16. mart 1913 – Dan u kojem je pokršteno 12.300 Bošnjaka

Pismo gusinjskog kadije, Šabana (Musića) - Murtezi Karađuzoviću, muftiji crnogorskih muslimana o masovnom pokrštavanju 1913. godine

Baveći se istraživanjem neke sasvim druge problematike u Arhivu Gazi Husrev begove biblioteke u Sarajevu, otkrili smo jedan dokumenat izuzetne važnosti za razumijevanje pitanja pokrštavanja u plavsko-gusinjskoj oblasti 1913. godine. Naime, među dokumentima, tadašnjeg muftije crnogorskih muslimana Murteze Karađuzovića, koji su ovdje stigli zahvaljujući  porodičnom prijatelju Fejzulahu Hadžibajriću. Šejh Hadžibajrić je iz porodične kuće muftije Karađuzovića u Baru, prenio 93 dokumenta i pohranio u Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke.

Jedan od najvažnijih od tih dokumenata (pisan na turskom) se našao u ovoj ostavštini i on nam kazuje mnogo o događajima o kojima se malo znalo. Naime, muftiji crnogorskih muslimana Murtezi Karađuzoviću, stigao je opširan dopis o dešavanjima u Plavu i Gusinju, po ulasku crnogorske vojske u ova mjesta, koji je napisao Griješni muftija sreza Gusinje Šaban”, kako se potpisao autor ovog važnog, ali nedatiranog dokumenta. Pošto se ovaj dopis, prvi put javno predstavlja i ima poseban značaj, citirat ćemo ga u nešto opširnijem opsegu. Na početku, ovog dokumenta stoji ispisano, rukom šejha Hadžibajrića sljedeće: “Prisilno pokrštavanje u Gusinju i Plavu, Arhivske zabilješke 1-93 iz dokumenata Karađuzovića Murteza efendije, muftije crnogorskih muslimana (1865-1941), sabrao Fejzulah Hadžibajrić, Poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci,” Potom ide spomenuti dopis gusinjskog muftije Šabana, na turskom, u kojem se, pored ostalog navodi i sljedeće: 

Cijenjenom muftiji Crne Gore Murteza-efendiji, O žalosti za svijetlu Muhammedovu vjeru

    “Tristadvadesetosme godine, dana 16. šubata 328. (1. mart 1913), koliko god da je rat bio u toku, Plav je prinuđen da padne, a crnogorska vojska pod vođstvom generala Janka Vukotića opkolila je sa svih strana naš vatan Gusinje, koje je već nekoliko godina u sreći i nesreći, i dostavila je vijest našoj kasabi o prijedlogu za predaju, mi smo bili prinuđeni da donesemo odluku da predamo kasabu da bi sačuvali bespomoćni narod, ulemu, ugledne ljude, ličnu imovinu, djecu, obraz i čast, vjeru i mezheb. I putem osobe, koja je nam je došla, obavijestili smo generala Janka, koji je došao na opće pregovore, da smo jednoglasno donijeli odluku da predamo grad ukoliko bude uslišao naše zahtjeve. Spomenuti je također prihvatio sve zahtjeve i tačke koje smo tražili i čak je u ime Njegovog veličanstva kralja Nikole dao sve garancije nakon čega je ušao u kasabu. I doista garancije i međudržavno pravo u krajnjoj mjeri ispoštovani su tokom dva-tri dan. Nijedan dan se nije desilo da je bilo kome povrijeđeno pravo na vjeru, čast i obraz i nikome nije čak ni jedna igla nestala. Isto kao što je vlast odmah nakon toga dana organizovala vojne pozicije i počela sa radom, a njegovo veličanstvo spomenuti general i sam je četvrtog dana sa vojskom krenuo na Peć i Đakovicu. A na mjesto načelnika sreza postavio je nekog po imenu Miluta (Milutin), koji je bio veoma nepristojan i koji je u cjelosti napustio Jankov način uprave (svojom osobenošću).”

Potom slijedi opis ponašanja novopostavljene uprave: Spomenuti Milutin i Milić, koji je doveden na čelo opštine, koliko god da su bili odvojeni od svih vrsta nepristojnosti, bilo da su pozivači (telali?) bilo da je nemoćni narod, svi su bili razočarani. Dvije nedjelje nakon što je general Janko krenuo ka Peći, spomenuti Milutin i predsjednik opštine Milić Savić, sa njegovim ocem Đorđem, dnevno su po dvadeset puta izlazili u našu čaršiju i ponižavajućim (uvrjedljivim) riječima i nečasnim radnjama, kojim su stigli, vrijeđali su pozivače (telale), potlačeno stanovništvo i ugledne trgovce. Čak su jadnu ulemu, ugledne ljude, trgovce, pa čak i starce od 80 godina nasred čaršije tukli i zlostavljali, ako ne bi ustali na noge kada oni prolaze čaršijom. Ni trun se nisu ustručavali. Koliko je nasilja izvršeno nad nemoćnim stanovništvom Gusinja ne bi mogli nabrojati svi koji perom znaju pisati u svijetu i nemoguće je to opisati. Međutim, ta nemoć nikako da zadrži pero da se u najmanju ruku i pet posto dešavanja opiše. Eto skupljam snage da nabrojim, ali plač, moje slomljeno porušeno srce i rane, koje mi je nanijelo omalovažavanje naše vjere, ne daju mi da ulazim u detalje, jer ako mi je razum perišan (rasejan) kako naći lijeka (rješenja). Onoliko koliko bude moguće napisat ću vam, zbog toga što smatram odgovarajućim da i vi uvaženi (vaša cijenjena ličnost) sudjelujete u ovoj tuzi. Ovako, nesretna imena koja sam gore naveo na kraju su kazali da naredbom crnogorskog kralja treba odmah da se uvede nošenje šajke (šajkače ili kape).

2. marta 328. godine (15. mart 1913) pozvali su sve stanovnike našeg sreza i pozivače da dođu pred njima i kazali su da je stara vjera nevažeća (neispravna) i da svi trebamo ići u crkvu. Mi smo odgovorili da apsolutno to ne prihvatamo.

I  pri kraju, gusinjski muftija, naglašava: Slijedećeg dana osam učenjaka (uleme), sedam hadžija, dvojica časnih muderrisa, trideset uglednih i pedeset osam hrabrih lavova iz naroda, ukratko više od sto osoba zvjerski je ubijeno, a oko četiristo osoba pobjeglo je u planinu, ostalih dvanaest hiljada i trista osoba, muškaraca i žena, na nasilan način i potpuno skandalozno odveden je u crkvu. Porodice su nam nasilno izveli u čaršiju,i pozivače i naše porodice su isto nasilno sa žandarmerijom poveli u crkvu. Ima mnogo toga što nisam mogao napisati. Ostao sam zapanjen (zbunjen, izgubljen). Dovoljan nam je Allah, a kako je on divan zaštitnik.”

Ovdje je bitno uočiti sljedeće. Broj pokrštenih o kojem govori gusinjski kadija (12.300), u cjelosti se podudara sa brojem koji je iznio pravoslavni prota Đorđe Šekularac koji je vršio čin pokrštavanja. Istovremeno se saznaje, na čiju intervenciju je reagovao crnogorski dvor kako bi zaustavio ovaj teror. Treba napomenuti da je pismo gusinjskog muftije, zašiveno u kapu, crnogorskom muftiji donio Zaljevčanin Mustafa Đole, dakle osoba koja je iz Zaljeva, dijela Bara u kojem se nalazila muftijina kuća. Đolić je donio u Bar pismo koje je ušio u kapu da ga ne bi otkrili. Pošto je primio pomenuti dopis, Murteza Karađuzović je dostavio kralju Nikoli (protesna nota dostavljena je službeno kralju posredstvom ministra vjera).

Potom je:Naredbom kralja ministar vojni Mašan Božović otišao je u Plav, Gusinje i ostala mjesta gdje je nasilno izvršeno pokrštavanje (prelazak u kršćanstvo) i hvala Bogu generalno svi muslimani su se iznova otvoreno vratili u vjeru islam. 19. maj 329. (1. jun 1913).

Na originalu ovoga pisma muftija Karađuzović je zapisao pod 19. maj 1913. da je bio kod kralja i uložio protest, te da je nakon toga kralj naredio ministru vojnom, Mašanu Božoviću, da na licu mjesta ispita stvar. Nakon toga su se svi pokršteni (osim jednog) vratili u islam. Fejzulah Hadžibajrić navodi i da je očevidac ovih događaja bio danas uvaženi starina Husein-efendija Redžepagić, dugogodišnji predsjednik Starješinstva IVZ SR Crnoj Gori,koji je u to vrijeme bio imam u Plavu.”

Piše: Šerbo Rastoder (originalni rad potražiti na Academia)

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

Close