Razdor među Bošnjacima – Borbe za slobodu i samostalnost Bosne

Sav zauzet vašću ove zablude Husein ponovi još jednom zahtjev o svorne naimenovanju kod Porte, pa navali na velikog vezira da održi prema njemu zadanu riječ. Husein je stalno tražio i želio da dobije potvrdu od Sultana na svoje vezirsko dostojanstvo. U novembru 1831 godine poslao mu je odgovor Rešid-paša. Ali kakav je bio to odgovor. U odgovor se na prvom mjestu ističe i naglašuje staro junaštvo Bosanaca, njihova mjernost i odanost prema Osmanovoj dinastiji, a zatim se, upućuju Bosanci da napišu i pošalju molbe u Carigrad u kojem iskazuju vjernost spram, dinastije, mole oproštaj zato što su se borili protiv Carigrada i traže potvrdu novoizabranoga vezira.

Zatim Rešid-paša naglašuje u pismu da nema ništa protiv toga da Bosanac bude veliki vezir, jer je već prestao zakon i običaj da se veziri uzimaju iz dvorskih kandidata.

Ali kako Huseinovi pretci imaju zasluga za državu i dinastiju, to on može biti vezir samo pod uslovorn, da se pokori sultanovoj naredbi i odmah ne gledaju ći na prigovore nekojih, pokupi bosanske mladiće, obuče ih u nizamsko odijelo i počne ih vježbati po pravilima. Inače ako to sve ne prizna i ne u čini, neće mu se dati vezirsko dostojanstvo i pašće u nemilost Sultanovu. To je kratak sadržaj pisma Rešid-paše, ili tačnije da kažemo zadnje opomene i ultimatum.

Kada su za ovo čuli bosanski prvaci, planu gnjevom i sila se uznemiri, a Husein izgubi i posljednu nadu da će dobiti mirnim načinom vezirsko dostojanstvo i da će se izmiriti sa Carigradom.

Godine 1832. sazove Husein bosanske i hercegovačke prvake na skupštinu u Travnik, da se posavjetuje o daljem radu, jer su se pronosili glasovi da će sadrazam sa velikom vojskom uskoro poći na Bosnu. U glavnom ratnom vijeću odmah se pojaviše prepirke i svađe; ipak se stvori zaključak da se po svoj Bosni i Hercegovini sakupi preko 60.000 vojnika, i da se od toga odvoji 20.000 pod vodstvom Ali-paše Vidaića i pošalje kao avangarda protiv velikog vezira, a sa ostalom glavnorn vojskom da krene Husein Gradaščević.

Razdor u vijeću imao je teške posljedice. Tuzla-kapetan došao je iz Travnika još prije svršetka vijeća, a Mahmut-paša iz Zvornika i Memiš-aga iz Srebrenice vratili su se sa puta i time snagu Huseinove vojske oslabili. Poslije su se odmetnuli od Huseina priličan broj Sarajlija i Hasan-beg Trebinjac. Hasan-begu odmah se pridružio Smail-bega Čengić, koji je velikih grdnih smetnja i neprilika pravio Husein-kapetanu. Stalno mu je napadao njegove haračlije i oteo preko 40 kesa (oko 20.000 groša).

Kada se u Carigradu čulo za stvari kako se odigravaju u Bosni, naimenuju za namjesnika Bosne Kara Mahmut-pašu seliktara (mačenosca) sa naredborn da preuzme upravu svojega pašaluka i povjere mu vojsku od 35.000 ljudi, koja je bila sastavljena, izuzevši malog broja nizama, gotovo sve od sarmih Arnauta. Arnauti su bili kivni na Bosance radi Škodra-paše. Hercegovci nisu trpili Huseina , te u znak da ne odobravaju njegovu akciju obukoše nizamsko ,odijeIo i metnuše fesove na glavu, kao Ali-aga, Baš-aga i Hasan-beg.

Našavši se u ovakoj neprilici Husein, i ako nije bio po prirodi svojoj žedan krvi, morao se latiti zadnjih sredstava. Započe borbu sa svojim protivnicima. Najopasnije dao je ubiti, a ostale je prognao bacio u zatvor. Izdao je naredbu, da se sakupi čim prije i što više vojske, a u Sjenicu poslao je svoje ljude da jave Derviš-begu novopazarskome da spremi pekare za pečenje hljeba.

Pošalje protiv Kara Mahmut-paše koji je vodio oko 60.000 vojske Alaj-bega Todorovića, Mehmed-bega, Krupa-kapetana i Novskog kapetana Huseina sa 1.800 najodabranijih svojih vojnika. Oni svi stignu kod Banjske i tu se utvrde. Otvori se žestoka i krvava borba, ali se jačoj sili nije moglo odoliti. Najveći dio junački izgibe, a ostalo bi zarobljeno i pohvatano te kao roblje poslato u Carigrad. Samoga Alaj-bega zarobiše Albanci, te ga posadiše na magarca provedaše po i gradu u kome je bio muselim. Iz ove borbe i pokolja jedva se spasilo 17 ljudi.

Odlomak iz djela: Slavko Kaluđerčić, Husein-kapetan Gradaščević, Obod, Sarajevo, 1932., str. 19-20.

Close
Close