fbpx

Anegdota Muse Ćazima Ćatića sa delegacijom sa Madagaskara

Dugo je trebalo da direktor hotela Evropa, Mađar Stefan Merc, sazna ko je onaj dolje u ćošku što svako jutro prelistava novine, nešto bilježi i popije jednu-dvije. Nije Mađar znao da je taj iz ćoška pjesnik niti da odlično govori orijentalne jezike. Ništa o njemu nije znao sve do 1911. godine, kada je hotel Evropa ugostio delegaciju Ministarstva za prosvjetu i kulturu Madagaskara predvođenu Emirom Tajjibom Rizom. Direktor hotela imao je zadaću pronaći nekog ko dobro govori orijentalne jezike, da goste provoda gradom. Poznanici ga uputiše na onog u ćošku, fesliju Musu Ćazima Ćatića. Mahmurni pjesnik prihvatio je ponudu. Cijeli je dan vodao goste gradom, pričao o znamenitostima Sarajeva, ne krijući pritom svoj govornički talent. Ostali su sijeliti do kasno u noć. Sutradan sjedi pjesnik za stolom u ćošku, a s njim i svi članovi madagaskarske delegacije.

„Bi li cijenjeni gospodin pošao s nama na Madagaskar da na univerzitetu predaje bošnjačku književnost“, upita vođa delegacije.

„Bih, kako ne bih! Ali… Ima li u vašoj zemlji šljiva?“

„Nema“, reče upitani, „to je voćka za vaše podneblje“.

Ćazim se zamisli, pa reče: „Nema?! E, ako nema šljiva, nema ni šljive, biva, nema rakije. A ako nema rakije, nema ni pjesme ni veselja. A ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.”

Close