnju svoje infrastrukture i izdašne jeftinije kredite, itd.

Uporedo raste regulacija. Krajem XIX vijeka Kongres je donio zakon o regulaciji željeznice (Interstate Commerce Act, 1887) i protiv monopola (Sherman Antitrust Act, 1890). Za ovu regulaciju su se zalagali tzv. progresivisti i na tom talasu su još prije 1920. osnovane prve regulatorne agencije, koje i danas postoje, npr. Interstate Commerce Commission, Federal Trade Commission, Food and Drug Administration, Federalne rezerve, tj. centralna banka, itd.

Poplava poslovne regulacije doći će tek sa New Dealom. Tada je federalna vlast uvela regulaciju poljoprivrede, bankarstva i proširila socijalne programe. Nova regulacija je podstakla uspon sindikata, uveden je zakon o minimalnoj nadnici. Nastale su agencije, koje i danas postoje, kao što su komisija za garanciju bankarskih uloga (Federal Deposit Insurance Corporation), regulaciju berze (Securities and Exchange Commission), agencije za osiguranje hipotekarnih kredita (Fannie Mea, Freddie Mac), državni penzijski sistem (Social Security), Federal Power Commission za regulaciju tržišta električne energije i gasa, Federal Communications Commission za medije i informisanje, Civil Aeronautics Board za vazdušni saobraćaj ili National Labor Relations Board, za pitanja tržišta rada – da pomenem samo neke. Trend koji je započeo krajem XIX vijeka nastavio se kao poplava sa New Dealom i pretvorio se u potpuni potop biznisa od strane regulacije poslije Drugog svjetskog rata.

Promjena akcenta u vezi sa prirodom kapitalizma vidjela se ne samo u širenju regulacije i ograničavanju privredne slobode, nego i na pokušaju države da svojim potezima ublaži krizu iz 1930-ih. Ali mnoge krize su bile rezultat pogrešnih zakonskih i političkih rješenja, a ne tržišnih sila. U SAD je dugo bilo zabranjeno da banka ima više od jedne filijale. Ideja je bila da što manje klijenata bude pogođeno ako neka banka propadne. Ali rezultat je bio nešto sasvim drugo od početne namjere – nestabilnost finansijskog sistema uslijed mnoštva malih banaka sa mršavim kapitalom. Zbog takvih i drugih grešaka SAD su imale čak devet bankarskih kriza u XIX vijeku, a susjedna Kanada nijednu.

Kapitalizam je imao mnogo kriza i sve ih je preživio, komunizam samo jednu i nije je preživio. Devetnaesti vijek i njegove mnoge krize je primjer da su sve krize okončane i prosperitet se iznova vraćao bez posebne akcije države.

Kriza 1930-ih je prvi primjer, kada je liberalni credo napušten i kada se u „razrješavanje“ krize ozbiljnije umiješala država. Mnogi autori i teorije tu akciju države i danas slave ili bar opravdavaju, iako je država tada fatalno i višestruko pogriješila. Ona je u SAD napravila tri velike greške, a kasnije im je pridružena četvrta – velike direktne državne intervencije u privredi. Ove greške su produbile krizu, umjesto da je ublaže ili čak otklone. Bez obzira na to, kasnije su i druge zemlje prihvatile državne intervencije u privredi, kao da su korisne, iako se i tada videlo da su vrlo štetne.

Koje su tri greške koje je napravila američka država 1930-ih? Prvo, umjesto da poveća, Fed je 1930. počeo da smanjuje količinu novca, tako da je 1933. M1 je bio manji za 27% od iznosa u 1929. 10 Veća ponuda novca je bila potrebna zbog likvidnosti, a opasnosti inflacije ne bi bilo, jer je biznis bio u velikom padu, pa je i tražnja za kreditima bila slaba. Pošto M3, a ne M1 vrši najjači inflatorni pritisak, bio je pogrešan strah od inflacije, jer M3 ne bi bio u ekspanziji ni da je M1 značajnije povećan, upravo zbog slabe kreditne tražnje.

Druga velika državna greška je bilo najveće jednokratno povećanje poreza na dohodak i korporativnu dobit u američkoj historiji u mirnodopsko vrijeme. Porez na dohodak pojedinca je npr. povećan sa 1,5% na 4% u najnižoj, a sa 25% na 63% u najvišoj dohodovnoj kategoriji. Porez na korporativnu dobit bio je 7% do 1921, kada je povećan na 12%, potom 1930. na 13,75%, 1940. na 24%, dok je na neraspoređenu dobit već ranih 1930-ih prešao 40%. Veliko povećanje poreza je smanjilo spremnost za ulaganja i rad, smanjilo neto dohodak i privatnu tražnju, što je produbilo krizu i u realnom i u bankarskom sektoru.

Treće, Kongres je povećao uvozne carine za 50% na sve robe i usluge vođen brigom da smanji budžetski deficit i da zaštiti cijene domaćih poljoprivrednih i industrijskih proizvoda. Uvoz je drastično opao, što je pored manje ponude novca i povećanih poreza dalje doprinijelo padu privredne aktivnosti u SAD, tj. produbilo krizu.

Ali, kao da tri velike greške nisu bile dovoljne. Sredinom 1930-ih vlada SAD je pokrenula i javne radove, pod izgovorom da nadoknadi pad privatnog sektora i očuva radna mjesta, dohodak i budžetske prihode – očito pod utjecajem tada preovlađujuće Kejnzove (J. M. Keynes) ekonomske filozofije. Da bi se prikupila sredstva za javne radove morali su biti viši porezi u privatnom sektoru. Ekonomski efekat je bio porazan. Zbog viših poreza gubila su se radna mjesta u efikasnijem privatnom, a stvarala su se u neefikasnijem državnom sektoru. Nestajala su radna mjesta koja su bila održiva na čisto komercijalnoj osnovi, a nastajala su mjesta u javnom sektoru koja nisu komercijalno održiva. Ali, ono što kroz takve intervencije država izgradi i ljudi koje zaposli se vidi na jednom mjestu, što olakšava propagandu u prilog državnih intervencija, a izgubljena radna mjesta i izostala ulaganja u privatnom sektoru su raspršena na čitavoj teritoriji zemlje, što otežava prikaz stanja, tj. gubitaka u privatnom sektoru koji nastaju uslijed državne intervencije. Ovu asimetriju operacija su od tada koristili mnogi demagozi širom sveta da bi opravdali državne intervencije. Iako je u SAD država obimno intervenisala da bi ublažila krizu, zemlja je tek 1950. dostigla dohodak iz 1929, dok su skoro sve ostale razvijenije zemlje uspjele da izađu iz krize 1933-6, iako je stepen državnih intervencija u njima bio mnogo manji nego u SAD, a u nekima samo simboličan. Državne intervencije u privredi u SAD nisu ublažile, nego su produbile krizu, što jasno govori o šteti od državnog intervencionizma. Iako su rezultati dodatnog miješanja države bili štetni, u ogromnoj većini ekonomskih udžbenika je pisalo da su intervencije države bile korisne, a u nekim udžbenicima to stoji i danas.

Manje direktni, a više indirektni uticaj države na privredu u SAD i drugim razvijenim zemljama danas je toliki da se može govoriti o elementima ostataka liberalnih rješenja u okruženju državnog kapitalizma. Državno miješanje u privredu i regulacija rasli su uglavnom uz dva izgovora. Prvo, tržište nije zainteresovano da ponudi neke usluge i robe, pa mora da ih stvori država. Drugo, tržište pravi greške, pa država mora da se umiješa, kako bi ih ispravila ili čak preduprijedila. Nijedno od objašnjenja nije dobro. Ne može se unaprijed pretpostaviti, nego treba dokazivati u svakom pojedinačnom slučaju da tržište nešto neće ponuditi i da ima smisla da to uradi država. Teško je npr. objasniti kako su kultura ili sport preživjeli tolike vijekove, iako se država uopšte nije miješala u te aktivnosti. Danas ih država obilno pomaže i smatra se da bez te pomoći oni ne bi mogli preživjeti. Vjerovatno ne bi mogao preživeti sadašnji broj „umjetnika“, ali umjetnost bi svakako preživjela. Slično tome, pomoć i dobročinstvo su do XX vijeka bili isključivo privatni, dok su danas uglavnom podržavljeni.

Ni kada je u pitanju drugi razlog stvari ne stoje bolje. Na primjeru krize iz 1930-ih vidjeli smo da je država svojim lošim potezima tu krizu produbila i pogoršala. Slično je bilo sa krizom tržišta nekretnina u SAD, koja je nastala interakcijom pogrešnih državnih politika, a koja se 2007. pretvorila u finansijsku, a danas u još širu krizu. Analiza pokazuje da su akcije države na terapiji privrednih kriza loše i štetne. Ili da su skuplje od same greške. Država naravno nema nikakve načine da otkrije da će doći do neke krize i da onda preventivno djeluje, kako bi se kriza ublažila ili izbjegla. Da država to može, kriza ne bi ni bilo. Ali pošto ne može, ne samo da nema rešenja, nego nastaju i novi problemi.

Država pri regulaciji najčešće napravi grešku, pa je onda potrebna nova akcija države da je ispravi, i tako u nedogled. Da je država u regulaciji superiorna u odnosu na tržište, greške ne bi ni bilo. Birokrati iz državnog aparata koriste krize kao alibi da se još više umiješaju u poslove privrede i društva. Oni tako povećavaju svoju moć i utjecaj, i to je ono što je za njih važno, a cijena izlaska iz krize raste, ali to nije ono što im je važno, jer trošak ne ide na njihov, već na teret poreskih platiša. Kako njihovi moć i utjecaj rastu, tako opada lična, posebno privredna sloboda. Jedina utjeha jeste da ovakvo stanje dugoročno ne može da se održi. Ili će se državne intervencije pojačati, pa ćemo dobiti nešto nalik planskoj privredi, čija sudbina će biti kao i ostalih planskih privreda. Ili će doći do protržišnih reformi, pa će se teret države smanjiti. Naravno, time sukob države i tržišta neće biti zauvijek okončan.

Piše: Miroslav Prokopijević (Odlomak iz rada Liberalni i državni kapitalizam)

Related Articles

Close