10 najvećih ekonomskih mitova u BiH

Ciljna skupina kojoj se obraća populizam predstavlja šire mase, obespravljene, sve one koji su na određeni način izostavljeni od postojećeg sistema. Riječ je o “običnim ljudima” koji su (navodno) žrtve određenih političkih, ekonomskih i drugih elita u jednom društvu. Populističke mjere se uglavnom svode na ekonomiju tj. neku intervenciju koja nosi određene ekonomske posljedice. Tako npr. ograničavanje legalnog ulaska stranih radnika u zemlju može da naruši odnose na tržištu rada i onemogući poslodavcima da iskoriste prednosti jeftinije radne snage. Slično tome, zahtjevi za održavanjem inače neperspektivnih sektora poput rudarskog i to čisto simbolike radi, mogu da ugroze državne budžete odnosno da ograniče sredstva za neke druge prioritetnije namjene. Kako bi se opravdao populistički narativ, uvode se novi ili koriste postojeći ekonomski mitovi. Ovi mitovi su prisutni od ranije i svaki od navedenih nosi određeni politički potencijal koji se može manifestirati u vidu regulacije ili šire državne (populističke) intervencije.

Neki od mitova

U svijetu postoji bezbroj ekonomskih mitova, koji su često promovisani od strane samih ekonomista. Praćenje ovih mitova se historijski veže za knjigu “Ekonomija u jednoj lekciji” koju je napisao ekonomski novinar Henry Hazlitt. Možda je upravo novinar sa dobrim znanjima iz ekonomije bio najbolja osoba za uočavanje ovih mitova i njihovu dekonstrukciju usmjerenu ka široj čitalačkoj publici. Pored date knjige, danas postoje brojne organizacije, uglavnom liberalne ideološke orijentacije, koje nude listu nekih osnovnih mitova koji postoje u ekonomiji. U nastavku će se nabrojati samo neki od mitova, a kako bi se podsjetili na navedene. Tako Fondacija za ekonomsko obrazovanje ili FEE navodi sljedeće mitove (FEE, 2014):

  • Ekonomski rast ne pomaže siromašnima;
  • Slobodna trgovina ne vodi do boljih ekonomskih rezultata;
  • Država je zaustavila dječiji rad, a da se tržišta pitaju, isti bi bio dozvoljen;
  • Države poput Švedske i Danske dokazuju da visoki porezi ne štete ekonomskom rastu;
  • Kapitalizam nije ekonomski superiorniji u odnosu na socijalizam.

U 2018. godini, Libertarijanski klub “Libek” iz Srbije je objavio publikaciju “Top 10 ekonomskih zabluda u Srbiji”. U okviru navedene, prepoznati su sljedeći ekonomski mitovi svojstveni Srbiji (Gajić, 2018):

  • Mit o javnoj potrošnji;
  • Mit o državnim preduzećima;
  • Mit o državnim bankama;
  • Mit o subvencijama kao instrumentu ekonomskog razvoja;
  • Mit o carinama;
  • Mit o trgovinskom deficitu;
  • Mit o poljoprivredi;
  • Mit o štampanju para;
  • Mit o ekonomskoj saradnji sa Rusijom kao neiskorištenim potencijalom;
  • Mit o penzionom fondu.

Bitno je navesti da također i lijevo orijentisane organizacije ili autori, nerijetko prave listu vlastitih ekonomskih mitova (Drum, Gilson, 2011), međutim shodno namjeni ovog rada i čitave publikacije, isti neće biti navedeni. U ovom trenutnu, date liste se uglavnom fokusiraju na odnos ekonomije i ekologije na dugi rok.

Mitovi u Bosni i Hercegovini

Cilj ovog rada nije da identificira sve ekonomske mitove prisutne u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, već prije svega da predstavi i razloži neke od njih, a kako bi se pokušali dokučiti obrisi ekonomske mitologije u Bosni i Hercegovini. Zbog toga, krenimo od najupornijih:

 

MIT 1 Poljoprivreda zapošljava i to je rješenje za BiH

U Srbiji ovaj mit nazivaju “Selo je šansa Srbije” (Govoruša, 2019). Pri dekonstrukciji ovog mita, polazimo od nečega očiglednog – poljoprivreda ne zapošljava. Poljoprivreda danas postaje konkurentnija ne zahvaljujući većem učešću rada u stvaranju nove vrijednosti, već zbog kapitalnih investicija odnosno tehnoloških inovacija koje omogućavaju veći output. Ovo vodi do poljoprivrednog paradoksa tj. činjenice da što je poljoprivreda uspješnija, to znači da će manje zapošljavati (jer joj neće biti potrebno dodatne radne snage. Shodno tome, razvijenije zemlje svijeta imaju nekih 1-3% učešća zaposlenih u poljoprivredi, što je izuzetno mali procenat zaposlenosti. Tako npr. u Sjedinjenim američkim državama, poljoprivreda doprinosi tek 1% ukupnoj ekonomiji (USDA, 2017), odnosno zapošljava isto toliko, sa trendom pada (The World Bank, 2019). U svijetu postoji opći trend pada zaposlenosti u poljoprivredi. Tako je 1991. godine 43,8% svjetske populacije radilo u okviru ovog sektora, dok 2019. godine 28,1% radi u istom, opet sa snažnim trendom pada. Naravno, još uvijek, manje razvijene zemlje koje imaju nerazvijene poljoprivrede, imaju daleko veće učešće (tako npr. u Indiji učešće dostiže oko 43%). Svejedno, postoji tendencija pada zaposlenosti u poljoprivredi, a kako konkretna zemlja postaje prosperitetnija. Drugi dio mita se odnosi na poljoprivredu kao dio ekonomskog rješenja. Nažalost, ne. Slično kao i kod zaposlenosti, poljoprivreda ima veoma mali doprinos stvaranju nove vrijednosti odnosno u učešću u ukupnom GDP-u neke zemlje. Procenti učešća se kreću od 1 do 5%. Izvoz poljoprivrednih dobara Bosne i Hercegovine je nekih 7 do 10% ukupnog izvoza. Poljoprivreda je niskoakumulativna djelatnost (Deže, Josipović Pero, 2009) i zbog toga nije u mogućnosti da  zapošljava, niti značajno stvara novu vrijednost – u komparaciji sa drugim granama. Istina je da je poljoprivreda na mikro planu korisna za pojedine, zajednice, naročito sela, međutim, na makro planu, ne može biti temelj razvoja ekonomije jedne zemlje. Čak i siromašne zemlje svijeta prirodno “izlaze” iz oblasti poljoprivrede, tačnije prepuštaju je efikasnijim mašinama. Tako da trebamo čim prije odbaciti mit o tome kako će naši nezaposleni, odlazeći mladi i ostali raditi na neobrađenim poljima i da ćemo kroz proizvodnju vlastite hrane ostvariti nacionalni ekonomski prosperitet.

 

MIT 2 Prirodni resursi kao osnov konkurentnosti

Nerijetko se u domaćoj javnosti može čuti da Bosna i Hercegovina obiluje prirodnim resursima, i da je ovo zemlja koja ima izuzetne prirodne resurse, koje samo treba iskoristiti tj. usmjeriti u funkciji ekonomskog rasta. Bez potrebe da se demistifikuje prvi dio prethodno rečenice, a koji se odnosi na to da u odnosu na prosjek zemalja svijeta, naša zemlja ima neke specijalne zalihe resursa, u ovom dijelu ćemo se samo osvrnuti na to da u današnjem svijetu prirodni resursi (izuzev nafte vjerovatno) mogu biti temeljom rasta. Realnost je drugačija. Pa se zato o ovim resursima više piše kao o prokletstvu, naročito za slabo razvijene zemlje poput naše. Prije svega, nije toliko bitna fizička dostupnost resursa ako se ne koriste, a to više ima veze sa tehnologijom, preferencijama i slično. Tačnije, prirodni resursi tek sa njihovom upotrebom dobivaju klasifikaciju resursa koji mogu biti temeljom rasta. Ideja o tome da su zemlje bogate i siromašne na bazi dostupnosti prirodnih resursa je bila popularna ranije, međutim danas znamo da brojni drugi faktori u značajnijoj mjeri determiniraju ekonomski uspjeh određene zemlje. Neki autori argumentuju da upotrebu, posljedično i vrijednost resursa određuju institucije (Acemoglu, Robinson, 2012). Interesantno je i viđenje da je ljudski resurs ultimativni resurs jer isti u interakciji sa drugim resursima, stvara vrijednost. Brojne zemlje svjedoče navedenom, tako npr. Japan, otočna zemlja bez prirodnih resursa važi za četvrtog najvećeg izvoznika na svijetu. Slično je i sa Južnom Korejom, Hong-Kongom, Singapurom, ako i Belgijom koja je izuzetno ovisna o uvozu sirovina (Van der Ploeg, 2010). Sa druge strane, prisutnost prirodnih resursa, bez razvijenih institucija i tržišnog mehanizma za njihovo korištenje, može ugroziti vladavinu prava, povećati korupciju, ali također voditi kao društvenim konfliktima.  Bosna i Hercegovina neće postati bogata zašto što (kao i bilo koja druga prosječna zemlja svijeta) posjeduje prirodne resurse, već tek kada bude razumjela kako koristiti sve dostupne resurse, u funkciji ostvarivanja viših stopa ekonomskog rasta.Neki od potencijalnih faktora koji imaju utjecaj na rast, a koji su posljedica međunarodne trgovine su: konkurencija, ekonomija obima, učenje i inovacije. Svaki od navedeni faktora je moguće unaprijediti shodno otvaranju granica jedne ekonomije. U kontekstu Bosne i Hercegovine, pokazalo se da otvaranjem naših granica postajemo konkurentnijim u nekim oblastima za koje nismo računali da će preživjeti liberalizaciju, poput npr. industrije mlijeka. Ovo je međutim tema narednog mita.

 

MIT 3 Otvaranje granica za trgovinu je štetno za domaću ekonomiju

Merkantilistički mit poput ovog postoji u svakom društvu današnjice i nerijetko predstavlja motiv za formiranja određenih pokreta, političkih grupacija i slično. Migrantska kriza odnosno otvaranje granica pojedinih zemalja za jeftinu radnu snagu sa Istoka je ojačalo desničarske antimigrantske pokrete širom Evrope. Slično tome, globalizacija, razvoj globalne trgovine, uvijek hrane ljevičarske antiglobalizacijske pokrete koji smatraju da se time uništavaju potencijali malih zemlja. Odmah u startu, Slavoj Žižek bi tvrdio drugačije, barem u smislu kulturne afirmacije malih zemalja na globalnoj sceni. Suprotno populističkim narativima, praksa pokazuje drugačije. Trgovina utječe na ekonomski rast, kako sugeriraju dostupni podaci (Our World in Data, 2018). Postoji jasna korealcija između ekonomskog rasta i rasta vanjske trgovine. Konkretno, istraživanja (Frankel & Romer 1999 and Alcalá & Ciccone 2004) pokazuju da postoji dugoročna kauzalna veza – trgovina vodi ekonomskom rastu. Vanjska trgovina također unapređuje produktivnost domaćih kompanija, ali također i efikasnost, inovativnost, konkurentnost i ono što je najvažnije omogućava jefitnije (i kvalitetnije) proizvode za potrošače. Jer upravo je to mjerilo prosperiteta – mogućnost da se više konzumira (Boudreaux, Ghei, 2018). U tom smislu treba posmatrati i izvoz, a ne ići u pravcu fetišiziranja izvoza, demoniziranja uvoza. Riječ je o vrijednosno neutralnim kategorijama. Izvozimo da bi mogli uvoziti. Uvozimo da bi mogli konzumirati (i izvoziti). Ultimativno, najveći dobitnik od otvaranja granica za trgovinu je domaća ekonomija jer se omogućavaju jeftinije sirovine, transfer znanja, potencijal ekonomije obima (Bosna i Hercegovina u takvom scenariju može računati na tržište od preko 500 miliona potrošača, koji su u prosjeku svi bogatiji od njenih građana). Najveći gubitnici otvaranja granica su kroni kapitalisti odnosno domaći monopoli. Pošto monopoli inherentno štete ekonomiji, može se slobodno zaključiti da je vanjska trgovina dobra za domaću ekonomiju.

 

MIT 4 Kupovinom domaćeg ćemo postati bogati

Iako ne treba zanemariti značaj potrošačkog etnocentrizma, naročito za lokalnu zajednicu, svejedno zabluda je da zemlja može uspjeti, isključivo ili bitno zahvaljujući kupovini domaćih proizvoda. Slično kao i kod trgovine, riječ je o merkantilističkom argumentu, koji opstaje vijekovima. Tako se nerijetko u domaćim medijima navodi da su razvijene zemlje svijeta uspjele jer njihovi građani kupuju domaće. U dosta manjoj mjeri se navodi da uopćeno potrošači širom svijeta imaju tendenciju da koriste proizvode/usluge razvijenijih zemalja. Ono što je bitno navesti je da potrošački etnocentrizam predstavlja jedan od fenomena oblasti marketinga i to kao jedan od atributa koji može determinirati ponašanje potrošača. Međutim, isto ne vrijedi za nacionalnu ekonomiju, osim za lokalne sredine koje mogu imati vidljive benefite po osnovu navedenog. Dakle, činjenica da je nešto “domaće” je samo jedan od razloga zašto potrošač bira dati proizvod. Ali, ne tako bitan razlog, jer je niz drugih razloga koji su daleko bitniji pri kupovini proizvoda – zadovoljenje potreba, niža cijena, bolji kvalitet, brend itd (Eisenberg, 2011). Drugi argument koji je ide korist razmatranom mitu se odnosi na jedan od ključnih efekata globalizacije, najbolje izražen u pitanju – šta je “domaće”? Šta u stoljeću globalne trgovine, proizvod čini “domaćim”? Da li to što je vlasnik državljanin jedne zemlje, ili to što su radnici “domaći”, ili pak što kompanija koristiti bazne resurse jedne zemlje pri izradi finalnog proizvoda, ili to što je distribucija “domaća”? Teško je naći neki proizvod koji može sa apsolutnom garancijom tvrditi da je 100% domaći – kafa i čokolada sigurno ne jer kafa i kakao ne uspijevaju u Evropi.

 

MIT 5  Čuvajmo porodično srebro ili bolje u državnim, nego li privatnim rukama 

U osnovni, privatni sektor je uvijek ekonomski, moguće i moralno superirorniji u odnosu na javni sektor. Nekoliko je razloga za navedeno. Prije svega, postojanje tzv. profitnog motiva u privatnom sektoru omogućava efikasnu upotrebu dostupnih resursa. Za razliku od navedenog, u javnom sektoru, barem deklarativno ne postoji profitni motiv što vodi ka pogrešnoj alokaciji dostupnih resursa, odnosno nepotrebnom trošenju istih. Izuzetak su svakako velike državne kompanije u Kini, koje su u okviru aktuelnih ekonomskih rasprava posebno interesantne (Cai, 2019), međutim, kao primjer za Bosnu i Hercegovinu apsolutno beskorisne. Druga bitna odrednica privatnog sektora je što poduzetnici, o vlastitom trošku, riziku, stvaraju radna mjesta tamo gdje su ista zaista potrebna. Dakle, rizik/trošak je privatizovan, dok se alokacija ljudskih resursa vodi tržišnim načelima. Javni sektor obično teži stvaranju viška radnih mjesta, ali novcem poreznih obveznika. Pritom se koristi od navedenog privatiziraju, dok se trošak nacionalizira (stavlja na teret čitavog društva). Privatni sektor ne pati od viška birokracije jer nema smisla za navedenom u funkciji ostvarivanja profita. Ovo vodi do boljih performansi, dok sa druge strane onemogućava korupciju koja je kao takva bolest države tj. predstavlja zloupotrebu javnog interesa. Naravno, na kraju je najvažnije navesti da javni sektor postoji zahvaljujući porezima koji su nedobrovoljni, što svakako važi i za velike javne kompanije koje često primaju subvencije od strane države ili su sa druge strane oslobođene određenih obaveza prema državi odnosno često izbjegavaju plaćanje poreza. U Bosni i Hercegovini postoji nekih 500 javnih poduzeća koja zapošljavaju oko 80.000 radnika. Ova poduzeća duguju oko 8 milijardi KM i imaju negativan utjecaj na makroekonomski učinak, uključujući fiskalnu održivost, tržište rada i konkurentnost, shodno nedavnim izvještajem predstavnika Međunarodnog monetarnog fonda. Tri su konkretna problema posjedovanja “porodičnog srebra”. Prvi se odnosi na negativne efekte ovih kompanija po ekonomiju. Javne kompanije prave distorziju na tržištu rada, gdje su prosječne plate veće za oko 40% od privatnih, dok je produktivnost znatno niža. Zbirni dugovi ovih kompanija iznose oko 26% GDP-a što ugrožava velike socijalne sisteme. Dalje, državne kompanije ne doprinose dovoljno privredi. Prosječan povrat na kapital (ROE) u periodu od 2015. do 2017. u Bosni i Hercegovini je iznosio -0.3%. Također, gore navedeni izvještaj MMF-a navodi da je rukovođenje u ovim kompanijama krajnje problematično, i to u odnosu na druge istočnoevropske zemlje. Sve navedeno, vodi zaključku da javne kompanije u BiH ne ispunjavanju svoju ulogu, niti da su istinski javne, već privatne, u rukama određenih pojedinaca, uglavnom shodno političkoj partiji kojoj pripadaju. Privatizacija određenih javnih kompanija bi značajno unaprijedila opće stanje domaće privrede (Čegar, Parodi, 2019).

 

MIT 6 Mi možemo predvidjeti vlastitu konkurentsku prednost 

Teško je bilo ko mogao zamisliti, a kamoli procijeniti da će Bosna i Hercegovina biti regionalno konkurentna u proizvodnji vlažnih maramica, pelena i mlijeka, globalno auto sjedišta, a da će najveća trgovinska kompanija biti iz industrijske Tuzle. Nepotrebno je spominjati uspjehe Tešnja, Gračanice i drugih manjih sredina koje su se snašle u okrilju tranzicije. Svi navedeni primjeri pokazuju da je veoma teško, gotovo nemoguće predvidjeti gdje će zemlja biti konkurentna odnosno nemoguće je predvidjeti budućnost kao takvu, slijedeći logiku Karl Poppera. Zašto je bitno demistificirati ovaj mit? Pa prije svega zbog toga što se uvijek pokušavaju vještački održati određeni sektori, ili pak ulagati u neke nove sektore, shodno argumentu da postoji perspektiva ili da je Bosna i Hercegovina predodređena da se bavi navedenim. Pritom se zanemaruje činjenica da kao mala i otvorena ekonomija imamo šanse u bilo kojoj oblasti, da li kroz izvoz sirovina ili pak proizvodnje dijelova za najnaprednije svjetske mašine. Istina, zbog nerazvijenog tržišta kapitala, teško da možemo razviti proizvode nivoa Silicijske doline, ali i to je mit koji treba razbiti. Rezultati naše tranzicije pokazuju da je većina kompanija koje su bile subvencionirane od strane države, propalo. Uspjele su one kompanije koje nisu imale podršku države, niti zaštitu političkih partija i uglavnom o njima raspravljamo kao o uspješnim primjerima bosanskohercegovačke ekonomije.

 

MIT 7 Progresivno oporezivanje i diferencirana stopa PDV-a imaju smisla

Ovi mitovi možda i nisu u tolikoj mjeri karakteristikom domaćeg društva, koliko nastojanja određenih lobističkih grupacija i političkih centara moći da ih nametnu kao bitnu temu pred donosioce odluka. Ova naizgled dva odvojena mita imaju dosta toga zajedničkog. Prvo je to da obično, u slučaju implementacije daju drugačije efekte od planiranog, pa tako tzv. Direktorov zakon pokazuje da od države blagostanja i progresivnog oporezivanja najveću korist ima srednja klasa, nauštrub bogatih i siromašnih, slično kao i kod diferencijacije stopa PDV-a. Pored toga, oba mita stvaraju niz pretpostavki za manipulacije i prevare u kontekstu Bosne i Hercegovine. Međutim, krenimo od progresivnog oporezivanja. Nasuprot tome je flat tax odnosno jedinstvena porezna stopa. Na osnovu navedene svako plaća jedinstvenu stopu poreza, od recimo 10% ako pratimo porez na dohodak u Bosni i Hercegovini. Međutim, iako postoji jedinstvenost u relativnom iznosu (od 10%), razlike u apsolutnom iznosu su drastične – 10% od 400 KM nije isto kao 10% od 4000 KM. U prvom slučaju je to 40 KM za potrebe države, u drugom 400 KM. Dakle, apsolutni doprinos nije isti. Bogatiji plaćaju, u apsolutnom iznosu više, siromašniji manje, čak iako izuzmemo odbitke. Kada je riječ o diferenciranoj stopi PDV-a, činjenica da je Bosna i Hercegovina ima jedinstvenu stopu nije rezultat političkih, već dobro planiranih (djelimično nametnutih) makroekonomskih odluka. Diferenciranjem stope bi se otvorio prostor za izbjegavanje poreza i porezne manipulacije, te bi čitav sistem postao kompleksnijim. Sama UIO BiH navodi da bi vođenje diferenciranih stopa PDV-a negativno utjecalo konkurentnost BiH, na investicije i ulaganja (Klix.ba, 2012). Najbitnije od svega je što rezultati date politike nisu jasni, jer nema garancija da bi kauzalno došlo do pada cijena proizvoda, posljedično usluga, koje bi imale nižu stopu PDV-a. U pozadini priče o diferencijaciji se vjerovatno skriva mogućnost za obimniju ekstrakciju bogatstva iz privatnog sektora (građana i privrede).

 

MIT 8 Samo je potrebno da povećamo minimalnu nadnicu i svi će biti sretni

Ovaj mit se navodi zato što je u posljednje vrijeme veoma prisutan u bosanskohercegovačkoj javnosti. Populisti među političarima, ali i sindikati potenciraju da se minimalna nadnica iznenada poveća na 1.000 KM za BiH, odnosno da se zabrani rad nedjeljom, prije svega trgovinama. Razlog zašto se prvi mit navodi je što su argumenti koji demoliraju navedi toliko očigledni –  sam Paul Samuelson, u najpoznatijem udžbeniku za ekonomiju svih vremena, navodi da povećanje minimalne nadnice vodi nezaposlenosti. Ironično po sindikat, isti autor navodi i da sindikati vode nezaposlenosti. Zašto je to tako? Pa zato što ponuda rada, kao i ponuda bilo čega drugoga, ovisi o jednom o osnovnih zakona u ekonomiji – zakonu ponude i potražnje. Isti podrazumijeva da ako se iznenada poveća cijena rada, onda će pasti potražnja za navedenim, prevedeno na naš jezik, poslodavci će težiti zamjenu rada kapitalom, odnosno automatizacijom ili na neki drugi način. Pored toga, dosta radnika će se otpustiti, te će se dodatno razviti siva ekonomija ili još gore praksa da radnik na kraju mjeseca vraća formalno primljenu naknadu (putem koverte). Još jedna od negativnih posljedica se tiče stranih direktnih investicija. Bosna i Hercegovina će postati manje atraktivna zemlja za ulaganje jer će (vještački) izgubiti prednost u relativno jeftinijoj cijeni rada u odnosu na Evropu. Ovo se naročito odnosi u komparaciji sa zemljama regiona. Nemamo prostora za dalja nabrajanja, ali svakako ne treba zanemariti činjenicu da bi naglo povećanje minimalca, otvorilo “vrata pakla” u smislu dodatnih zahtjeva za povećanja primanja budžetskim korisnicima, što bi stvorilo nove pritiske za dodatnog dizanje poreza ili pak zaduživanje. Što se tiče radne nedjelje, u Hrvatskoj je ovakav prijedlog oboren na Ustavnom sudu, u Mađarskoj ukinut pod prijetnjom referendumom, dok se u Njemačkoj i Austriji nastoji zabrana učiniti fleksibilnijom i to zbog rasta online kupovine – što čini čitavu priču o nedjelji suvišnom. Još interesantnije, istraživanja pokazuju da zabrana najviše šteti upravo radnicima u trgovini jer prebacuje pritisak trgovine na šest, umjesto sedam dana, što znači više sati težeg, prekovremenog rada, čak i veći stres. Među političarima je u skorije vrijeme aktuelan mit o ukidanju radne nedjelje. Ono što u startu stvara konfuziju je to da su najveći zagovornici ukidanja rada nedjeljom predstavnici načelno lijevih političkih stranaka. U evropskoj praksi pokazuje se da su uglavnom desničari ti koji propagiraju ovu zabranu i to na dva religijska motiva – porodice i nedjeljne mise. Ekonomski posmatrano, ova zabrana bi najveću štetu napravila upravo radnicima u trgovini, tačnije radnicama uzimajući u obzir da postoji neproporcionalan broj žena u trgovini u odnosu na muškarce. Naime, istraživanja pokazuju da se zabranom rada nedjeljom, teret trgovine prebacuje na ostale dane, što uvjetuje da radnice moraju raditi duže tokom ostalih šest dana tj. prekovremeno, obično neplaćeno. Neka istraživanja čak pokazuju da ovo može uzrokovati dodatni stres za radnice, te utjecati na pad nataliteta odnosno porodične probleme shodno stresu na poslu. Analizirajmo još dalje efekte ove zabrane – svi oni koji rade šest dana u sedmici, a takvih je puno u Bosni i Hercegovini, ne bi imali slobodan dan za kupovinu, te bi shodno navedenom morali izdvojiti vrijeme tokom radnih dana, nakon napornog rada, da obave veće podmire. U kontekstu specifičnog administrativnog uređenja Bosne i Hercegovine, zabrana bi mogla potaknuti kupce da prelaze entitetske linije kako bi obavili nedjelju kupovinu, da posjete Brčko distrikt, ili pak ako ove alternative ne važe, da krenu ka pograničnim područjima Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Ne smijemo zaboraviti niti utjecaj novih tehnologija, npr. Amazona koji je doveo ove zabrane do apsurda u zemljama poput Njemačke i Austrije. Ovaj mit skreće fokus sa pravog problema, a to je da radnici u Bosni i Hercegovini često rade u lošim uslovima, prekovremeno neplaćeno, te da nemaju prostora za odmor tokom sedmice. Za današnjeg radnika je svejedno kada odmara, da li je to ponedjeljak, petak ili nedjelja, ali pod uslovom da se njegova radnička prava, shodno ugovoru o radu i nadležnim zakonima, poštuju.

 

MIT 9 – Demografija / natalitet

Iako se mit o natalitetu može vezati za opće društvene mitove, svejedno predstavlja jedan od značajnijih mitova jer vidi ekonomiju odnosno lošu ekonomsku situaciju u državi kao uzrokom pada nataliteta. Naime, smatra se da se poboljšavanjem ekonomije može riješiti pitanje pada nataliteta. Iako na prvu bezazleno, ovaj mit utječe na to da se ekonomske intervencije posmatraju kao jedino rješenje. Rezultat su paušalne aktivnosti poput npr. načelnika koji nastoje finansijski ohrabriti natalitet kroz donacije. Ovo se u javnosti predstavlja mjerama za zaustavljanje pada nataliteta, iako je krajnji domet navedenih jeftini politički populizam. U praksi se dešavaju potpuno drugačije stvari – obrazovanje i ekonomski rast pozitivno utječu na pad nataliteta i to je prije svega rezultat aktivnosti na tržištu rada – aktiviranja žena. Kada ekonomija ne napreduje, onda nema potrebe za dodatnim angažmanom radne snage, što se u tradicionalnim društvima prije svega reflektira na žene koje u tom slučaju ostaju kući i preuzimaju ulogu domaćice. U suprotnom slučaju, pri ekonomskom rastu, postoji potreba za obrazovanjem žena i njihovim aktiviranjem na tržištu rada, što posljedično ostavlja manje prostora ili biološkog vremena za rađanje. Zato sve razvijene zemlje svijeta imaju ovaj problem, ali ga rješavaju na jedan krajnje liberalan način – migracijama. Ako Bosna i Hercegovina zaista želi da sačuva vlastitu populaciju, onda mora ukloniti barijere za dolazak migranata koji žele pošteno radi, privređivati, plaćati poreze u ovoj zemlji, a svakako i zasnivati porodicu i tako dati svoj doprinos rastu nataliteta.

 

MIT 10 – Dobro je bilo u bivšoj Jugoslaviji

Ovaj mit zaslužuje posebnu pažnju. Potrebno ga je prije svega razmotriti na osnovnu efekata nostalgije. Prošlost je uvijek bolja u odnosu na sadašnjost za većinu pojedinaca koji pređu 30-tu. Ovo je rezultat postepenog ili nagog opadanja životnih parametara, zdravlja, fizičke spremnosti i slično, odnosno podložnosti bolestima, ali i većim životnim izazovima (smrt voljene osobe, gubitak porodice, ulazak u kreditno zaduženje, mobing na poslu, stres i slično). Shodno tome, život u bivšoj Jugoslaviji je vjerovatno na osnovu nostalgije bio bolji, ali također za djecu koja su provela djetinjstvo u ratu devedesetih, vjerovatno da nose dobra sjećanja na svoje djetinjstvo i sretne dane. To ipak ne znači da je objektivno posmatrano u Jugoslaviji odnosno posljednjim ratovima zaista i bilo dobro. Pravu istinu uvijek kriju podaci. Pošto je puno tekstova napisano na ovu temu, u nastavku će se iskoristiti argumenti drugih autora, prije svega onih iz susjedne Hrvatske. Prije svega, Jugoslavija je bila prezadužena. U 80-ima Jugoslavija je za Zapad bila po ekonomskoj efikasnosti i zaduženosti ono što je današnja Grčka. Ne baš pohvalno. I najvažnije od svega nije mogla niti taj dug servisirati. Praktički bankrot Jugoslavije je trajao cijelo jedno desetljeće i uzrokovao je raspad sistema (Index.hr, 2015). Industrija Jugoslavije je 1990. bila oko 20% ispod svjetskog prosjeka  po glavi stanovnika. 1971. godine čak 21.5%  ukupne radne snage bilo van te države. 1978. godine količina novca kojeg su slali u državu je čak bila preko 51% izvoza jugoslavenske industrije! (Allcock, 2004) Ovo je rezultat visoke stope nezaposlenosti koja je jako varirala među republikama. U Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. Te su brojke iznesene u knjizi “Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990” autorice Susan Woodward, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije (Perković, 2018). Podaci dalje govore da je većina zemalja, osim Mađarske i Bugarske, imala znatno veći rast BDP-a po stanovniku nego Jugoslavija između 1947. i 1989. Dakle, možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Njemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španija mnogo herojskije digle iz tog pepela (SEEbiz, 2014). Jugoslavija je imala problem s previsokom inflacijom od najranijih dana i ona se uvijek nalazila u društvu država s najvišim stopama inflacije u svijetu. Prosječna stopa inflacije od 1960-1965 je iznosila 13,3% dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3,41%, a zemljama u razvoju 8,01%. Ultimativno, to je kuliminiralo hiperinflacijom krajem osamdesetih godina, što će stvoriti pretpostavke za sukobe i rat. U Jugoslaviji nije bilo dobro, kao što nije dobro ni danas u zemljama nasljednicama tog političkog projekta. To znači da postoji prostora za promjene i razvoj.

 

Zaključak

U Bosni i Hercegovini, kao što smo mogli vidjeti, postoji izuzetno razvijena domaća ekonomska mitologija, koja nastoji pokriti prošlost, sadašnjost i budućnost. Neki mitovi su više, neki manje naglašeni, ali svejedno, svi postoje u okviru javnog prostora i samo čekaju svoj trenutak da dožive realizaciju u formi državne intervencije u ekonomiji. Mitovi kruže građanstvom Bosne i Hercegovine, dok političari samo «dodaju ulje na vatru» ili se jednostavno prilagođavaju, bez ikakve volje, ali i političkog luksuza da se suprotstave navedenim. Gore urađena kratka analiza nekih od prisutnih mitova nije konačna, niti je treba razmatrati kao takvu. Služi samo kako bi se identificirati i dekonstruisali pojedini mitovi, te napravio obrazac za argumentovanu kritiku čitave ekonomske mitologije.

Piše: Piše: Admir Čavalić, Populizam (knjigu u pdf izdanju možete skinuti ovdje)

Dialogos.ba

Related Articles

Close