fbpx

Nastanak kršćanskog kanona – Kako su ljudski spisi “postali sveti”

Počeci kršćanskog kanona

Obrazovanje kršćanskog kanona bio je dug, komplikovan proces oko koga ovdje ne moram da zalazim u detalje. Kao što sam već ukazao, u izvjesnom smislu su kršćani i započeli sa jednim kanonom, zato što je osnivač njihove vere i sam bio jevrejski učitelj koji je prihvatao Toru kao mjerodavni sveti spis od Boga i koji je svoje sljedbenike poučavao njegovom tumačenju. Prvi kršćani su bili Isusovi sljedbenici koji su prihvatali knjige jevrejske Biblije (koja tada još uvijek nije bila uspostavljena kao „kanon” jednom za svagda) kao svoj sopstveni sveti spis. Za pisce Novog zaveta, uključujući i prvog autora, Pavla, riječ „sveto pismo” odnosila se na jevrejsku Bibliju, zbirku knjiga koju je Bog dao svom narodu i koja predskazuje dolazak Mesije, Isusa.

Uskoro su, međutim, kršćani počeli da prihvataju druge spise kao ravne jevrejskim. Korijen ovog prihvatanja možda je bilo autoritativno učenje samog Isusa, pošto su njegovi sljedbenici smatrali da je njegovo tumaćenje svetih spisa po autoritetu ravno riječima samih svetih spisa. Isus je možda ohrabrivao takvo poimanje samim načinom na koji je iskazivao neka od svojih učenja. U Besjedi na gori, na primjer, zabilježeno je kako Isus iznosi zakone koje je Bog dao Mojsiju, a potom iznosi svoje još radikalnije tumačenje tih zakona, ukazujući da je njegovo tumačenje mjerodavno. Njih nalazimo u takozvanim antitezama, koje bilježi Matej, u poglavlju 5., Isus kaže:

„Čuli ste da se kaže ‘Ne ubij’ (jedna od zapovijesti), ali ja vam kažem, ,,ko se makar i naljuti na svog brata ili sestru, za osudu je”.

Ono što Isus kaže u svom tumačenju Zakona, izgleda isto toliko mjerodavno kao i sam Zakon. Ili, Isus kaže:

„Čuli ste da se kaže ‘Ne čini preljubu’ (još jedna od Deset zapovesti). Ali, vam kažem, ,,ko pogleda ženu sa požudom prema njoj u svom srcu, već je počinio preljubu sa njom”.

U nekim slučajevima izgleda da ta autoritativna tumačenja svetih spisa zapravo poništavaju zakone samih svetih spisa. Na primjer, Isus kaže:

„Čuli ste da se kaže: ‘Ko se razvede od svoje žene treba da joj da potvrdu o razvodu’ (jedna zapovest koja se nalazi u Zakoni ponovljeni, 24:1), ali ja vam kažem da svako ko se razvede od svoje žene a da razlog za to nije seksualna nemoralnost, tjera svoju ženu da čini preljubu, a ko god se oženi razvedenom ženom čini preljubu”. Teško je reći kako neko može da posluša Mojsijevu zapovijest da izda potvrdu o razvodu, ako razvod zapravo i nije stvar izbora.

U svakom slučaju, Isusova učenja su uskoro počela da se smatraju istim autoritetom kao i Mojsijevi iskazi – to jest, sama Tora. To postaje još jasnije kasnije, u doba Novog zavjeta, u poslanici 1. Timotiju, koja se pripisuje Pavlu, ali proučavaoci često smatraju da ju je neki kasniji sljedbenik napisao pod njegovim imenom. U 1. Timotije 5:18 autor moli svoje čitaoce da plaćaju one koji služe među njima i svoje nagovaranja potkrepljuje citirajući „sveto pismo”. Ono što je interesantno jeste da on potom navodi dva pasusa, od kojih se jedan nalazi u Tori (,,Ne stavljaj brnjicu volu koji korača”, Zakoni ponovljeni, 25:4), a drugi koji je rekao Isus („Radnik je zaslužio svoju platu”, Luka, 10:7). Izgleda da su za tog autora Isusove rijeći već ravne svetom pismu.

Ali, ta druga ili treća generacija kršćana nije smatrala svetim pismom samo Isusovo učenje. Takvim je smatrala i učenje njegovih apostola. Dokaz za to nalazimo u posljednjoj knjizi Novog zavjeta, 2. knjizi Petrovoj, knjizi za koju najkritičmji proučavaoci vjeruju da je zapravo nije napisao Petar, već neki od njegovih sljedbenika pod pseudonimom Petar. U 2. knjizi Petrovoj, treće poglavlje, autor pominje lažne učitelje koji iskrivljuju smisao Pavlovih pisama kako bi ih naveli da kažu ono što bi oni htjeli da kažu ,,baš kao što to čine i sa ostalim svetim spisima” (2 Petar 3:16). Ispada da se ovdje Pavlova pisma smatraju svetim spisima.

Ubrzo nakon perioda Novog zavjeta, odredeni kršćanski spisi su citirani kao mjerodavni tekstovi za život i vjerovanja crkve.

Istaknut primjer predstavlja jedno pismo koje je napisao Polikarp, pomenuti episkop Smirne, početkom drugog vijeka. Crkva u Filipi je zamolila Polikarpa da ih posavjetuje, posebno u slučaju koji se ticao jednog od vođa koji se očigledno upustio u neku vrstu finansijskih mahinacija unutar crkve (moguće je da je proneverio crkveni novac). Polikarpovo pismo Filipljanima koje i danas postoji zanimljivo je iz više razloga, a jedan od važnijih je i njegova sklonost da citira ranije kršćanske spise. U samo četrnaest kratkih poglavlja, Polikarp citira više od sto pasusa poznatih iz tih ranijih spisa, potvrđujući da oni predstavljaju autoritet u situaciji sa kojom se Filipljani suočavaju (za razliku od samo tuceta citata iz jevrejskih spisa); na jednom mjestu on izgleda Pavlovu poslanicu Efešanima naziva svetim spisom. Češće on naprosto citira ili aludira na ranije spise, podrazumijevajući da oni predstavljaju autoritet za tu zajednicu.

Uloga kršćanske liturgije u obrazovanju kanona

Znamo da su u periodu nešto prije Polikarpovog pisma kršćani slušali čitanje jevrejskih svetih spisa tokom njihovih službi.

Autor 1. poslanice Timoteju, na primjer, moli da primalac pisma „obrati pažnju na (javno) čitanje, podsticanje i poučavanje”. (4:13). Kao što vidimo u slučaju pisma Kološanima, izgleda da su se i pisma kršćana čitala na skupovima zajednice. A znamo da se sredinom drugog vijeka dobar dieo kršćanskog bogosluženja sastojao od javnog čitanja svetih spisa. Na primjer, u jednom pasusu kršćanskog intelektualca i apologiste Justina Mućenika o kome se mnogo raspravlja, stječemo uvid od čega se sastojala crkvena služba u njegovom rodnom gradu Rimu:

,,U danu nazvanom nedelja, svi koji žive u gradovima ili u selima skupljaju se na jedno mjesto, pa se čitaju sjećanja apostola ili spisi proroka, koliko vrijeme dopušta; potom, kada čitač završi, predsjedavajući riječima upućuje i podstiče na imitaciju tih dobrih stvari…” (I Apol. 67)

Izgleda vjerovatno da je liturgijska upotreba nekih kršćanskih tekstova – na primer, „sjećanja apostola”, za koje se uobičajeno smatra da su to zapravo evanđelja, uzdigla njihov status za većinu kršćana, pa su se i oni, isto kao i jevrejski spisi („spisi proroka”) počeli smatrati mjerodavnim.

Uloga Markiona u obrazovanju kanona

Na osnovu dokaza koji su preostali možemo još podrobnije da pratimo nastanak kanona. U vrijeme dok je Justin pisao sredinom drugog veka, još jedan istaknuti kršćanin je bio aktivan u Rimu, filozof učitelj Markion, koji je kasnije proglašen heretikom. Markion je višestruko zanimljiva ličnost.

Došao je u Rim iz Male Azije, pošto se tamo već obogatio, očigledno na brodogradnji. Po dolasku u Rim, dao je ogromnu svotu novca Rimskoj crkvi, vjerovatno dijelom da bi joj se umilio. Ostao je pet godina u Rimu, pri čemu je dosta vremena proveo podučavajući sopstvenom poimanju kršćanske vjere i razradi njenih detalja u nekoliko spisa. Preovlađujuće je uvjerenje da su njegovi najutjecajniji spisi bili oni koje on zapravo nije napisao, već uredio. Markion je bio prvi kršćanin koga poznajemo koji je stvorio pravi „kanon” svetog pisma – tj. zbirku knjiga koja je, kako je on tvrdio, predstavljala svete tekstove te vjere.

Da bismo stekli nekakav utisak o ovom prvom pokušaju da se ustanovi kanon, potrebno je da znamo ponešto o Markionovom specifičnom učenju. Markiona su u potpunosti zaokupljali život i učenja apostola Pavla, koga je on smatrao onim „pravim” apostolom prvih godina crkve. U nekim od svojih poslanica, kao što su Rimljanima i Galatima, Pavle je učio da ispravan odnos prema Bogu dolazi samo pomoću vjere u Krista, a ne obavljanjem bilo kakvih radnji koje propisuje jevrejski zakon.

Markion je doveo tu razliku između jevrejskog zakona i vjere u Krista do nečega što je smatrao njenom logičkom posljedicom, a to je da postoji apsolutna razlika između zakona sa jedne strane i evandđelja sa druge. Zapravo, zakon i evanđelja su se toliko razlikovali da oni nisu mogli da poteknu od istog Boga.

Markion je zaključio da Isusov (i Pavlov) Bog nije bio Bog Starog zaveta. Postoje, zapravo, dva različita Boga: Bog Jevreja, koji je stvorio svet, pozvao Izrael da bude njegov narod i doneo svoj surovi zakon; i Isusov Bog, koji je poslao Krista u svijet da spasi ljude od osvetničkog gnjeva jevrejskog Boga tvorca.

Markion je vjerovao da je sam Pavle poučavao takvom razumijevanju Isusa, pa je prirodno što je njegov kanon uključio deset Pavlovih pisama koja su mu bila dostupna (sva koja su ušla u Novi zavjet, osim pastoralnih pisama 1. i 2. Timotiju i Titu); a pošto je Pavle ponekad pominjao svoje „Evanđelje”, Markion je u svoj kanon uključio to evanđelje, jednu verziju današnjeg Evanđelja po Luki. I to je bilo sve. Markionov kanon se sastojao od jedanaest knjiga: nije bilo Starog zavjeta, samo jedno Evanđelje i deset pisama. Ali, to nije kraj: Markion je došao do ubjeđenja da su lažni vjernici, koji nisu poimali vjeru kao on, prenijeli tih jedanaest knjiga prepisujući ih i dodajući tu i tamo ponešto da bi ih prilagodili sopstvenim vjerovanjima, uključujući i „lažnu” predstavu da je Bog Starog zavjeta bio i Isusov Bog. I tako je Markion „ispravio” tih jedanaest knjiga kanona, izbacujući pozivanja na Boga Starog zavjeta, ili na stvaranje kao djelo pravog Boga, ili na Zakon kao na nešto čega bi se trebalo držati. Kao što ćemo vidjeti, Markionovi pokušaji da svoje svete tekstove učinili primjerenijim njegovom učenju time što ih je mijenjao nije zapravo nešto što je on počeo prvi. I prije i poslije njega, prepisivači ranohkršćanske literature povremeno su mijenjali tekstove koje su prepisivali da bi učinili da ovi kažu ono što su oni mislili da ti tekstovi treba da kažu.

„Ortodoksni” kanon poslije Markiona

Mnogi proučavaoci su ubijeđeni da su se drugi kršćani potrudili da uspostave konture onoga što će postati novozavjetni kanon upravo da bi se suprotstavili Markionu. Interesantno je da je u Markionovo vrijeme Justin mogao prilično neodredeno da govori o „sjećanjima apostola” ne ukazujući koje je od tih knjiga (vjerovatno evanđelja) crkva prihvatila, ili zašto ih je prihvatila, dok je nekih trideset godina kasnije jedan drugi kršćanski pisac, koji se isto tako suprotstavljao Markionu, zauzeo daleko mjerodavniji stav. Bio je to episkop Liona u Galiji (savremenoj Francuskoj), Irinej, koji je napisao djelo u pet tomova protiv heretika kao što su Markion i gnostici i koji je imao veoma jasnu predstavu o tome koje bi knjige trebalo smatrati kanonskim evanđeljima.

U često citiranom odjeljku iz njegove knjige „Protiv hereze”, Irinej kaže da su ne samo Markion, već i drugi heretici, pogrešno pretpostavili da samo jedno od evanđelja treba prihvatiti kao sveti spis: jevrejski kršćani, koji su smatrali validnim jevrejski zakon koristili su samo Mateja; određene grupe koje su tvrdile da Isus nije pravi Krist prihvatale su samo Evanđelje po Marku; Markion i njegovi sljedbenici prihvatili su samo (jednu verziju) Evanđelja po Luki; a grupa gnostika zvanih Valentinijani prihvatala je samo Evanđelje po Ivanu.

Medutim, sve te grupe su bile u zabludi, zato što „nije moguće da evanđelja bude ni više ni manje nego što ih ima. Jer, pošto postoje četiri oblasti svijeta u kome živimo, i četiri glavna vjetra, a Crkva je razbacana po svijetu, a stub i temelj crkve je. evanđelje… pogodno je da Crkva ima četiri stuba…” („Protiv hereze”. 3.11.7.)

Drugim riječima, četiri strane svijeta, četiri vjetra, četiri stuba dakle, nužno i četiri evanđelja. Dakle, pred kraj drugog vijeka bilo je kršćana koji su insistirali na tome da su spisi Mateja, Marka, Luke i Ivana ta evanđelja; nije ih bilo ni više ni manje. Rasprave o obliku kanona nastavile su se tokom nekoliko vijekova. Izgleda da su kršćani bili naveliko u brizi da saznaju koje knjige prihvatiti kao merodavne kako bi mogli da znaju (1) koje knjige da čitaju tokom svojih bogosluženja i, shodno tome (2) da znaju na koje knjige se mogu osloniti kao na pouzdane vodiče u šta valja vjerovati i kako se ponašati.

Odluke o tome koje bi knjige na kraju trebalo uzeti za kanonske nisu bile automatske ili lagodne; rasprave su bile duge i iscrpne, a ponekad i grube. Mnogi današnji kršćani možda misle da se kanon Novog zavjeta jednoga dana, ubrzo poslije Isusove smrti, naprosto pojavio na sceni, ali ništa ne može biti dalje od istine. Kako stvari stoje, mi možemo da ukažemo kada je prvi put jedan kršćanin od povjerenja naveo dvadeset sedam knjiga Novog zavjeta upravo kao knjige Novog zavjeta – ni manje ni više. Mada je to možda iznenađujuće, taj kršćanin je pisao u drugoj polovini četvrtog vijeka, skoro tri stotine godine nakon što su napisane same knjige Novog zavjeta. Taj autor je bio moćni episkop Aleksandrije po imenu Atanasije. Godine 367. Atanasije je napisao svoje godišnje pastirsko pismo egipatskim crkvama u njegovoj nadležnosti i u njega je uključio savjet koje knjige bi trebalo čitati u crkvama kao svete spise. On navodi naših dvadeset i sedam knjiga, isključujući sve ostale. To je prvi sačuvani primjer da neko potvrđuje naš niz knjiga kao Novi zavjet. Pa čak ni Atanasije nije sredio stvar. Rasprave su se nastavile decenijama, pa čak i vekovima. Knjige koje mi nazivamo Novim zavjetom su sakupljene u jedan kanon i proglašene svetim pismom, najzad i konačno, tek stotinama godina nakon što su same te knjige nastale.

Odlomak iz djela: Bart D. Ehrman, Isus to nije rekao, Babun, Beograd 2007., str. 38-46.

Bart D. Ehrman, je profesor na katedri za religijske studije Univerziteta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. Jedan je od najvećih stručnjaka je za historiju Novog zavjeta, rano kršćanstvo i Isusov život. Autor je preko dvadeset djela, napustio je kršćanstvo i deklariše se kao gnostik.

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close