fbpx

Kako su Bošnjaci koji su pošli za Tursku završili u Albaniji

Kada se iz albanske luke Drač, krene prema 40-ak kilometara udaljenoj Tirani, a ispod glavne saobraćajne petlje skrene se ispod mosta i lokalnim putem, za desetak minuta stiže se u Šijak, varošica od 15-ak hiljada stanovnika, polovinu od toga su Bošnjaci. Odatale se na dva do tri kilometra nalazi selo Kođaz, nastanjeno isključivo Bošnjacima a još od prilike toliko na velikom panou piše “Dobro došli u Borak” na bosanskom, albanskom i engleskom jeziku. Selo Borak je smješteno na proplanku. Kuće su jednospratne i tipične za ovaj primorski kraj uz obavezno plastično bure za vodu na krovu. Ispred kuća imaju dosta imanja, primjetni su vinogradi ali i voćnjaci, najviše sa pomarandžama i drugim primorskim voćem.

Pošli za Tursku a završili u Albaniji

U centru sela, ispod nekadašnje džamije, koja je u eri Envera Hodže pretvorena o žitni magacin, je porodična kuća familije Cigić ili Çeka, kako im je zvanično albansko prezime. Astrit, glava familije, podsjeća najprije, da su prvi Bošnjaci ovdje stigli još 1871. godine.
“Zbog tadašnje sitaucije u Bosni, pošli su brodom za Tursku. Zahvatilo ih je ogromno nevrijeme pa su jedva pristali na nepoznatu obalu. Kada su stigli u današnju luku Drač, pitali su jeli ovo Turska – dobili su potvrdni odgovor jer je Albanija bila pod turskom vlašću, i tu se iskrcali. Dali su im mjesto za privremeni boravak i od boravka mjesto je kasnije dobilo ime Borak”, kaže Astrit dodajući da trenutno u ovom selu živi oko 1.500 stanovnika i svi kući i dalje govore bosanskim jezikom.

„To je naš jezik i mi međusobno uvijek govorimo bosanskim. Albanski pričamo samo kada smo sa Albancima. Što se života tiče, najviše opstajemo od poljoprivrede a veći broj naših mještana radi u Njemačkoj ili Italiji i po nekim ovdašnjim firmama. Po osobi, nakon 1992., dali su nam zemlju po 2250 kvadratnih metara, bez obzira da li je dijete tada bilo rođeno, ili je starac od 80 godina. Ja sam dobio 11 hiljada kvadratnih metara“, tvrdi on.
Njegova 80-eto godišnja majka, rođena Djulza, a svi je od malena zovu Ruta, sa nostalgijom priča o vremenu kada je ona bila mala. Njen otac je, kaže, imao osmoro djece a jedino ona uopšte nije pohađala školu.

Do 1948. svi su se muškarci ženili iz Bosne

„Ovo je selo bilo najbolje u Albaniji. Mnogo smo se poštovali međusobno, svi smo bili kao braća i sestre. Pomagali smo jedni drugima, sada više nije tako. Do 1948. svi su se naši muškarci ženili iz Bosne, ali nakon prakida odnosa Albanije i Jugoslavije, prestalo se sa tom praksom i polahko smo počeli da se miješamo sa Albancima. Naši mladići, među njima i moj sin Astrit, počeli su da se žene sa Albankama. Nastaju novi običaji, nove navike, ali ipak, zadžali smo još dosta toga iz Bosne. Ako su naši preci mogli toliko da opstanu, moraće i naši nasljednici. Nošnju nismo sačuvali, ali fotografija i priča iz Bosne još čuvamo i prenosimo sa koljena na koljeno“, tvrdi nane Djulza.

U međuvremenu vratila joj se sa posla snaha Ljinda, Albanka koja je naučila bosanski i sa svekrvom, suprugom i dvoje djece, bez problema, ali i akcenta, odlično govori bosanski.

„Kad sam se udala za Astrita nisam znala ni jednu riječ, ali sam kasnije naučila, najviše sa djecom. Bošnjaci su veoma dobri i kulturni ljudi i ja sam jako ponosna što sam se udala za Bošnjaka. Dok sam bila mlada, mnoge moje sunarodnice zavidele su mi zbog toga. Navikla sam se i živimo skladnim životom a prije udaje nisam ni čula za ovo mjesto ni za Bošnjake“, priča ona.

Nemaju problema sa Albanicima

Mlađahni Amel, sin odnosno unuk familije Cigić, 11. je razred gimnazije u Šijaku. Odličan je đak i veoma dobro govori bosanski. Naučio je, kaže, od svog rahmetli djeda, a sa njim je prvi radio i Nurko Delalić, koga su vlasti iz Sarajeva prije sedam – osam godina poslale da djecu u Boraku podučava bosanskom jeziku.
„San mi je da studiram u Bosni koju nije vidio ni jedan član moje familije. U gimnaziji svi profesori su nam Albanci, nema Bošnjaka, ali nemamo nikakvih problema ni sa učenicima ni sa profesorima. Ovdje u Boraku, osnovnu šklolu pohađa oko 150 učenika. Od prije nekoliko godine, od prvog do petog razreda, sva djeca uče bosanski. Nastavnik je iz našeg sela i on to radi dobrovioljno, ne dobija platu za to. On je veoma dobar pedagog i od njega se mnogo nauči naš književni jezik“ – tvrdi Amel.

Eridida, njegova mlađa sestra, deveti je razred osnovne škole i nakon gimnazije, planira da studira prava, pošto voli taj poziv kako bi „pomagala ljudima“ pogotovu svojim sunardnicima.
„Kada se družim sa Albancima, oni nas mole da im govorimo bosanskim kako bi i oni naučili naš jezik. Zaista nas jako poštuju i nemamo nikakvih problema“, naglašava Eridida.

Veliki broj uticajnih Bošnjaka i ako nisu priznati kao manjina

Astrit podsjeća da oni nisu priznati kao nacionalna manjina, ali da i pored toga imaju dosta školovanih i uticajnih ljudi. Imali su, kaže, ministre, urednike poznatih listova u Tirani, novinare u nekoj od najvećih privatnih televizija, pjesnike, sportiste….. Boli ga to što država Bosna i Hercegovina za njih „skoro da ništa nije učinila“, makar da imaju lakših uslova da je posjete.

U Boraku, inače, ima dosta, mini preduzeća, restorana pogotovu, koji nose ime „Bosna“, jedan od najvećih je „Sarajevo“ i tu Bošnjaci, uglavnom održavaju svoje svadbe kada se može čuti i bosanska muzika. Prilikom gradnje kuća na krovu ističu bosansku zastavu. Jedna od najvećih benzinskih pumpi na autoputu Drač – Tirana je ona u vlasništvu Bošnjaka u ataru sela Borak.

Baba Djulza, ili Ruta, svojim mlađim sunarodnicima poručuje da ne zaborave svoje pretke i tradiciju, Bosnu kao matičnu državu.
„Nikako ne smeju da zaborave svoj jezik. Mi smo bosanske pjesme krišom slušali preko radija, da nas ne čuje komšija jer bi odmah pozvao agente „Sigururimija“ i završili bi smo u zatvoru. Voljela bih da bar za naše unuke Bosna otvori svoje granice.

Ako mi nismo imali tu sreću, da bar oni mogu posjetiti našu Bosnu“.

Izvor: www.bosnjaci.net

Related Articles

 

Close