Švicarska antiizbjeglička politika u Drugom svjetskom ratu

Na završetku rata nagomilalo se mnogo izvještaja o njemačkim masovnim ubijanjima, prije svega Jevreja; i imena logora za uništavanje ljudi i postojanje gasnih komora mogli su se saznati iz štampe, iako su same razmjere još bile nezamislive. Do 1942. takvi izvještaji su na intervenciju organa vlasti ugušivani kao „grozna propaganda“.

U Bernu prvi izveštaji o masovnim streljanjima Jevreja koji su stigli posredstvom ambasadora u Rumuniji u ljeto 1941. potisnuti su u stranu kao i prve fotografije sa leševima u stočnim vagonima koje je poslao konzul u Kelnu početkom 1942. Uništavanje Jevreja bio je njemački zločin; međutim, švicarsko ophođenje prema izveštajima o tome vuklo je korijen iz vlastitih stavova iz međuratnog perioda. Već pri prvim talasima iseljavanja iz Njemačke, odmah poslije Hitlerovog preuzimanja vlasti, Savez je sa tek dobijenim nadležnostima policije za rad sa strancima 1933. konstatovao da je Švicarska prolazna zemlja, a ne zemlja pribježište izbjeglica. S izuzetkom kakav je, na primjer, bio Tomas Man, radilo se najviše o izbjeglicama iz redova ljevice i Jevreja, koji su tražili pomoć, ali su nadležni za donošenje odluka u mnogo slučajeva prije 1918. odbijali zahtjeve za prihvatanje. To su u periodu kriza u prvom redu bili pripadnici ljevice, sindikata, koji su se brinuli o pronalaženju radnih mjesta pošto je za imigrante važila zabrana zapošljavanja. Za njihov boravak morali su da se obraćaju najbližim vjerskim i političkim društvima. Malo udruženje zaduženo za brigu o švicarskim Jevrejima imalo je na raspolaganju 46 miliona franaka koji su bili predviđeni za zbrinjavanje izbjeglica do završetka rata. Uprkos tome, privatna pomoć i podrška iz Amerike bile su beznadežno preopterećene. lako je prelaz sa tradicionalnog, crkvenog i prije svega katoličkog antijudaizma, na antisemitizam mogao da teče relativno bez trvenja, argumenti švicarskih vlasti, za razliku od situacije u Trećem rajhu, nisu bili otvoreno rasistički već su prije bili demografsko-politički i kulturalni, kao što je na primjer Hajnrih Rotmund želio da se Švajcarci „drže na distanci prema strancima“. Sa šefom policije za strance mnogi su dijelili logiku da, s obzirom na samo 0,2% švicarskih Jevreja, mora postojati određena predusretljivost, ali i opreznost, jer je jevrejstvo, kako je predsjednik Bundesrata Eter isticao, unijelo „remetilačke snage u njemačko narodnjaštvo“.

Na taj način razvoj događaja u civilizovanoj Švicarskoj nije doveo i probudio isti onakav žestok antisemitizam, kakav je kao obilježje nosio nacizam, ali se u politici useljavanja ipak, moralo držati antisemitskih kriterijuma pri izboru i izdavanju dozvola za useljavanje. Priključenje Austrije Trećem rajhu, kada su do izražaja došle antisemitske mjere i akcije nasilja, dovelo je 1938. godine do novog talasa izbjeglištva očajnih Jevreja.

Savez je bio za međunarodno rješenje problema i nije bio zainteresovan za podjelu izbeglica na različite struje, niti je bio spreman za učešće u radu radi toga sazvane, ali neuspjele konferencije u Evijanu; u svakom slučaju, nije bio spreman da prihvati kontingente Jevreja na duži rok. Od augusta izbjeglice bez vize su odbijane i nisu prihvatane. Policijski pukovnik Paul Grininger iz Sen Galena, koji je omogućio stotinama Jevreja ulazak u Švicarsku, izgubio je položaj i zbog falsifikovanja dokumenata čak osuđen.

Iste jeseni 1938, švicarske diplomate u Berlinu su zahtijevale preduzimanje mjera da se slično kao na njemačkim pasošima udaraju pečati sa slovom „J“ kako je još 1936. moglo da se vidi na formularima švicarske policije zadužene za strance; takva je praksa čak ručno uvedena od 1914. Slovo „J“ omogućavalo je da se Jevreji iseljenici odmah prepoznaju kao izbjeglice. Rotmund se bezuspješno branio od uvođenja takvog rješenja jer je klauzula o reciprocitetu mogla u međunarodnim sporazumima da znači da i Švicarska mora da unosi u pasoše vjeroispovijest građana i na taj način prihvata diskriminaciju vlastitih građana. U stvari, švicarske vlasti su pomagale jevrejskim Švicarcima u inostranstvu, na primjer, u Francuskoj i za vrijeme rata, doduše nedovoljno, da bi ih zaštitile od antisemitskih zakona i mera. Mnogo više su nadležni službenici za useljavanje koristili nacionalsocijalistički jezik i logiku kad su, na primjer, zahtijevali od onih koji su tražili vize da podnose dokaze o „arijevskom porijeklu“.

Za vrijeme rata sve su češće talasi izbjeglica zapljuskivali Švicarsku: tako je u zemlju stiglo 300.000 izbjeglica, većinom privremeno; oko 66.000 civila koji su 1940, 1943. i 1945. bježali od ratnih okršaja u obližnjim pograničnim oblastima (Elzas, sjeverna Italija, područje Bodenskog jezera), ili 60.000 nejevrejske djece iz ratom zahvaćenih oblasti, koja su stigla u Švicarsku na tromjesečni oporavak. Ovom broju treba dodati i ukupno 104.000 pripadnika stranih vojski koji su, na osnovu Haške konvencije, internirani o trošku zemalja iz kojih su poticali i djelimično našli u Švicarskoj zaposlenje na najtežim poslovima. Jedan broj je ostao nekoliko godina u Švicarskoj, na primjer 12.000 Poljaka koji su 1940. zajedno s 29.000 Francuza 45. francuskog armijskog korpusa, stigli u Juru, ali su ubrzo vraćeni preko granice.

U stvari, civilne izbjeglice su još prije početka rata pristizale u Švicarsku, tako da je zabilježen broj od dobrih 60.000 od čega je 30.000 bilo jevrejskog porijekla. Preko 20.000 jevrejskih izbeglica je vraćeno preko granice, odbijeno je 10.000 zahtjeva za izdavanje viza. Tačan broj ostao je nepoznat i zbog toga što su odgovarajuća dokumenta kasnije uništena. Većina odbijenih je umrla u koncentracionim logorima, posebno ako su ih švicarske pogranične vlasti direktno predavale njemačkim vojnicima; ima dokaza da je to tako bilo i u pojedinačnim slučajevima.

Odlomak iz djela: Tomas Maisen, Istorija Švajcarske, Albatros, Beograd, 2014., str. 242-243.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close