10 mitova o Izraelu: Palestina je bila prazna zemlja

Geopolitički prostor koji se danas naziva Izrael ili Palestina bio je priznata zemlja još od rimskih vremena. Njegov status i uvjeti u dalekoj prošlosti su teme za žestoku raspravu između onih koji su uvjerenja da izvori poput Biblije nemaju historijsku vrijednost i onih koji svetu knjigu drže za pouzdan historijski izvještaj.

Značaj predrimske historije ove zemlje bit će tretiran u sljedećih nekoliko poglavlja knjige. Međutim, čini se da je širok konsenzus među znanstvenicima da su Rimljani odobrili ime “Palestina”, koje je prethodilo svim ostalim sličnim referencama na zemlju kao Palestinu. Tokom razdoblja rimske, a kasnije bizantske vladavine, bila je carska pokrajina, i njena sudbina mnogo je ovisila o bogatstvu Rima i kasnije Konstantinopolisa.

Od sredine 7. stoljeća pa nadalje, palestinska povijest bila je usko povezana s arapskim i muslimanskim svjetovima (s kratkim intervalom u srednjovjekovnom razdoblju kada je pripadala križarima). Razne muslimanske carske regije i dinastije sa sjevera, istoka i juga željele su kontrolisati zemlju, budući da je bila dom drugom najsvetijem muslimanskom mjestu nakon Mekke i Medine.

Također, imala je druge atrakcije, naravno, zbog plodnosti i strateškog položaja. Kulturno bogatstvo nekih od tih prošlih vladara još se može vidjeti u dijelovima Izraela i Palestine, iako lokalna arheologija daje prednost rimskoj i židovskoj baštini, uslijed čega naslijeđe memlučke i seldžučke plodonosne i uspješne srednjovjekovne islamske dinastije ostaje neistraženo.

Još važnije za razumijevanje savremenog Izraela i Palestine je osmansko razdoblje, koje počinje s osmanskom okupacijom zemlje 1517. godine. Osmanlije su tamo ostale 400 godina, a njihova ostavština i danas se osjeti u nekoliko stvari. Pravni sistem Izraela, vjerski sudski zapisi (sidžili), zemljište (tapu) i nekoliko arhitektonskih dragulja svjedoče značaju turske prisutnosti. Kad su Turci stigli, pronašli su društvo koje je uglavnom bilo sunijsko i mahom ruralno, ali s malim urbanim elitama koje su govorile arapski. Manje od 5 posto stanovništva bio je židovsko i vjerovatno 10 do 15 posto bili su kršćani. Kao što Yonatan Mendel komentira:

“Tačan postotak Židova prije uspostave cionizma nije poznat. Međutim, vjerovatno se kretalo od 2 do 5 posto. Prema osmanskim zapisima, ukupno stanovništvo 1878. godine brojalo je 462.465 u onome što se danas smatra Izraelom/Palestinom. Od ovog broja, 403.795 (87%) bili su muslimani, 43.659 (10%) bili su kršćani i 15.011 (3%) bili su Židovi.”

Židovske zajednice diljem svijeta smatrale su Palestinu u to vrijeme biblijskom Svetom zemljom. Hodočašće u judaizmu nema istu ulogu kao u kršćanstvu i islamu, ali ipak, neki su Židovi na to gledali kao dužnost i u malom broju su činili hodočašće u zemlju. Kao jedno od poglavlja u knjizi, bit će pregled, prije pojave cionizma, uglavnom kako su kršćani zbog crkvenih razloga, željeli naseliti Židove u Palestinu dugoročno.

Ne biste znali da je ovo Palestina u 400 godina osmanske vlasti gledajući službenu web stranicu izraelskog ministarstva vanjskih poslova koje se odnose na historiju Palestine od 16. stoljeća:

“Nakon osmanskog osvajanja 1517. godine,  zemlja je podijeljena u četiri okruga, administrativno vezana za pokrajinu Damask, kojom je vladano iz Istanbula. Na mjestu početka osmanske ere, oko 1000 židovskih porodica živjelo je u zemlji, uglavnom u Jeruzalemu, Nablusu (Schechem), Hebronu, Gazi, Safedi (Tzfat) i selima Galileje. Zajednica se sastojala od potomaka Židova koji su oduvijek živjeli u zemlji, kao i useljenici iz Sjeverne Afrike i Evrope.

Mirna vladavina, sve do smrti sultana Sulejmana (1566) Veličanstvenog, donijela je poboljšanja i potaknula židovsko useljavanje. Neke se pridošlice naseljavaju u Jeruzalemu, ali većina je otišla u Safed gdje je do sredine 16. stoljeća židovsko stanovništvo poraslo na oko 10.000, a grad je postao uspješan tekstilni centar.”

Izgleda da je Palestina iz 16. stoljeća bila uglavnom židovska, a komercijalni život regije bio je okupljen oko židovskih zajednica u tim gradovima. Šta se dogodilo sljedeće? Prema internet stranici Ministarstva vanjskih poslova:

“S postupnim opadanjem kvalitete osmanske vladavine, zemlja je patila i uveliko postala zapuštena. Do kraja 18. stoljeća, velik dio zemlje je bio vlasništvu odsutnih zakupnika, koji su je iznajmljivali siromašnim poljoprivrednicima, a oporezivanje je bilo toliko teško da je prevršivalo svaku mjeru. Velike šume Galileje i planinskog lanca Karmel bile su opustošene; močvara i pustinja ugrožavale su poljoprivredno zemljište.”

U ovoj priči, 1800. Palestina je postala pustinja, gdje su poljoprivrednici koji nisu tamo pripadali nekako uzgajali ogoljenu zemlju koja nije bila njihova. Ista zemlja je bila poput otoka, sa značajnim židovskim stanovništvo kojim izvana vladaju Osmanlije i pate od intenzivnih imperijalnih projekata koji su opljačkali plodno zemljište. Nakon svake godine, zemlja postaje sve manje plodna, krčenje šume se povećalo, a poljoprivredno zemljište se pretvorilo u pustinju. Promovisana putem službene državne web stranice ova lažna slika je bez presedana.

To je gorka ironija i narativ u kojem se autori nisu oslanjali ni na izraelske historičare. Većina izraelskih učenjaka bila bi veoma sumnjičava u prihvatanju valjanosti ovih izjava ili promoviranja takvog narativa. Vrlo malo njih, poput Davida Grossmana (demograf, nije poznat kao autor), Amnona Cohena i Yehoushua Ben-Arieha, veoma uspješno su osporili takve navode.

Njihovo istraživanje pokazuje da tokom stoljeća Palestina nije bila pustinja, već prije uspješno arapsko društvo, uglavnom muslimansko, pretežito seosko, ali sa živim gradskim sredinama.

Uprkos osporavanju tog narativa, i dalje se propagira kroz izraelski nastavni plan i program, kao i u medijima, među manje istaknutim znanstvenicima, ali sa većim utjecajem na obrazovni sistem.  Izvan Izraela, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, tvrdnja da je obećana zemlja bila prazna, pusta i neplodna prije dolaska cionizma i dalje živi i kotrlja se, zbog toga je neophodno vraćati se na nju.

Moramo ispitati činjenice. Nasuprot historijskom narativu koji otkriva drukčiju priču u kojoj je Palestina tokom osmanskog period bila društvo kao i sva druga arapska društva oko nje. I nije se razlikovala od zemalja istočnog Mediterana u cjelini. Palestinski narod je bio okružen i izolovan, naprotiv, bio je veoma izložen interakcijama sa drugim kulturama, kao dio velikog Osmanskog carstva.

Drugo, bivajući otvorenom za promjenu i modernizaciju, Palestina se već dugo razvijala kao nacija mnogo prije dolaska cionističkog pokreta. U rukama energičnog lokalnog vladara kao što je Daher al-Umar (1690-1775), gradovi Haifa, Shefamr, Tiberia i Akra su obnovljeni i ponovo osnaženi. Obalna mreža luka i gradova razvijala se kroz svoju trgovačku vezu s Evropom, dok su unutrašnje ravnice trgovale s unutrašnjim područjima obližnjih regija. Sasvim suprotno od pustinje, Palestina je bila cvijetni dio Bilad al-Šama (zemlja sjevera), ili Levanta u to doba. Istovremeno, bogata poljoprivredna industrija, mali gradovi i historijski gradovi služili su populaciji od pola milion ljudi uoči dolaska cionista.

Krajem 19. stoljeća to je bila značajna populacija, od kojeg su, kao što je spomenuto, samo mali postotak bili Židovi. Značajno je da su ove skupine bile otporne jedan period na ideje koje promiče cionistički pokret. Većina Palestinaca živjela je na selima kojih je tada bilo skoro 1.000. U međuvremenu, uspješna urbana elita napravila je svoj dom duž obale i na unutrašanjim ravnicama i planinama.

Sad imamo puno bolje razumijevanje o tome kako su se ljudi koji su tamo živjeli određivali uoči cionističke kolonizacije zemlje. Kao i na drugim mjestima na Bliskom Istoku i izvan njega, palestinsko društvo uvedeno je u snažniji koncept nacionalnog određivanja u 19. i 20. stoljeću. Postojala su lokalna i vanjska kretanja koja su potaknula ovaj novi način samoreferiranja, kao što se dogodilo drugdje u svijetu.

Nacionalističke ideje su uvezene na Bliski Istok, dijelom od strane američkih misionara koji su stigli u ranom 19. stoljeću s dva cilja: misionarstvo, ali i želja za širenjem pojma i ideje samoodređenja. Kao Amerikanci su se osjećali da predstavljaju ne samo kršćanstvo nego i najnoviju nezavisnu državu na globalnoj karti. Obrazovana elita u Palestini pridružila se drugima u arapskom svijetu u razrađivanju tih ideja i formuliranju autentične nacionalne doktrine koja ih je potaknula da zahtijevaju više autonomije unutar i na kraju neovisnosti od Osmanskog carstva.

Sredinom kasnog 19. stoljeća osmanski intelektualci i politička elita usvojili su romantične nacionalističke ideje koje su izjednačavale osmanizam s Turskom. Taj trend je pridonio otuđenju neturskih subjekata iz Istanbula, većinom Arapa iz Osmanskog carstva. Proces nacionalizacije u Turskoj popraćen je sekularizacijskim trendovima u drugoj polovici 19. stoljeća, čime se smanjila važnost Istanbula kao vjerskog autoriteta i središta.

U arapskom svijetu, sekularizacija je, također, bila dio procesa nacionalizacije. Bez iznenađenja, uglavnom su manjine, kao što su kršćani, toplo prihvatile ideju sekularnog nacionalnog identiteta koji se temelji na zajedničkoj teritoriji, jeziku, historiji i kulturi.

U Palestini, kršćani koji su bili povezani s nacionalizmom pronašli su gorljive pristalice među muslimanskom elitom, a muslimansko-kršćanska društva su nicala poput gljiva širom Palestine do kraja Prvog svjetskog rata. U arapskom svijetu Židovi su se pridružili takvim savezima među aktivistima različitih religija. Isto bi se dogodilo i u Palestini da cionizam nije zahtijevao totalnu lojalnost tamošnjih starosjedilačkih židovskih zajednica.

Temeljita i sveobuhvatna studija o tome kako je palestinski nacionalizam nastao prije dolaska cionizma može se naći u djelima palestinskih historičara, poput Muhammeda Musliha i Rashida Khalidija. Oni jasno pokazuju da su elitni i neelitni dijelovi palestinskog društva bili uključeni u razvoj nacionalnog pokreta i zanosa prije 1882. godine. Khalidi osobito pokazuje kako su patriotski osjećaji, lokalne lojalnosti, arabizmi, vjerski osjećaji i visok nivo obrazovanja i pismenosti bili glavni sastavni dijelovi novog nacionalizma, i kako je tek kasnije ta otpornost ka cionizmu odigrala dodatnu ključnu ulogu u definiranju palestinskog nacionalizma.

Khalidi, među ostalima, pokazuju kako su modernizacija, kolaps Osmanskog carstva i pohlepna evropska potraživanja teritorija na Bliskom Istoku, pridonijeli jačanju palestinskog nacionalizna prije nego je cionizam ostavio traga u Palestini britanskim obećanjem židovske domovine 1917. godine.

Najjasnije manifestacije ovog novog samoodređivanja bile su pozivanje na zemlju Palestinu kao geografski i kulturni entitet, a kasnije i kao politički. Unatoč tome što nije postojala palestinska država, kulturološko mjesto Palestine bilo je vrlo jasno. Postojao je jedinstven osjećaj pripadnosti. Na samom početku 20. stoljeća, novine Filastin odražavaju način na koji su ljudi imenovali njihovu zemlju. Palestinci su govorili vlastitim dijalektom, imali su svoje običaje i obrede, i pojavili su se na kartama svijeta kao stanovnici zemlje zvane Palestina.

Tokom 19. stoljeća, Palestina, kao i susjedne regije, postale su jasnije definisane kao geopolitička jedinica u jeku upravnih reformi potaknutim iz Istanbula, glavnog grada osmanskog carstva. Kao posljedica toga, lokalna palestinska elita počela je tražiti nezavisnost unutar Ujedinjene Sirije, ili čak Ujedinjenih Arapskih Država (slično kao Sjedinjene Američke Države). Ova panarapska nacionalna ideja na arapskom je zvana qawmiyya, i bila je popularna u Palestini i ostatku arapskog svijeta.

Slijedi poznati, ili vrlo sramotni, Sykes-Picot sporazum, potpisan 1916. između Britanije i Francuske, dvije kolonijalne sile su podijelile područje na nove nacionalne države. Nakon što je područje podijeljeno, razvijen je novi osjećaj: više kao lokalna varijanta nacionalizma, nazvan  na arapskom wataniyya. Kao rezultat toga, Palestina je počela sebe vidjeti kao nezavisnu arapsku državu. Bez izgleda da je cionizam na pragu, Palestina će vjerovatno krenuti na isti način kao i Liban, Jordan, Sirija i prihvatiti proces modernizacije i rasta. To je, zapravo, započeto još 1916. godine, kao posljedica osmanske politike iz kasnog 19. stoljeća. Godine 1872, kada je vlada u Istanbulu osnovala (upravnu pokrajinu) Jeruzalemski sandžak, stvorili su kohezivan geopolitički prostor u Palestini. Na trenutak, vlasti u Istanbulu čak su se poigravale s mogućnošću dodavanja sandžaku područja koje obuhvata veći dio Palestine koji danas znamo kao pod-pokrajine Nablus i Akra. Da su to učinili, Osmanlije bi stvorile geografsku jedinicu, kao što se dogodilo u Egiptu, u kojem bi se određeni nacionalizam možda pojavio i ranije.

Međutim, čak i uz administrativnu podjelu na sjever (kojim je upravljao Bejrut) i jug (pod upravom Jeruzalema), ova je promjena podigla Palestinu kao cjelinu iznad prethodnog perifernog statusa, kada je bila podijeljena na male regionalne pod-pokrajine. Godine 1918, s početkom britanske vladavine, sjeverna i južna podjela postale su jedna cjelina. Na sličan način, iste godine Britanci su napravili osnovu za današnji Irak nakon što su spojili tri osmanske provincije: Mosul, Bagdad i Basru u jednu modernu nacionalnu državu. U Palestini, za razliku od Iraka, familijske veze i geografske granice (rijeka Litani na sjeveru, rijeka Jordan na istoku, Sredozemlje na zapadu) služile su za spajanje tri pod-pokrajine Južni Bejrut, Nablus i Jeruzalema u jednu društvenu i kulturnu cjelinu. Ovaj geopolitički prostor imao je svoj glavni dijalekat i vlastite običaje, folklor i tradicije.

Do 1918. godine, Palestina je bila ujedinjenija nego u osmanskom razdoblju, ali bilo je i daljnjih promjena. Dok čekaju za konačno međunarodno odobrenje statusa Palestine 1923.  godine, britanska vlada pregovara o granicama zemlje, stvarajući bolje definiran geografski prostor za nacionalne pokrete koji se bore i jasniji osjećaj pripadnosti naroda koji tu živi. Sada je bilo jasno šta je Palestina; ali ono što nije bilo jasno je: Pripada li domaćim Palestincima ili novim židovskim doseljenicima? Konačna ironija ovog upravnog režima bila je preoblikovanje granica, što je kasnije pomoglo cionističkom pokretu da geografski konceptualizira “Eretz Izrael”, Zemlju Izrael, na čiju zemlju i resurse samo Židovi polažu pravo.

Dakle, Palestina nije bila prazna zemlja. Bila je dio bogatog i plodnog istočnog mediteranskog svijeta koji je u 19. stoljeću podvrgnut procesima modernizacije i nacionalizacije. Bila je, ne pustinja koja čeka da procvjeta; već stočarska zemlja na pragu ulaska u 20. stoljeće kao moderno društvo, sa svim prednostima i nedostacima takve transformacije. Kolonizacija koju je donio cionistički pokret pretvorila je taj proces u katastrofu za većinu domaćeg stanovništva koje tamo živi.

Odlomak iz knjige: Ilan Pappe, Ten Myths about Israel

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

Back to top button