10 savjeta vladarima Ebu Hamida al-Gazalija

S obzirom na poseban značaj države i vladara kojeg je al-Gazali vizualizirao, on je u stvari, napisao zasebnu knjigu o ovoj temi nazvanu Kitab Nasihat al-Muluk ili Savjet vladarima. Između ostalog, al-Gazali preporučuje vladarima islamske države deset „principa pravde i pravičnog tretmana podanika“. O svakom se govori ne samo iz perspektive šerijata, potkrijepljenim odgovarajućim Poslanikovim, s.a.v.s, riječima, te primjerima iz života halifa, već, također, dopunjenim ilustracijama iz Biblije i Tore, kao i iz vladavine brojnih neislamskih vladara, uključujući Rimljane, Grke, pa čak i Kineze. Čini se najprikladnijim ukratko navesti ovih deset principa za koje al-Gazali smatra da ih se vladari moraju pridržavati, kako bi osigurali prosperitet i razvoj države i njenih podanika:

1. Vladar bi prije svega trebao shvatiti važnost, a također i opasnost vlasti koja mu je povjerena. U vlasti postoji veliki blagoslov, jer onaj kojije ispravno izvršava, stiče nenadmašnu sreću; ali, bilo koji vladar koji ne postupa tako, nanosi štetu nemjerivu, od koje je samo inovjerstvo gore.
2. Vladar bi uvijek trebao biti željan susreta sa pobožnom ulemom i pitati ih za savjete; sa druge strane, trebao bi se čuvati susreta sa ulemom koja ima svjetovne ambicije, jer bi ga ona mogla krivo savjetovati, dodvoravati mu se i nastojati mu udovoljavati kako bi potajno i obmanom stekla kontrolu nad njegovim zemaljskim tijelom.
3. Vladar bi trebao shvatiti da se ne smije zadovoljiti ličnim uzdržavanjem od nepravde, već mora disciplinirati svoje osoblje, sluge i oficire i nikad ne tolerisati nepravedno ponašanje s njihove strane, jer će biti pitan ne samo zbog vlastitih nepravedi već i zbog djela njegovog osoblja.
4. Nosiocem vlasti ne bi trebao prevladavati ponos; jer ponos dovodi do prevladavanja bijesa i može ga navesti na osvetu. Ljutnja je zao duh i razarač razuma.
5. U svakoj situaciji koja se pojavi,vladar bi se trebao postaviti tako da je on podanik, a taj neko drugi nosilac vlasti, tako da ne bi smio sankcionisati druge ničim čime ne bi sankcionisao sebe.
6. Vladar ne bi trebao zanemariti prisustvo podnosilaca žalbe na svom dvoru i trebao bi se čuvati opasnosti njihovog zanemarivanja. Sve dok muslimani imaju pritužbe, vladar se ne treba baviti dobrovoljnim vjerskim ibadetima, jer je ispravljanje pritužbi preče.
7. Vladar ne bi trebao steći naviku prepuštanja strastima. Na primjer, iako bi se mogao ljepše odjenuti ili raskošnije jesti, trebao bi biti zadovoljan svime (što ima); bez zadovoljstva, nema ni pravednog vladanja.
8. Vladar bi trebao uložiti maksimalan napor da se ponaša brižno i izbjegava grubo vladanje; samo s takvim vladarima će se na ahiretu postupati blago.
9. Vladar bi trebao nastojati da svi podanici budu zadovoljni njime; postoji Poslanikova, s.a.v.s, izreka: “Najbolje vaše vođe su oni koje vi volite, a oni vole vas, i molite se za njih, a oni mole za vas. A najgore vaše vođe su oni koje vi mrzite, a oni mrze vas, vi njih proklinjete, a oni proklinju vas.” Čak i putem špijunaže, vladar bi trebao provjeriti i otkriti jesu li svi podanici istinski zadovoljni njime.
10. Vladar ne bi trebao udovoljavati bilo kojoj osobi ukoliko to podrazumijeva kršenje Božijeg zakona; jer nezadovoljstvo takve osobe neće nikakvu štetu načiniti.

Odlomak iz knjige: Abdul Azim Islahi; Mohammad Ghazanfar, Al-Gazalijeva ekonomska misao