Zbigniew Brzezinski: Američki put do svjetske prevlasti

Hegemonija je stara koliko i ljudska vrsta. No, današnja američka globalna dominacija razlikuje se po brzini kojom je do nje došlo, po svojoj globalnoj sveobuhvatnosti, te po načinima njezine primjene. Tijekom samo jednog stoljeća Amerika se preobrazila – i bila preobražena dinamikom međunarodnih zbivanja – od relativno izolirane zemlje Zapadne hemisfere u silu takvog globalnog dosega kakvoj nema presedana u povijesti.

Kratak put do svjetske prevlasti

Španjolsko-američki rat od 1898. godine prvi je američki prekomorski, osvajački rat. Tim ratom američka je sila izbačena daleko u Pacifik, preko Havaja sve do Filipina. Već su koncem stoljeća američki stratezi bili zauzeti razvijanjem doktrina mornaričke prevlasti na dva oceana, a američka je mornarica sve više stavljala pod upitnik izreku “Britanija vlada valovima”. Američki zahtjevi za posebnim statusom temeljeni na tvrdnji kako je Amerika jedini čuvar sigurnosti Zapadne hemisfere – proglašeni Monroevom doktrinom ranije tog stoljeća, a kasnije potvrđeni navodom američkog “manifest destiny” – postali su još naglašeniji nakon izgradnje Panamskog kanala kojim je omogućena mornarička dominacija na oba oceana – Atlantskom i Pacifičkom.

Temelji za sve veće američke geopolitičke ambicije nalazili su se u rapidnoj industrijalizaciji domaćeg gospodarstva. Uoči izbijanja I. svjetskog rata američka je rastuća ekonomska moć predstavljala približno 33% svjetskog BDP-a, čime je potisnuta Velika Britanija kao dotadašnja vodeća industrijska sila. Ovakva zadivljujuća gospodarska dinamika bila je potaknuta svjetonazorom koji je cijenio eksperimentiranje i inovaciju. Američke političke institucije te slobodno tržišno gospodarstvo pružali su neusporedive mogućnosti ambicioznim i slobodnim inovatorima, neopterećenim arhaičnim privilegijima ili rigidnim društvenim hijerarhijama u ostvarivanju svojih osobnih snova. Ukratko, nacionalna kultura bila je jedinstvena u svom pogodovanju ekonomskom razvitku, a kroz privlačenje i brzo asimiliranje najnadarenijih pojedinaca iz inozemstva ta je kultura istovremeno omogućavala ekspanziju nacionalne moći.

Prvi svjetski rat bio je prva prigoda za masivnu projekciju američke vojne sile u Europu. Do tada relativno izolirana sila pravovremeno je prebacila nekoliko stotina tisuća svojih vojnika preko Atlantika – što predstavlja prekooceansku vojnu ekspediciju čijem opsegu i dosegu nema presedana, a koja je ukazala na pojavu novog velikog igrača u međunarodnoj areni. Vjerojatno jednako važno, rat je omogućio prvi značajan američki diplomatski napor na primjeni američkih načela u traženju rješenja za europske međunarodne probleme. Poznatih četrnaest točaka Woodrowa Wilsona predstavljali su injekciju američkog idealizma, oslonjenog na američku moć, u europsku geopolitiku (desetljeće i pol prije toga Sjedinjene Američke Države imale su vodeću ulogu u rješavanju konflikta između Rusije i Japana na Dalekom istoku, što je također bila potvrda njihova sve većeg međunarodnog ugleda). Prema tomu, fuzija američkog idealizma s američkom snagom počela se osjećati na svjetskoj sceni.

Striktno govoreći, Prvi svjetski rat je ipak bio više europski rat nego svjetski. No, njegova razorna narav označila je kraj razdoblja europske političke, gospodarske i kulturne premoći u odnosu na ostatak svijeta. Tijekom samog rata nijedna europska sila nije bila u mogućnosti ostvariti odlučujuću

premoć, te je na ishod tog rata u velikoj mjeri utjecalo uključivanje rastuće ne-europske sile u konflikt – Amerike. Od tada Europa sve više postaje objektom, a manje subjektom politika globalnih sila.

Ipak, ovaj kratak prodor američkog vodstva nije rezultirao trajnim američkim angažmanom u svjetskim odnosima. Umjesto toga, Amerika se ubrzo povukla natrag u samozadovoljnu kombinaciju izolacionizma i idealizma. I iako je sredinom dvadesetih i ranih tridesetih totalitarizam uzimao maha na europskom kontinentu, američka sila – koja je tada već uključivala snažnu dvooceansku flotu, daleko snažniju od britanske – nije se, miješala. Amerikanci su radije stajali po strani globalne politike.

Sukladan tim i takvim predispozicijama bio je i američki koncept sigurnosti, temeljen na stajalištu kako je Amerika kontinentalni otok. Američka je strategija u žarište stavljala zaštitu svojih obala, te je time bila usko nacionalna u svojim dosezima, uz vrlo malo pažnje posvećene međunarodnim ili globalnim pitanjima. Ključni čimbenici na međunarodnom planu i dalje su bile europske sile i sve više Japan.

Europsko razdoblje u svjetskoj politici došlo je do svog kraja tijekom II. Svjetskog rata, prvog stvarno globalnog rata. Rat voden na tri kontinenta istodobno, sa snažno sukobljenim interesima na Atlantskom i Pacifičkom oceanu, svoju je globalnu dimenziju demonstrirao kad su se britanski i japanski vojnici – od kojih su prvi predstavljali udaljeni zapadnoeuropski otok, a drugi jednako tako udaljeni istočnoazijski otok – sukobili tisuće milja daleko od svojih domova na indijsko-burmanskim granicama. Europa i Azija postale su jednim bojištem.

Da je ishod rata bio u čistoj pobjedi nacističke Njemačke, vjerojatno bi došlo do situacije u kojoj bi se jedna jedina europska sila nametnula kao globalni, svjetski hegemon. (Japanska bi pobjeda na Pacifiku u tom slučaju osigurala dominaciju na Dalekom Istoku, no vrlo vjerojatno, Japan bi ostao samo regionalnim hegemonom.) Umjesto toga, poraz Njemačke bio je velikim dijelom zapečaćen uspjehom dvaju izvan-europskih sudionika, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, koji su time postali nasljednici europskih neispunjenih težnji za globalnom supremacijom.

Sljedećih je pedeset godina bilo obilježeno bipolarnim američko-sovjetskim rivalitetom za globalnu premoć. U nekim je aspektima to natjecanje između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza predstavljalo ispunjenje najsmjelijih geopolitičkih teorija: sučeljavanje vodeće svjetske mornaričke sile, dominantne na Atlantskom i Pacifičkom oceanu, s vodećom svjetskom silom na kopnu, u srcu Euroazije (uz zapanjujuću sličnost područja pod kontrolom kinesko-sovjetskog bloka s onim Mongolskog Carstva). Geopolitička dimenzija nije mogla biti jasnija: Sjeverna Amerika protiv Euroazije, uz čitav svijet kao ulog. Pobjednik bi zaista dominirao globusom. Kad bi pobjeda bila dosegnuta, nitko više ne bi predstavljao prepreku na putu.

Oba rivala nastojala su diljem svijeta projicirati svoje ideologije, temeljene na povijesnom optimizmu, a koje su opravdavale neophodne poteze, istovremeno pojačavajući vlastitu uvjerenost u neizbježnost konačne pobjede. Oba rivala bila su neprikosnoveno dominantna na svojem području – za razliku od europskih pretendenata na globalnu hegemoniju od

kojih niti jedan nije u potpunosti uspio u stjecanju odlučujuće premoći u samoj Europi. I svaki je koristio svoju ideologiju za pojačavanje kontrole nad vazalnim zemljama, na način koji donekle podsjeća na doba vjerskog ratovanja.

Kombinacija globalnog geopolitičkog opsega i proklamirane univerzalnosti suprotstavljenih dogmi dali su ovom natjecanju dotad nezabilježeni intenzitet. No još je jedan čimbenik – također bremenit globalnim implikacijama – činio ovo sučeljavanje jedinstvenim. Pojava nuklearnog naoružanja značila je da bi izravna konfrontacija rezultirala ne samo uzajamnim uništenjem, već i smrtonosnim posljedicama za znatan dio čovječanstva. Prema tomu intenzitet konflikta bio je istodobno podvrgnut snažno izraženoj potrebi za suzdržavanjem kod oba suparnika.

U domeni geopolitike, snage su se u velikoj mjeri odmjeravale na perifernim dijelovima Euroazije. kinesko-sovjetski blok dominirao je većim dijelom Euroazije, no nije imao kontrolu njenih periferija.

Sjeverna Amerika se uspješno utvrdila na krajnje zapadnim i krajnje istočnim obalama ogromnog euroazijskog kontinenta. Obrana ovih kontinentalnih mostobrana (epitomizirana na zapadnom “frontu” blokadom Berlina, a na istočnom korejskim ratom) predstavljala je prva strateška ispitivanja nečega što će kasnije biti poznato pod nazivom Hladni rat.

U završnoj fazi Hladnog rata na karti Euroazije pojavljuje se treći – južni – obrambeni front (vidi kartu na str. 5). Sovjetska invazija Afganistana potaknula je dvostruki američki odgovor: izravnu podršku SAD-a domaćem otporu u Afganistanu s ciljem iscrpljivanja Sovjetske armije te veliko pojačavanje američke vojne nazočnosti u Perzijskom zaljevu u cilju odvraćanja eventualnog daljnjeg prodiranja Sovjetske političke ili vojne moći dalje na jug. SAD su se obvezale na obranu područja Perzijskog zaljeva istom odlučnošću kojom su branile sigurnosne interese na zapadu i istoku Euroazije.

Uspjeh Sjeverne Amerike u blokiranju Euroazijskog bloka u stjecanju učinkovitog nadzora nad cjelokupnim područjem Euroazije – uz činjenicu da su zbog straha od nuklearnog rata obje strane bile prisiljene izbjegavati izravan sukob, osim kao konačno rješenje – značilo je da se ishod ovog suparništva neće rješavati vojnim sredstvima. Politička vitalnost, ideološka fleksibilnost, gospodarska dinamika te kulturološka privlačnost postale su odlučujuće dimenzije.

Savez predvođen Amerikom zadržao je svoje jedinstvo, dok se kinesko-sovjetski blok razdvojio unutar manje od dva desetljeća. Dijelom je to posljedica veće fleksibilnosti demokratske koalicije, za razliku od strogo hijerarhijskog i dogmatskog – ali isto tako odlučnog – karaktera komunističkog tabora. Prvi je utemeljen na zajedničkim vrednotama, no bez formalno određene doktrine. U drugom je doktrina bila ortodoksno naglašena, uz postojanje samo jednog centra tumačenja. Američki glavni saveznici bili su osjetno slabiji od same Amerike, dok Sovjetski Savez nije mogao Kinu tretirati kao sebi podređenu silu beskonačno dugo. Na ishod je također u velikoj mjeri utjecala činjenica da se Amerika pokazala gospodarski i tehnološki znatno dinamičnijom, dok je Sovjetski Savez s vremenom

počeo stagnirati i nije bio u stanju učinkovito parirati niti u ekonomskom razvoju niti vojnoj tehnologiji. Gospodarsko propadanje je, pak, rezultiralo demoralizacijom u ideološkom smislu.

U stvari, sovjetska je vojna moć – i strah koji je izazivala među zapadnjacima dugo vremena sakrivala bitnu asimetriju koja je postojala među suparnicima. Amerika je jednostavno bila mnogo bogatija, tehnološki daleko naprednija, vojno inovativnija, a društveno kreativnija i prihvatljivija. Ideološke zapreke kočile su Sovjetski kreativni potencijal te činile Sovjetski sustav sve rigidnijim, a gospodarstvo neučinkovitijim i tehnološki sve nesposobnijim za natjecanje. I sve dok ne bi došlo do uzajamno uništavajućeg rata, u ovakvu natjecanju jezičac vage, prije ili poslije, morao se pomaknuti u korist Amerike.

I konačno, ishod je u velikoj mjeri bio uvjetovan i kulturološkim značajkama. Američki su saveznici, u velikoj većini, prihvaćali kao pozitivne mnoge značajke američke političke i društvene kulture. Dva najznačajnija američka saveznika na zapadnom i istočnom rubu Euroazije, Njemačka i Japan, ozdravile su svoja gospodarstva u kontekstu gotovo posvemašnjeg prihvaćanja svega američkog.

Amerika je u velikoj mjeri doživljavana kao reprezentant budućnosti, kao društvo vrijedno divljenja i oponašanja.

Suprotno od toga, Rusija je gotovo svim saveznicima iz središnje Europe bila kulturološki odbojna, a isto tako i sve značajnijem istočnom savezniku, Kini. Za zemlje središnje Europe ruska je dominacija značila izolaciju od svega onoga što su tamo smatrali svojim domom u filozofskom i kulturološkom smislu: Zapadne Europe i njene kršćanske tradicije. Još gore, značilo je to dominaciju ljudi koje su Srednjoeuropljani, često neopravdano, smatrali kulturološki sebi inferiornim. Kinezi, za koje riječ Rusija znači “gladna zemlja”, izražavali su svoju odbojnost još otvorenije. Iako su u početku Kinezi vrlo tiho osporavali Moskovske zahtjeve za univerzalnošću sovjetskog modela, u desetljeću nakon kineske komunističke revolucije počeli su otvorenije izazivati ideološki primat Moskve te čak otvoreno izražavati svoju tradicionalnu odbojnost spram sjevernih barbarskih susjeda. I konačno, u samom Sovjetskom Savezu, onih 50% neruskog pučanstva počelo je s vremenom odbacivati Moskovsku dominaciju. Postupno političke buđenje neruske populacije značilo je da su Ukrajinci, Gruzijci, Armenci i Azeri počeli sagledavati sovjetsku silu kao stranu imperijalističku dominaciju nametnutu od ljudi u odnosu na koje se oni nisu osjećali kulturološki inferiornima.

U Srednjoj su Aziji nacionalne težnje bile možda nešto slabije izražene, no ti su narodi bili dodatno pod utjecajem rastuće svijesti o islamskom identitetu, pojačanom spoznajom o procesu dekolonijalizacije koji je uzimao maha u drugim područjima.

I kao toliko imperija prije, Sovjetski Savez se konačno urušio i razmrvio, postajući žrtvom ne toliko vojnog poraza, koliko žrtvom dezintegracije uzrokovane gospodarskom i društvenom sputanošću.

Njegova sudbina potvrđena je u mudroj opservaciji jednog znanstvenika:

Imperiji su nužno politički nestabilni iz razloga što podređene jedinice gotovo uvijek preferiraju veću autonomiju, a njihove suprotstavljene elite gotovo uvijek djeluju, prema prilikama, na s jecanju veće autonomije. U tom smislu imperiji ne “propadaju”; već se “raspadaju”, obično vrlo polako, no ponekad zapanjujuće brzo.

Odlomak iz djela: Zbigniew Brzezinski, Šahovska ploča, str. 2-6.

Related Articles

Close