Kratak historijat i nauk sekte ibadija

lbadije (al-ibadiyya) su jedna od haridžijskih sekti koja je dobila ime po svom osnivaču ‘Abdullahu b. lbad et-Temimiju. Njeni pripadnici tvrde da nisu haridžije i poriču takvu svoju pripadnost. Istina, oni ne spadaju u ekstremne frakcije haridžija kakve su npr. ezrekije ( al-azariqa), ali se po svom učenju sa haridžijama slažu po mnogo čemu, kao što su: činjenica da sam ‘Abdullah b. lbad svoje ideje smatra nastavkom haridžijskog stava prema arbitraži, zatim po pitanju lišavanja Boga nekih od Njegovih atributa (at-ta’fi/), tvrdnji da je Kur’an stvoren i dozvoljavanju pobune protiv nepravednih vođa.

Nastanak i najznačajnije ličnosti:

Utemeljivač sekte ibadija je ‘Abdullh b. Ibad, jedan od potomaka Murra b. ‘Ubejd b. Temima. Nadimak “Ibad” nosi po istoimenom selu u oblasti Arid u Jemami. ‘Abdullah je bio Mu’avijin savremenik. Umro je pred kraj vladavine ‘Abdulmelika b. Mervana.

Među svoje najistaknutije ličnosti ibadije ubrajaju Džabira b. Zejda (rođ. 22/642., umro 93/711. godine) koji se među prvima posvetio poslu na sakupljanju i zapisivanju hadisa. Mnoge od hadisa zabilježio je i od nekih najpoznatijih ashaba kao što su ‘Abdullah b. ‘Abbas, ‘Aiša, Enes b. Malik, ‘Abdullah b. Omer itd. Međutim, pouzdano se zna da se Džabir odrekao ibadija. (Vidi opširnije u djelu Tahdib at-Tahdib, Svezak II, str. 38)

Ebu ‘Ubejde Mesleme b. Ebu Kerime, jedan od najpoznatijih učenika Džabira b. Zejda. Poslije njegove smrti, prozvan nadimkom el-Kifaf, postao je glavnim izvorom ibadijskog učenja. Umro je za vrijeme vladavine Ebul Dža’fera el-Mensura, 158/775. godine.

Er-Rebi’ b. Habib el-Ferahidi koji je živio sredinom drugog stoljeća po Hidžri. Pripisuju mu zbirku hadisa Musned pod naslovom Musnad ar-Rabi’ b . Habib koja je štampana i u opticaju.

Među njihovim vođama u Sjevernoj Africi u doba abbasijske države su bili: Imam el-Haris b. Telid, Ebii el-Hattab ‘Abdul’a’la b. es-Semh el-Mu’afiri, Ebn. Hatim Ja’kn.b b. Habib i Hatim el-Melzuzi.

Među ibadijske vođe ubrajaju se i: ‘Abdurrahman, ‘Abdulvehhab, Eflah, Ebu Bekr, Ebul-Jakzan i Ebu Hatim, vladari rustemijske dinastije u Tijaretu na Arapskom Magrebu (Maroku i Alžiru).

Među najistaknutije ibadijske učenjake spadaju još i:

Seleme b. Sa’d, koji je radio na širenju učenja sekte ibadija u Africi u drugom stoljeću po Hidžri,

Ibn Maktir el-Dženavini, koji se nakon svog školovanja u Basri vratio u svoj brdoviti zavičaj Nufusa u Libiji i tamo nastavio širiti učenje sekte ibadija.

‘Abduldžebbar b. Kaj s el-Muradi, kadija u vrijeme ibadijskog vode el-ijaris b. Telida.

Es-Semh Ebu Talib, ibadijski učenjak iz druge polovine drugog stoljeća po Hidžri, vezir imama ‘Abdulvehhaba b. Rustema i njegov kasniji namjesnik brdovite oblasti Nufua u Libiji.

Ebn. Zerr Eban b. Vesim, ibadijski učenjak iz prve polovine trećeg stoljeća po Hidžri, namjesnik imama Eflaha b. ‘Abdulvehhaba u oblasti Tripolija u Libiji.

Ibadije - Rustemidsko carstvo

ldeje i ubjeđenja:

Iz ibadijske literature se jasno vidi da oni zastupaju učenje o lišenosti Boga Njegovih atributa (at-ta’til). Njihovo učenje se u znatnoj mjeri poklapa sa mu’tezilijskom slobodnom interpretacijom (ta’wil) Božijih atributa, s tim što ibadije tvrde da u toj svojoj interpretaciji polaze sa čisto ideoloških principa svoga shvaćanja, budući da Božije atribute interpretiraju samo u prenesenom smislu (magaziyyan) i da to ni u kom slučaju ne dovodi do antropomorfizma (at-tašbih). Međutim, i ovdje je potrebno naglasiti da je istina uvijek na strani vjerovanja sljedbenika sunneta i džema’ata (ahl as-sunna wa al-gama’)· koji se rukovode neoborivim dokazom o nužnosti vjerovanja u imena Uzvišenog Allaha i Njegove atribute, onako kako ih je On, Sam za Sebe potvrdio, bez ikakva lišavanja (ta’til), iskrivljavanja (tahrif), ulaženja u raspravu o suštini Božije g Bića (takyif) ili Njegova poređenja sa bilo kim ili čim od Njegovih stvorenja (tamtil).

Poriču viđenje Uzvišenog Allaha na budućem svijetu.

Interpretiraju neka pitanja vezana za onaj svijet kao što su: pitanje vage kojom će se na Sudnjem danu mjeriti ljudska djela i pitanje Sirat-ćuprije i shvaćaju ih u prenesenom značenju.

Tvrde da ljudska djela stvara Allah, a da čovjek po njima samo postupa, tako da po tom pitanju zastupaju središnji put izmedu indeterminista (af-qadariyya) determinista (al-gabriyya).

Tvrde da Allahovi atributi nisu dodatna svojstva Allahova Bića nego Njegova sama suština.

Tvrde da je Kur’an stvoren, čime se, po tom pitanju, u svom vjerovanju slažu sa haridžijama. U tom smislu, el-Eš’ari kaže: “Sve haridžije jednoglasno tvrde da je Kur’an stvoren.” (Vidi: Maqalat al-islamiyyin; Svezak l, str. 203, Drugo izdanje, 1389/1969. god.).

Počinilac velikog grijeha po njihovom mišljenju je nevjernik – nevjerstvom poricanja Allahove blagodati (kufri-ni’me) ili nevjerstvom licemjerstva (kufri nifak).

Po njihovom mišljenju svi se ljudi dijele na tri vrste:

  1. prave vjernike (mu’minun) dosljedne u svome vjerovanju,
  2. višebošce (mušriktin) otvorene u svome višeboštvu i
  3. one koji su očitovali riječi kelimeišehadeta (kalima et-tawhid) i potvrdili svoju pripadnost islamu, ali ga se striktno ne pridržavaju, niti po ponašanju niti u izvršavanju vjerskih obreda. Oni, s obzirom na to da su očitovali riječi kelimei-šehadeta, nisu višebošci (mušrikun), ali isto tako ni pravi vjernici (mu’minun), jer se ne pridržavaju onoga što nalaže vjerovanje (al-iman). Prema tome, oni se zbog očitovanja riječi kelimei-šehadeta po ovosvjetskim propisima ubrajaju među muslimane, a po onosvjetskim u višebošce jer nisu dosljedni svome vjerovanju zato što se ne pridržavaju obaveza koje im nalaže vjerovanje u Jednog Allaha.

Po ibadijskim učenjacima “kuća” (ad-dar) ima mnogostruka značenja. U svom tumačenju “kuće”, oni se slažu sa starom ulemom koja smatra da je kuća njihovih protivnika iz reda muslimana “kuća vjerovanja” u Jednog Allaha (dar tawhid), osim vladareva logora koja je kuća nepravde (dar bagy).

Smatraju da su njihovi protivnici iz reda sljedbenika iste Kible (tj. muslimana) nevjernici, ali ne i višebošci, pa je zbog toga dozvoljeno od njih se ženiti, sa njima se međusobno nasljeđivati, zarobljavati njihove imetke, oružje, konje i sve ostalo što može poslužiti za borbu. Ostalo je zabranjeno.

Počinilac velikog grijeha, po njihovom mišljenju, je nevjernik (kafir) i u slučaju da ga uporno nastavlja i dalje činiti ni u kom slučaju neće ući u Džennet, osim ako se za njega pokaje. Ovo zato što Allah neće oprostiti velike grijehe (al-kaba’ir) onima koji ih počine, osim ako se za njih, prije smrti pokaju.

Počinioca bilo kog velikog grijeha nazivaju imenom nevjernik tvrdeći da je veliki grijeh ili nevjerstvo u smislu poricanja (kufr ni’ma) Allahove blagodati, ili nevjerstvo licemjerstva (kufri nifak), a ne poricanje vjere. Za razliku od njih, sljedbenici sunneta i džema’ata, ovakve prijestupe ne nazivaju nevjerstvom, nego za njih upotrebljavaju riječi kao što su: nepokornost ili griješenje. Oni koji se za takve grijehe pokaju po mišljenju sljedbenika sunneta i džema’ata prepušteni su Allahovoj volji Koji im, ako hoće, iz Svoje milosti i dobrote, može oprostiti, ili ih, opet po pravdi, kazniti, sve dok se ne očiste od grijeha i tek tada im dozvoliti da pređu u Džennet. Međutim, ibadije tvrde da će onaj ko je neposlušan vječno ostati u Džehennemu, tako da se njihovo učenje, u pogledu vječnog ostanka grešnika u Džehennemu, u potpunosti poklapa sa učenjem ostalih haridžija i mu’tezilija.

Niječu zagovaranje (šefa’at) za velike grešnike od muslimana jer grešnici, po njihovom mišljenju, će ostati vječno u džehennemskoj vatri i zato oni odbacuju zagovaranje koji bi ove izveo iz vatre.

Ne priznaju uvjet da neko mora voditi porijeklo od Kurejšija da bi mogao biti vođa (al-imam), jer svaki musliman, koji ispunjava ostale uvjete, može biti vođa. Vođu koji skrene sa Pravog puta treba svrgnuti i na njegovo mjesto postaviti drugog.

Neke ibadije napadaju i vrijeđaju vođu pravovjernih ‘Usman b. ‘Affana, r.a., Mu’aviju b. Ebi Sufjana i ‘Amr b. ‘Asa, r.a.

Vođa postavljen po oporuci prethodnog vođe po mišljenju ibadija nije legitiman, jer izbor vođe mora biti putem zakletve na vjernost (al-bay’a). Nije dozvoljeno da u isto vrijeme i u više mjesta bude više vođa.

Po njihovom mišljenju nije obavezno suprotstavljati se i dizati pobunu protiv nepravednog vladara, ali je dozvoljeno. Ukoliko je klima pogodna i ukoliko je mogućnost veće štete mala, ova dozvoljenost naginje više prema obaveznosti. U suprotnom, ukoliko klima nije pogodna i ukoliko je očekivana šteta velika, a rezultati ishoda nesigurni, ova dozvoljenost naginje više zabrani. Uprkos svemu navedenom, ustajanje protiv nepravednog vladara ni u kom slučaju nije striktno zabranjeno, dok je prikrivanje u svim situacijama (aš-šira) poželjno sve dok je nepravedni vladar na vlasti.

Smatraju da djed po ocu ima veće pravo od nane po majci na skrnbištvo nad malodobnim djetetom bez roditelja, što je u suprotnosti sa učenjem većine pravnih škola.

Isto tako smatraju da djed isključuje braću umrlog iz prava na nasljedstvo, dok neke druge pravne škole smatraju da i djed i braća umrlog ostavitelja imaju pravo na nasljedstvo.

Ne dozvoljavaju da se za drugoga moli Džennet i sl., osim ako se potpuno sigurno da je taj pravi vjernik, da ispunjava vjerske obaveze i da zbog svoje pokornosti zaslužuje Božiju zaštitu. Za razliku od toga, dozvoljeno je obraćati se Bogu sa dovom za dobrobit na ovome svijetu i za sve što je vezano za njega za sve muslimane, bez obzira na to da li su pobožni ili griješni i neposlušni.

Imaju svoj sopstveni sistem zvani „Halqa al-uzzaba“, koji se ogleda u tome da jedno tijelo sastavljeno od ograničenog broja članova iz reda najuglednijih, najučenijih i najčestitijih građana jednog mjesta, vrši potpunu kontrolu nad ibadijskom zajednicom u svim njenim segmentima: vjerskog, obrazovnog, društvenog i političkog djelovanja. Ovo tijelo također predstavlja neku vrstu savjetodavnog vijeća (maglis aš-šura’) u vrijeme opasnosti ili odbrane od neprijatelja. U vrijeme prikrivanja (fi zaman aš-šira’ wa al-katman) ono, pak, vrši ulogu vođe u izvršavanju njegovih poslova.

Pored navedenog, ibadije imaju i organizaciju zvanu Irwan koja predstavlja neku vrstu konsultativnog vijeća (al-maglis al-istišari) koje se u svom radu naslanja na gore spomenuto tijelo Halqa al-‘azaba. To je po snazi druga organizacija u ibadijskoj zajednici u svakom gradu.

Ibadije između sebe formiraju posebne odbore za sakupljanje zekata i njegovu podjelu siromašnima. Najstrožije zabranjuju traženje zekata, moljenje za pomoć, prosjačenje i svaku drugu vrstu traženja nečega na poklon.

Od ibadija su se odvojile mnoge izumrle frakcije od kojih su bile najpoznatije:

  1. Hafsije, pristalice Hafs b. Ebu el-Mikdama.
  2. Harisije, pristalice Harisa el-Ibadija,
  3. Jezidije, pristalice Jezid b. Unejsa koji je tvrdio da će Allah poslati poslanika nearapa i objaviti mu knjigu sa neba. Nakon toga napustio je Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, vjerozakon.

Ostale ibadije su se odrekle učenja sljedbenika ove frakcije i optužili ih za nevjerstvo jer su se udaljili od izvornog ibadijskog učenja koje je nastavilo živjeti sve do danas.

Akaidski i idejni korijeni:

Ibadije svoje učenje temelje na Kur’anu, Sunnetu, Musnedu er-Rebi’a b. Habiba, mišljenju i konsenzusu islamskih učenjaka.

Ibadijsko učenje je nastalo pod utjecajem egzoteričnih škola, jer neke vjerske tekstove shvaćaju doslovno, a kad ih tumače tumače ih po njihovom vanjskom značenju.

Također su, pod utjecajem mu’tezilija, prihvatili učenje o stvorenosti Kur’ana.

Neke ibadije se nepristrasno u svojim pisanim djelima oslanjaju na mišljenja hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Djelo an-Nayl wa šifa’ al-‘alil na koje je komentar napisao Šejh Muhammed b. Yusuf Itfejjiš, umro 1332/1914. god., smatra se jednim od najpoznatijih izvora. U njemu je autor sabrao fikhske i akaidske propise ibadijskog mezheba

Raširenost i centri utjecaja:

lbadije su svoj najjači utjecaj imali na jugu Arapskog poluotoka, odakle se njihovo učenje proširilo sve do Mekke i Medine. U Sjevernoj Africi su se najviše proširili među Berberima. Imali su svoju državu poznatu po nazivu Rustemijska država (ad-Dawla ar-Rustamiyya) sa prestolnicom u Tahritu.

U Sjevernoj Africi su imali nezavisnu državu i tamo su suvereno vladali preko stotinu i trideset godina, dok ih otuda nisu protjerali Fatimije – ‘ubejdije (ogranak rnurdžita).

Oman

lbadije su uspostavile svoju nezavisnu državu u Omanu gdje se sve do danas na vlasti smjenjuju ibadijske vođe.

U historijsko uporište ibadija ubraja se i brdovita oblast Nufusa u Libiji. Dugo vremena to je bila snažna tvrđava, odakle su širili ibadijsko učenje i odatle upravljali cijelom sektom.

U Omanu su se sve do danas održali u visokom procentu ukupne populacije. Prisutni su još u Libiji, Tunisu, Alžiru, oazama Zapadne Sahare i Zanzibaru koji je pripojen Tanzaniji.

Iz navedenog se vidi:

Da su ibadije jedna od haridžijskih sekti, da su nazvane po svom osnivaču ‘Abdullahu b. Ibadu et-Temimiju i da poriču svoju pripadnost haridžijama. Istina, oni ne spadaju u one ekstremne haridžije poput ezrekije (al-azariqa), ali se njihovo učenje po mnogim pitanjima podudara sa haridžijskim. Tako npr. ‘Abdullah b. lbad smatra da je njegovo učenje nastavak haridžijskog stava prema arbitraži. Sa haridžijama se slažu po pitanju lišenosti Boga nekih od Njegovih atributa, po tvrdnji da je Kur’an stvoren i po tome što dozvoljavaju pobune protiv nepravednih vođa.

Odlomak iz djela: ENCIKLOPEDIJA-religija, mezheba i savremenih pokreta i partija, str. 50-54.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close