Švicarska – jedini pošteđeni susjed nacističke Njemačke

Prvog septembra 1939. organizovana je opća mobilizacija 430.000 za vojsku sposobnih i 200.000 pripadnika pomoćnog osoblja. Na čelu vojske Savezna skupština je izabrala Anrija Guizana iz Vatlanda, koji je sa romanskim, građanski orijentisanim zemljacima prezirao Francuski narodni front, ali je malo držao i do švicarskog partijskog sistema i s divljenjem govorio o „geniju“ Benita Musolinija. To objašnjava malo glasova „protiv“ iz redova SP koje je isto tako dobio Žil Borel, iz Nojenburga. Jednoglasan izbor je, međutim, bio signal za to da je unutrašnji rascjep iz 1914. ipak bio prevaziđen. Skoro da je svima bilo jasno da opasnost dolazi kako sa sjevera, tako možda i s juga.

Pronjemački orijentisanog Vileovog učenika Jakoba Labarta (Labhardta) početkom 1940. zamijenio je Jakob Huber. Komunikativan Guizan je uspostavio kontakt sa radništvom i predstavljao dugo, i poslije rata, otijelovljenje duha „generacije aktivne službe“ u koju su se ubrajali ne samo vojno sposobni muškarci već i žene koje su kraće ili duže vreme uskakale u poslovni svijet i kod kuće savladavale u teškim prilikama svakidašnje poslove. Preko 20.000 žena godišnje obavljalo je višemjesečne vojne pomoćne poslove. Prekidi u službi su omogućavali da se obavljaju poljoprivredni poslovi, tako da je broj aktivnih rastao, posebno u trenucima veće opasnosti, na primjer u maju 1940, broj vojnika dostizao je i 120.000. Poslije njemačkog napada na Sovjetski Savez i pomijeranja fronta na istok angažovano je još oko 70.000. Prosječno, vojnici su provodili u aktivnoj službi po 600 dana, mnogi čak i oko hiljadu – na primjer, oficiri i pripadnici buduće elite koji su na taj način stjecali potrebno iskustvo.

Za vojnike na službi krajem 1939. uveden je poseban režim nagrađivanja i zarade, što je finansirano iz sredstava Saveza, kantona, poslodavaca i zaposlenih. Bundesrat i posebno Obreht dobro su naučili lekcije iz Prvog svjetskog rata i pripremili se za pokretanje ratne privrede: racionisanje je počelo još prije izbijanja rata, prije svega prehrambenih proizvoda, žitarica, masti i ulja; ubrzo je uslijedilo racionisanje i drugih životnih namirnica, tako da je kontrola 1942. obuhvatala također meso, hljeb i mlijeko, a kontrolisane su i cijene drugih proizvoda. Stočarstvo je bilo opterećeno pošto je na raspolaganju bilo manje obrađenih površina, čak dvostruko manje, tako da je kasniji vođa Bundesrata Fridrih Traugot (Traugott) organizovao preduzimanje napora za povećanje obradivih površina za vrijeme rata, posebno za pšenicu. To je omogućilo da se samosnabdijevanje poveća od 52% na 59%, zbog čega su uvoznici ostali još više bez očekivane dobiti. Bitka za obradu zemljišta je nastavljena još dugo, ali je imala simbolično značenje pošto su u njoj zajednički seljaci i građani kao u jedinstvenom frontu, koji je dalje proširen u front za, kako su ga doživljavali, nezavisnost domovine. Između ostalog, on je imao i propagandnu pratnju zahvaljujući odjeljenju „Vojska i dom“; njega je osnovao armijski štab radi moralne obuke jedinica i pomoćnika vojske iz redova stanovništva, koje je na taj način dobijalo informacije u prilog jačanju podrške i prijateljstva prema vojsci.

Bundesrat je ponovo dobio vanredna ovlaštenja preko kojih je polagao račune odgovarajućim parlamentarnim komisijama; nijedna od ukupno 543 punovažne odluke nije opozvana. Među nadležnostima bila je i mogućnost uvođenja direktnog saveznog poreza kakav je već postojao za vrijeme Prvog svetskog rata kao „ratni porez“, ali je ostao da važi i za vrijeme skoro cijelog međuratnog perioda mada je imao oznaku privremenog. „Ratni porez“ iz 1941. je sada postao trajna obaveza i u vrijeme mira, tako da je tek 1984. preimenovan u „direktni savezni porez“. Vanredna davanja postala su porez na ratnu dobit u cijelom periodu od 1939. do 1946, zatim porezi na imovinu i drugi prilozi kao što je porez na promet robe iz 1941. i obračunski porez iz 1943 – oblici oporezivanja koji su trajali i dugo poslije rata.

U vrijeme mira neposredna, direktna demokratija je korištena uz određene zadrške: u ratnim godinama bile su samo tri inicijative i četiri referenduma na kojima se narod izjašnjavao. Parlamentarni izbori su normalno održavani 1939. i 1943. s tim što je Socijaldemokratska partija doživjela 1939. udarac ali je, inače, bilo malo promjena na biračkoj sceni. Važnije su bile promjene u Bundesratu: Mota i Obreht su 1940. umrli, Minger i Bauman su podnijeli ostavke. Socijaldemokratska partija je posljednji put odbila da uđe u saveznu vladu. Ušli su političari koji su bili podobni i Njemačkoj i kojima je Njemačka bila prijatna, tako je novi predsednik Departmana za pravosuđe (EJPD) postao Edvard fon Štajger (Edvard von Steiger) (BGB) iz Berna. Izuzetak je bio liberal iz Soloturna Valter Štempfli koji je spašavao jevrejske rođake iz njemačkih zatvora. U svakom slučaju, Bundesrat je za vrijeme rata ostao politički jedinstven, pa su se tadašnje i kasnije kritike odnosile manje na pojedine ličnosti nego na taj određeni organ kao cjelinu, pošto je zajednički iznosio ocjene o manevarskom prostoru za djelovanje, doduše, sve manje od juna 1940.

Jedini pošteđeni susjed Njemačke

Početkom maja 1940. godine većina Švicaraca je očekivala da bi Wermaht mogao pokušati da preko Švicarske prodre u Francusku zaobilazeći liniju Mažino. Za takav. slučaj Guizan je već ranije sklopio sporazum s Francuskom koji je, posmatrano sa pravnog stanovišta o neutralnosti Švicarske, bio problematičan. Sporazum je predviđao koncentraciju trupa na granici na Rajni. Njemačka ofanziva „Sichelschnitt“ uslijedila je međutim preko Belgije i neočekivano brzo dovela do kapitulacije Francuske i oružje je već 22. juna zaćutalo.

Pošto je Italija ušla u rat na strani Njemačke i tenkovske jedinice generala Guderijana su stigle sredinom juna do kantona Jura, Švicarska je bila skoro potpuno opkoljena silama Osovine. Linije primirja su ostavile samo malu prazninu kod Ženeve preko koje je išla veza sa višijevskom Francuskom (Lion) koja je ostala otvorena do novembra 1942. godine, kada je Njemačka potpuno okupirala Francusku. Rano u ljeto 1940. u Švicarsku bi brzo prodrle jedinice Vermahta iz Francuske. Odbrambeni položaji su bili međutim podignuti na Rajni, jedinice u srednjoj Švicarskoj su doduše bile raspoređene, ali je moral bio poslije pada Francuske veoma podriven i poljuljan. Kao i drugi mali ratni protivnici Njemačke, i Švicarska je bila, što se opreme i naoružanja tiče, u veoma podređenom položaju: angažovano je 60.000 konja, ali samo 24 tenka.

Godina 1936. je bila godina osnivanja vlastite vrste vazduhoplovnih snaga koje su u vrijeme izbijanja rata raspolagale sa samo 40 za rat sposobnih lovaca njemačkog tipa meseršmit (Messerschmitt) ME 109 i 80 zastarelih višenamjenskih dvosjeda; od 23 letačke jedinice, zbog nedostatka opreme, povučeno je pet. Preostali su međutim branili drugih 50 ME koji su 1939/40. osvojeni za vrijeme borbe švicarskih vazduhoplovnih jedinica protiv njemačkih aviona koji su prekršili neutralnost Švicarske. Broj žrtava u ovim vazdušnim borbama bio je na njemačkoj strani veći, što je izazvalo bijes Geringa i Hitlera, zbog čega je Guizan zabranio svojim pilotima da učestvuju u vazdušnoj bici iznad vlastite teritorije kako ne bi izazvali nikakav rat sa daleko nadmoćnijim neprijateljem. Uslijed njemačkog pritiska Švicarska je kasnije otkazala svako noćno emitovanje radio signala i naredila zamračivanje kako bi se britanskim bombarderima otežala orijentacija. Uprkos redovnim njemačkim žalbama zbog pisanja švicarske štampe, Bundesrat je, protiv Guizanove želje, pokušao da ovaj spor riješi uvođenjem opće cenzure koju je tražila njemačka strana. Manje skupa naknadna cenzura je prebacila odgovornost za inkriminisane formulacije na same novinske redakcije, i na taj način skinula odgovornost s državnog „Odeljenja za štampu i radio“. Pošto je većina novinara u spoljnopolitičkim komentarima brižljivo birala riječi, intervencija cenzure je uglavnom bila ograničena na socijaldemokratske listove, tako da je postala malo značajna i ostala kratkotrajna. Obaveza štampe na „neutralnost u orijentaciji“, isto kao i isključenje prema nacistima neprijateljske građanske štampe, bili su adut u rukama švicarskih vlasti („Aktion Trump“).

Zašto Hitler nije okupirao u junu 1940. Švicarsku, iako su Nijemci imali dokaza za Guizanove kontakte s francuskim Generalštabom (akti „La Charite sur Loire“) i izradili tek kasnije planove za konkretne napade („Operacija jelka — Tannenbaum“)? Jasan odgovor ne postoji, ali je i tada kao danas jasno da je postojala mogućna spontana Hitlerova odluka za izvođenje takvog napada svakog trenutka. Jer, bilo je više nego dovoljno elemenata; a i često se govorilo podrugljivo i sa podsmijehom o ekonomskoj ili vojnoj racionalnosti takvog jednog poduhvata. Time nije rečeno da nije bilo takvih razmišljanja, između ostalog, i o mogućim vojnim gubicima ili o podjeli Švicarske s Musolinijem i teškoćama oko te podjele, kojih nije bilo na Hitlerovoj strani, a tek ne na nižim nivoima s kojima su švicarske diplomate i pregovarači po pravilu imali posla.

Ipak, ne može se procijeniti da li je uopće i u kojoj mjeri Hitler, na kraju krajeva, i sam, ukoliko bi se odlučio za napad, uzimao u obzir proturječno ponašanje i čak možda bio pod utjecajem motiva samih švicarskih aktera. Izbor između „prilagođavanja ili pružanja otpora“ i odluke o „ekonomskoj integraciji bez političkog učešća“ u novoj Evropi bio je svakako unutrašnjopolitički posmatrano, značajan i logičan, a da li bi nesumnjivo doprinosio integritetu zemlje, teško je procijeniti.

Hitler je 1937. potvrdio, prilikom susreta sa starim predsjednikom Bundesrata Šultesom, svoje poštovanje nepovredivosti i neutralnosti Švicarske, uvjeravajući istovremeno na sličan način, samo sedmicu dana prije početka rata, Belgijance i Holanđane. Bilo je dovoljno njegovih prezrivih izjava i iskaza, kao uostalom i drugih nacista, o „gnojnoj pobožnosti prema Evropi“ i švicarskom piljarskom duhu koji je, s „vojničkog“ aspekta posmatrano, tako bezvrijedan. Očekivanja da će se Švicarska povinovati trijumfalnom Trećem rajhu, prije ili kasnije, dobrovoljno, proizilazila su iz same misionarske samosvijesti i samouvjerenosti nacista. Njihovo traganje za „Životnim prostorom“ bilo je usmjereno i upereno prije svega protiv slovenskog istoka, a ne prema „germanskim“ rođacima. Hitlerove izjave i iskazi o tome da Švicarska i Švicarci nisu „ništa drugo do neuspjela grana našeg, njemačkog naroda“ bili su više izraz jednog fanatičnog rasizma a manje prijetnja i razlog za uzdržanost prema jednoj zemlji koja ima „milion građana njemačke nacionalnosti“. S nekima od njih Hitler je uspostavio bliske kontakte, djelimično još ranih dvadesetih godina kada je još nepoznati budući veliki Firer NSDAP pri sakupljanju priloga predusretljivo primio Ulriha Vilea juniora, sina generala svjetskog rata.

Odlomak iz djela: Tomas Maisen, Istorija Švajcarske, Albatros, Beograd, 2014., str. 235-239.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close