Ranokršćanske heretičke sljedbe – Gnostici

Naziv gnosticizam potiče od grčke riječi gnosis, što znači – saznanje, prava spoznaja. Gnosticizam je jedna od najranijih kršćanskih heretičkih sljedbi koja se pojavila nakon Isusa. Prema shvatanjima gnostika, izvor spasenja nisu više Kristova smrt i vaskrsenje, već jedan oblik natprirodnog znanja koje je Krist došao da preda ljudima. „Lajtmotiv gnostičara glasi: ‘Neznanje je ropstvo, znanje je sloboda.’ Ali to znanje nije dato svima: samo šačica odabranih može pravilno da protumači njegove reči.“[1]

Postojalo je mnoštvo različitih definicija gnosticizma, ali, sve one, u principu se svode na sljedeće: Božiji sin ili Eon, kao što su ga nazivali, bio je duh, dakle, nije se mogao fizički roditi niti proživljavati muke tokom raspeća, jer tijelo je materija, a materija je zlo. Sveti duh se uselio u Isusovo tijelo u momentu krštenja, a napustio ga je za vrijeme raspeća. A dokaz da je stvar zaista ovako izgledala, bile su prema gnosticima posljednje riječi koje je Isus izgovorio prije smrti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“.[2]

„Ranokršćanski istraživači heretičkih sljedbi, bili su zabrinuti zbog očuvanja svoje vjere od onoga što su smatrali, opasnom krivotvorinom kršćanskog učenja. Ovi ranokršćanski istraživači, napisali su mnoštvo djela u kojima su opisivali i iznosili protuargumente, na taj način razotkrivajući učenje „takozvane lažne gnoze“, kako su je nazivali Irinej, Tertulijan i Hipolit.“[3]

„Rimski biskup Ipolit (III vek) nabraja čak 33 vrste gnosticizma. Opasnost je bila sprečena tek od trenutka kada je Konstantin izjednačio hrišćansku religiju s drugim religijama i pretpostavio je drugim religijama. Zbog proganjanja, gnostička jeres je nestajala i delovala je još samo u podzemlju, ali njen odsjaj je još dugo zračio u narednim godinama…“[4]

„Gnostici su obećavali svojim pristašama tajanstvena otkrića o posljednjim velikim pitanjima čovječanstva, o podrijetlu i usmjerenju ljudskog života, o tome kako je postao kozmos i kakav je smisao zla i nesreće na ovome svijetu.“[5] „Njihovo fanatično-alegorično tumačenje Svetog pisma sadržavalo je platonovska i pitagorejska umovanja pomiješana s mislima o spasenju poganskih misterija i s mitološkim kozmogonijama i astrologijama starog Istoka.“[6] „Krist se javlja samo kao duhovno biće (eon); njegov je zadatak bio da ljudima objavi dotad nepoznatog vrhovnog boga i da ih pouči kako se materija može izdvojiti, tama svladati i vratiti u svjetlosni svijet boga.“[7] „Gnosticizam naučava egzistenciju dva božanstva, jednog savršenog i drugog nesavršenog…“[8] U svojoj srži, gnoza je potpuno nekršćanska jer niječe osnovni element kršćanstva, a to je vjera u božanstvo Isusa Krista.

„Gnostički hrišćani su smatrali da slede izvorni smisao koji je hrišćane činio hrišćanima. Ali, s obzirom na promenu okolnosti, taj „drugačiji oblik“ je uključivao i određena skretanja, pa su drugi hrišćani gnosticizam smatrali izdajom izvornih hrišćanskih postavki.“[9]

Neki gnostički autori su vjerovali da imaju vlastite, tajne izvore apostolske predaje. Jedan od njih, učitelj Ptolomej, objašnjava tako, u svom pismu Flori, da su oni „također primili apostolsko predanje“, koje ustvari predstavlja ezoteričku dopunu kanonskoj zbirci Isusovih riječi.[10]

Moderni gnostici gledaju na „tvorca“ (demijurga) kao nesavršeni instrument Vrhovnog Boga. Svijet je zao, zbog grešaka koje je napravio „tvorac“. Božanstvenost se spustila na Krista činom krštenja i napustila ga je prije raspeća. Ekstremni gnostici smatraju da je inkarnacija bila samo vizija.[11]

Učenje ranokršćanskih gnostika, uspjelo je da se proširi i izvan granica tadašnjeg kršćanskog svijeta. I u našem dobu, gnosticizam je prisutan na nemirnim područjima Iraka i Irana, u obliku male sekte zvane mandejci, što prevedeno znači „znalci“, odnosno „gnostici“.

Otkriće svitaka u nalazištu Nag Hamadi 1946. godine, uveliko je rasvijetlilo gnostičko učenje. Do tada su mnogi davali svoje definicije i tumačenje gnosticizma, Hans Jonas je između dva svjetska rata dao filozofsko tumačenje gnosticizma. Nakon njega, Rudolf Bultmann je dao novo tumačenje Novog zavjeta u svjetlu interakcije sa gnosticizmom, što je uključivalo prihvatanje i protivljenje. Međutim, otkriće i prijevodi svitaka iz Biblioteke Nag Hamadi 1945. godine su prvi korak ka novom tumačenju i proučavanju gnosticizma, jer su otkrića svitaka u mnogome poremetila i suprotstavila se dotadašnjoj definiciji gnosticizma koju su nudili naučnici.

Najpoznatiji predstavnici gnosticizma bili su: Sion Magus (1. stoljeće), Valentinus (2. stoljeće), Mani (216-276.), kojeg smatraju osnivačem Manihejstva.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1]Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 161-162.

[2] Mk 15, 34

[3] John A. McGuckin, The Encyclopedia of Eastern Orthodox Christianity, Blackwell Publishing, West Sussex, 2011., str. 275-276.

[4] Zenon Kosidovski, Priče Jevanđelista, Agencija Trivić, Beograd, 2008., str. 110.

[5] August Franzen, Pregled povijesti Crke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 38.

[6] Ibid, str. 38.

[7] Ibid, str. 39.

[8] Albin Michel, Le christianisme, Malesherbes publication, Paris, 2013., str. 88.

[9] Biblioteka Nag Hamadi, Esotheria, Beograd, 2005., str. 10.

[10]Milan Vukomanović, Rani hrišćanski mitovi, Čigoja štampa, Beograd, 1997., str. 126-127.

[11] Grupa autora, The Ilustrated Bible Dictionary, E.P.Dutton and Company, New York, 1908., str. 311.

Related Articles

Close