O iseljavanju Bošnjaka u Tursku, hajdučijama i stanju bosanskih kmetova

Prvih nekoliko godina bile su najteže za novu upravu. Na početku je bilo strahovitih poteškoća, primjerice potreba da se više od 200.000 izbjeglica vrate kući. Na nekim područjima povremeno bi izbijalo nasilje, napose u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora još svojatala.

Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvršen je ozbiljan napad na vojne postrojbe kod Gacka (blizu crnogorske granice). Da bi stekli povjerenje pučanstva u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu “panduri”, ali su se mnogi od tih pandura uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke. Do mjeseca studenog 1881. u samoj Bosni bilo je 12.840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4.000. Te bi snage bile dovoljne da očuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omražena. Donesen je vojni zakon prema kojem su svi Bosanci bili dužni služiti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u Hercegovini, a oko sredine siječnja 1883. već je nekoliko većih družina pobunjenika djelovalo na tom području.

U austrijskim službenim izvještajima ti se pobunjenici nazivaju “banditima”. Sigurno je da su neki od njih to i bili, samo što su im se pridružili zapovjednici pandura i seoski knezovi i što im glavna djelatnost nisu bila razbojništva nego napadi na žandarmerijske stanice i vojne ophodnje. Jedna pješačka kolona koja je upućena da se obračuna s njima dočekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povuče u Mostar. Tada su angažirane veće vojne snage te su se cijele veljače vodile borbe u okolici Foče, pa i u planinama između Foče i Sarajeva.

Računalo se da pobunjenici imaju oko 1000 ljudi podijeljenih na odred, koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod zapovjedništvom pandurskog časnika Pere Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera Šačića) i dva mješovita odreda. Malo-pomalo su austrougarske postrojbe ponovo osvojile cijelo to područje. Ili, kako je rečeno u službenom izvješću: “Cijelo je područje bilo obuhvaćeno gustom ali nestalnom mrežom naših pokretnih kolona koje su sve više stezale obruč oko pojedinih bandi; na kraju su banditi živjeli u tako teškim prilikama da su se, premda su još tvrdokorno pružali otpor, svi u mjesecu srpnju predali.” Hajdučija će se u Hercegovini nastaviti još više od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna pobuna protiv austrijskih vlasti.

Jedan razlog što otpor nije bio veći bijaše to što je velik broj nepomirljivih protivnika novog režima zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku – neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga živjeti pod nevjerničkom vlašću, a drugi su se jamačno bojali pravde ili odmazde zbog svih onih strahota koje su počinili kršćanima u posljednje tri godine otomanske vladavine. Velika većina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja su u Istanbulu osnovala skupinu što će agitirati da Turska vrši jači politički pritisak na austrougarske vlasti u Bosni. Suvremeni povjesničari žestoko se spore oko toga koliko je u svemu bilo takvih iseljenika. Prema službenim podacima austrougarskih vlasti, između 1883. i 1905. godine iselilo se 32.625 osoba, a vratilo ih se 4.042. Između 1906. i 1918. godine iselilo ih se još oko 24.000. Ali ti se brojevi odnose samo na one koji su dobili službeno odobrenje da napuste zemlju – a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinule zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali da izbjegnu novačenje. U taj broj nisu uključeni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u prve četiri godine.

Neki muslimanski povjesničari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300.000, ali čini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je proučavao to iseljeništvo i njihove potomke izračunao je da sad u Turskoj ima oko 350.000 Bošnjaka. Međutim, naziv Bošnjak u toj zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne Gore – a u taj su broj uključeni i svi oni koji su se doselili između dva rata. S druge strane, srpski historičari procjenjuju da je bilo otprilike 60.000 iseljenika, što znači da prihvaćaju službene statističke podatke i dodaju svega 8.000 ljudi za razdoblje između 1878. i 1883. godine. Čini se da bi mnogo vjerodostojniji bio broj od oko 100.000 osoba, ali je i opet riječ o pukom nagađanju. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmeđu stoljeća iseljavalo se svake godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka.

Edith Durham, koja spada medu najpronicljivije strane promatrače i koja nije bila osobito naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljeću 20. stoljeća: “Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromašni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuće ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto događalo i u Crnoj Gori… Posrijedi je bilo obično ekonomsko pitanje ponude i potražnje.” Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku među tim kršćanskim seljacima bilo to što nikad nije došlo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odlučeno da će posljednja velika otomanska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga neće uvoditi nikakve korjenite promjene. Učinjeno je ponešto da se popravi položaj seljaštva: procjene ljetine povjerene su pravnim poreznim stručnjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjiženju da se sprijeĉe presezanja zemljoposjednika, i uveden je sistem “prosječne desetine”. (To znači da se desetina izračunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak čija je proizvodnja rasla plaćao manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekuće godine.)

Potvrđeno je pravo kmetova da se oslobode kmetstva plaćanjem odštete – što je bilo uvedeno turskim zakonom 1876. godine – i poduzete su neke dodatne mjere da im se to olakša. Na taj se način između 1879. i 1913. godine oslobodilo 41.500 kmetova, ali je na poĉetku 1914. izračunato da još ima 93.368 kmetskih obitelji koje rade na agalucima, što je obuhvaćalo oko jedne trećine ukupne obradive zemlje. Međutim, to što su nominalno bili kmetovi nije značilo da žive svi u posvemašnjoj bijedi i zavisnosti. Britanski povjesničar William Miller zabilježio je, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeća, da “bosanski kmet živi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka”. Isto je tako zapazio da su zbog čestih dioba posjeda prema otomanskim zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek nešto više od sitnih zemljoposjednika seljaka.

Odlomak iz djela: Noel Malcolm, Povijest Bosne, Sarajevo: Buybook, 2011, str. 257-260.

Related Articles

Close