fbpx

Filozofija slobode: Diploma je svetinja

Vjerovatno ste bezbroj puta čuli savjete da vam je u životu najbitnije da budete fina i poslušna djeca koja u školi dobro uče, imaju sve petice, da završite fakultet, zaposlite se i do kraja života živite sretno kao uspješan, sretan i situiran član društva. Ne, vašu porodicu i okruženje nikad nisu zanimale vaše eventualne sklonosti prema knjigama i literaturi koja je bila sušta suprotnost od dosadnjikave i često potpuno bespotrebne monotone literature koju su vam nastavnici i profesori nametali, a koju je većina vas bez i najmanjeg interesa napamet bubala ili eskivirala; ili vaše sklonosti ka rasklapanju i sklapanju tehničkih uređaja, hakerske vještine na kompjuteru, spisateljske sposobnosti ili nešto slično. Kao takvi ste okolini uvijek djelovali pomalo eskcentrično, čudno i asocijalno, kao razmažena derišta koja izvode bijesne gliste i ne mogu se ponašati normalno kao sva ostala djeca. Koga je bilo briga za vaše interese, želje, sklonosti i stvarne talente? Eventualno su više sreće imali oni koji se rano bacili na sport, pjevanje, glumu ili muziciranje, jer Bože moj, to su djelatnosti koje svi volimo.

Imati petice u školi, završiti fakultet s kojim je „lako“ naći posao bez obzira da li vas i najmanje zanima, te imati sistemsku verifikaciju vašeg uspjeha u slovima i brojevima, vrhunski je domet u ovom društvu. No, jedna je stvar posebno cijenjena i uživa status sakralnog predmeta – fakultetska diploma. U dominantnom malograđanskom pogledu fakultetska diploma nešto je iznimno veliko, dragocjeno i teško dostižno, s diplomom se razmeće, maše i hvali, ona se uokviruje, ona je ta koja otvara sva vrata, tek s njom postajete dio elite. Tako nam proslavljeni fudbaleri koji zarađuju milione upisuju fakultete jer tek s diplomom potvrđuju svoj cijenjeni društveni status i obezbjeđuju dodatno divljenje raje, pjevaljke i starlete (ovo je valjda neki eufemizam za prostitutku) navodima da studiraju dokazuju da i nisu baš toliko glupe kako ih društvo percipira, pojedinci postaju istinski seoski junaci kada u svoj rodni kraj donesu prvu diplomu, a „šta ti meni pričaš, ja imam diplomu“ postala je jedna od omiljenih fraza koja zamjenjuje svaki nedostatak argumenata i automatski nas čini pametnijim i ozbiljnijim sagovornikom.

U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu

Razlog ove fetišizacije diploma možda je sasvim jednostavan i logičan. Naši djedovi i nane (ako ste nešto stariji od moje generacije iz osamdeset i neke, onda vjerovatno i vaši roditelji) ili barem ogromna većina njih, nisu imali privilegiju da studiraju. Ako zanemarimo Gazi-Husrev begov Hanikaf, historijat univerzitetskog života u BiH počinje tek 1940. kada je otvoren Poljoprivredno-šumarski fakultet u Sarajevo, da bi ustaška vlast 1944. otvorila i Medicinski fakultet. Osnivanje fakulteta u većim gradovima i univerzitetski život u BiH značajnije se razvija nakon završetka Drugog svjetskog rata. Do tada mahom nepismenom i ruralnom bosanskom stanovništvu, fakultet je predstavljao istinski civilizacijski napredak i veliku blagodat koju su novije generacije dobile na raspolaganje. U društvu sa krajnje skromnom ili gotovo nepostojećom akademskom historijom završiti fakultet postalo je nešto iznimno i značajno. Pored toga, u socijalističkom društvu država je bila ta koja je ljudima obezbjeđivala posao, pa je sticanje diplome omogućavalo dobijanje dobro plaćenog i sigurnog posla, te napredovanje u karijeri i sticanje društvenog ugleda.

Bosanski narod koji generalno vrlo teško mijenja svoje životne navike i sporo prati savremene svjetske trendove, u svojoj svijesti duboko je ukorijenio vjerovanje da bi sticanje fakultetske diplome automatski trebao postati garant uspjeha u životu. No, završetkom posljednjeg rata, u BiH je započeo nikad dovršeni proces tranzicije kojim je zemlja iz planskog socijalističkog trebala preći u moderno demokratsko kapitalističko društvo. A u takvom društvu baziranom na privatnom vlasništvu i tržišnoj privredi, država prestaje biti ta koja pronalazi posao, a fakultet najprije služi kao sredstvo za usavršavanje vlastitog znanja i vještina koje će vam pomoći da budete konkurentniji na tržištu, ali sam po sebi ne garantuje ništa. Tako fakultet iz nekada garanta poslovnog uspjeha i udobonog života postaje tek sredstvo za lično usavršavanje, i da biste dobili posao morate uvjeriti poslodavca da će mu baš vaše znanje i vještine unaprijediti rad kompanije. I tu dolazimo osnovnog problema ovog naroda. Ljudi koji su decenijama odgajani na način da sve što je potrebno za uspjeh u životu jest da budu fini, poslušni Titovi pioniri, da dobro uče i kao uzorni učenici i studenti steknu diplome, nikako da se pomire s činjenicom da to više naprosto nije dovoljno. Svjedoči li ovome išta bolje od novopećnog bachelora koji je na prošlogodišnjem predstavljanju nove generacije diplomanata Sarajevskog univerziteta u kamere izjavio: „Eto, mi smo uradili svoj dio, sad je red na državi da nam nađe posao“. Osoba koja je završila fakultet vjeruje da je u 21. stoljeću država ta koja ljudima pronalazi posao!

Naše političke partije sve ove godine nisu ni pokušavale ništa činiti na mijenjaju ovakve svijesti, naprotiv, dodatno su je jačali, jer savršeno im odgovara vladati narodom koji ima podaničku svijest i čvrsto vjeruje da su drugi ti koji bi trebali brinuti o njemu i obezbijediti mu uslove za život, što opet političarima otvara beskonačne mogućnosti za davanje lažnih obećanja i manipuliranje ljudima. Poboljšanju situacije svakako nije pomogla ni činjenica da u BiH danas nema previše slobodnog tržišta i razvijene konkurencije, ali zato buja administrativni aparat kojim suvereno upravljaju vladajuće političke partije i radna mjesta u njima obezbjeđuju svojim članovima stranaka, porodice ili pak poznanicima, a ne treba zaboraviti također ni formalno privatne firme koje vode stranački ljudi čije su aktivnosti pod strogom stranačkom kontrolom. U takvim odnosima i stručnost i kvalifikacije padaju u vodu, a poznanstva i porodične veze postaju ključni faktor za napredak u karijeri. Dodatni problem predstavlja i činjenica da danas mnogi fakulteti nemaju nikakve kvote i kriterije, i svim zainteresovanim uz plaćenu školarinu omogućuju da ih upišu. Pored toga, nakon rata raznorazni privatni divlji fakulteti niču kao pečurke, i gotovo da nema kasabe od preko 10 000 stanovika koja nema barem jedan fakultet, a o „težini“ sticanja diplome na njima već su ispričani mnogi vicevi. Sve ovo dovodi do rezultata da ljudi s jedne strane u svojoj svijesti i dalje smatraju da bi fakultetska diploma trebala biti predmet koji otvara sva vrata i garantuje dobro plaćen i lagodan posao, dok s druge strane postoji niz fakulteta koji proizvode mnoštvo kadrova vrlo upitne stručnosti i nerazvijeno tržište kojem sva ta zanimanja jednostavno nisu potrebna.

No, ukoliko svjesno odlučite upisati indiologiju ili svahili jezik koji na tržištu ovdje teško da ikom trebaju, ili pravo i žurnalistiku sa još nekoliko stotina studenata, ili pak završiti neki „ugledni“ fakultet u Travniku, Sokolcu ili Vitezu, bez pomisli na to šta biste sutra mogli raditi, nemojte se čuditi ako na tržištu rada za vas ne bude posla, i nemojte misliti da će vam diploma pretjerano vrijediti. Jednostavno, konkurencija vam je prevelika i tržište rada vas ne može sve primiti jer mu niste svi potrebni! Da ste pravi i ozbiljni stručnjaci, a ne samo prosječni, vaš rad bi već neko primjetio i sigurno biste našli posao, ma koliko surovo zvučalo. Naravno, ako ste primjerice diplomirani novinar sigurno ćete osjećati brojne frustracije zbog činjenice da mnoge osobe zaposlene kao novinari u BiH nemaju završen fakultet ili su po struci nešto posve deseto. Jer zaboga, vi ste ti koji ste završili fakultet, vi ste se školavali za taj posao.

Tako je prije nekoliko godina vođena prava javna hajka zbog toga što mnogi od tada vodećih novinara na Javnom servisu nisu imali završen fakultet. No, je li to što nema diplomu (ne znam je li je u međuvremenu stekla) zaista bitno mijenja činjenicu da je Nikolina Veljović jedno od najprofesionalnijih i najprijatnijih TV lica u našim medijima? Zar bi komad papira jednom hronično netalentovanom Adiju Sarajliću koji godinama pokušava bezuspješno glumiti bosanskog Ali G u nizu propalih projekata, pomogao da postane bolji voditelj? Mislite li da je veći problem to što je Mladen Marića vječni student, ili što već godinama gledatelje teroriše svojom splačinom od emisije koju naziva vanjskopolitičkim magazinom, iako se radi o blesavoj mješavini najbesmislenijih teorija zavjera, otvorenog veličanja diktatorskih i zločinačkih režima i autorovih tekstova na nivou osmogodišnjeg djeteta koji vrište neukošću?

Njima fakultet nije trebao

Da biste bili istinski stručnjak u određenoj oblasti, iako možda olakšava usavršavanje, fakultet nije nužan. Dovoljno je pogledati niz uspješnih intelektualaca, umjetnika, naučnika, političara, itd., i stvari će vam biti jasne. Jedan od najvećih intelektualaca na ovim prostorima Miroslav Krleža nije završio fakultet. Carl Bild koji je bio jedan od najmlađih i najuspješnijih švedskih premijera (znam, mi Bošnjaci ga ne volimo) također nema zavšren fakultet. Bill Gates je napustio fakultet kako bi se mogao posvetiti realizaciji svojih ideja, osnovao je Microsoft, svijetu podario mnoge korisne izume i postao najbogatiji čovjek na svijetu. Njegov nekada najveći informatički suparnik, pokojni Steve Jobs također nije završio fakultet. Jedan od najvećih ekonomista, političkih teoretičara i filozofa u 20. Stoljeću Friedrich Hayek, po formalnom obrazovanju nije bio nijedno od navedenog, nego pravnik. I ovakvih primjera je na desetine, pa i stotine kroz historiju. U razvijenim i uređenim društvima niko ovim ljudima neće negirati njihovu stručnost i izniman doprinos koji su dali zbog činjenice da nemaju nekakav komad papira s pečatom. U balkanskoj državici kakva je Bosna gdje je fakultet institucija novijeg datuma, malograđani dobijaju nervni slom i pokreću javni linč ako saznaju da neka osoba koja obnaša odgovornu funkciju nema završen fakultet. Koga još interesuje nečija stručnost i sposobnost. Potrebno je zadovoljiti formu radi forme.

Iako je ovo društvo koje sporo i nevoljko na kapaljku usvaja reforme, mentalna svijest ljudi i način funkcionisanja društva prije ili kasnije će zbog prirode stvari morati biti promijenjeni. A tada će ljudi morati shvatiti da univerziteti nisu nikakvi sakralni objekti koji daju zlatne ključeve za društveni prestiž i uspjeh (iako bi sami univerziteti sa svojim osobljem voljeli i dalje da to budu), nego da prvenstveno služe za lično usavršavanje i proučavanje određene oblasti. Koliko će neko napredovati u svojoj karijeri zavisi prvenstveno od njega samog. Društvo nikome apsolutno ništa ne duguje. Ako većina kao i dosad budu upisivali fakultet bez ikakvog interesa za zanimanje kojim se namjeravaju baviti i budu očekivali da diploma iza koje ne stoji bilo kakvo znanje garantuje željeni društveni status, uzaludno gube vrijeme i sami sebi prave štetu, a društvu tovare bepspotrebne i suvišne kadrove.

Piše: Danijal Hadžović
Izvor: www.hadzovic.blogspot.ba

Related Articles

 

Close