fbpx

Osmanska tolerancija i spašavanje španskih Jevreja nakon 1492.

Islamska pravda i tolerancija vladala je, također, i u periodu Seldžučke i Osmanlijske imperije. U svojoj knjizi The Preaching of Islam (Propovijedanje islama) engleski orijentalista i historičar Sir Thomas Arnold na sljedeći način objašnjava kako su, zbog ovakvog seldžučkg stava, kršćani željeli ući pod njihovu upravu:

“Ovaj osjećaj da je vjerski život siguran pod islamskom upravom bio je povodom da maloazijski (anadolski) kršćani toga vremena dočekaju seldžuke u svojstvu spasilaca. (…) Štaviše, s nadom u spas od despotizma imperije, stanovnici malih mjesta u Maloj Aziji su, u vrijeme Mihaila VIII (1261-1282), pozvali Turke da zauzmu njihove kasabe. Mnogi od njih, bogati ili siromašni, usudili su se, čak, na seobu u teritorije koje su se tada nalazile pod kontrolom Turaka.”[1]

Melikšah, koji je bio na vlasti u najsjajnijem periodu Seldžučke imperije, sa velikom tolerancijom i milosrđem pristupao je narodu osvojenih teritorija, a u ishodu toga taj narod ga je spominjao sa velikom ljubavlju i poštovanjem. . Svi nepristrasni historičari iskreno ističu Melikšahovo pravedno i tolerantno vladanje. Njegova tolerancija stvorila je ljubav prema njemu i u srcima naroda ehli kitabija (sljedbenici Knjige). Štaviše, iz tog razloga su mnogi gradovi, na način rijetko sretan u historiji, svojevoljno prihvatali da uđu pod upravu Melikšaha. U sjećanjima svećenika Odo de Diogloa, pripadnika manastira St. Denis, koji je u drugim krstaškim pohodima učestvovao kao specijalni pisar Louisa VII, koja su uvrštena u aktualnoj knjizi Sir Thomasa Arnolda, sasvim otvoreno se objašnjava kako su se muslimani pravedno odnosili prema svima, bez obzira ko kojoj vjeri pripadao:

“Da nakon one bijede i nesreće koju su vidjeli, u srca muslimana Turaka nije ušao osjećaj sažaljenja i stanje preostale povorke križara bilo bi mnogo tragičnije. Turci su liječili rane ovih jadnika, darežiljivo su hranili siromane među njima i riješili ih njihovih nevolja. Štaviše, određeni muslimani su otkupili francuski novac, koga su Bizantinci trikovima i pod prijetnjom iskamčili od hodočasnika, i podijelili ga siromašnim hodočasnicima. Ovakvi zaštitnički odnosi onih koji su bili druge vjere i postupci Bizantinaca, istovjernika koji su ih upošljavali u napornim poslovima, tukli ih i varali, bili su takva prilika za razmišljanje krkanskih hodočasnika da su mnogi od njih svojevoljno prihvatili vjeru muslimana koji su ih spasili.”[2]

Ovi redovi ispitani od strane historičara iznose da su muslimanski vladari, koji su posjedovali islamski moral, vladali tolerancijom, milosrđem i pravdom. Historija Osmanlijske imperije, koja je ljudima upravljala teritorijama na tri kontinenta je, isto tako, puna primjera tolerancije.

Nastanjivanje Jevreja, koji su u Španiji i Portugalu, od strane katoličkih vlasti, bili izloženi pokolju i progonu, na teritoriji koja se nalazila pod Osmanlijskom upravom, u vrijeme sultana Bajazita II, veoma je efektan primjer tolerancije koju je nametnuo islamski moral. Katolički kraljevi, koji su u torn periodu vladali velikim dijelom španske teritorije, velike su presije vršili nad Jevrejima koji su prethodno mirno živjeli pod muslimanskom upravom Andaluzije. Dok su u Andaluziji u miru živjeli zajedno muslimani, krkani i Jevreji, katolički kraljevi su preduzeli akciju nasilnog pokršavanja cijele zemlje i s tim ciljem počeli su vršiti presije nad Jevrejima, a protiv muslimana krenuli u otvoreni rat. Na kraju, 1492. godine, srušena je posljednja uprava muslimana koji su bili stjerani na podrueje Granade na jugu Španije, i izvršen užasan pokolj muslimana, a iz zemlje su protjerani Jevreji koji su odbili pokrštavanje. Tako je dio ovih protjeranih Jevreja utočište potražilo i našlo na teritoriji koja se nalazila pod upravom Osmanlija. Osmanlijska mornarica pod komandom Kemal Reisa brodovima je na osmanlijsku zemlju prevozila protjerane Jevreje i muslimane koji su se uspjeli spasiti od pokolja.

Sultan Bajazit II, kojeg historija pamti po velikoj pobožnosti, sve je izmučene Jevreje, koji su u proljeće 1492. protjerani iz Španije nastanio na određena mjesta svoje imperije, a naročito na područja Soluna, koji se sada nalazi pod grčkom upravom, Edirna, Livadiye i Tarhale, koje se nalaze u blizini Egriboza. Većina od oko 25.000 Jevreja, koji danas žive na području Turske, potomci su upravo ovih Jevreja, iseljenika iz Španije. Vjeru i običaje koje su prije petsto godina donijeli sa sobom prilagodili su turskim uvjetima i, sa svojim školama, bolnicama, staračkim domovima, kulturnim institucijama i novinama, vode jedan miran život.

Saosjećajnost i tolerancija, koju vidimo kod sultana Bajazita II, važi i za mnoge ostale osmanlijske sultane. Osvajanjem Istanbula, sultan Mehmed je i Jevrejima i kršćanima u gradu priznao pravo na slobodu življenja. U jednom od svojih djela, u kontekstu muslimanskog tolerantnog i pravednog vladanja, Andre Miguel, koji je poznat po vrijednim djelima o islamskom svijetu, kaže sljedeće:

„Kršćanska populacija bila je pod veoma dobro organiziranim režimom koga oni nisu mogli naći u vrijeme bizantijske i latinske uprave. Nisu bili izloženi nikakvoj tiraniji. Naprotiv, imperija, a naročito Istanbul, bila je sklonište španskih Jevreja koji su u Španiji bili izloženi raznim torturama. Nikada ih se nije prisiljavalo da pređu na islam.“[3]

 I u muslimanskim pokrajinama prije Osmanlija, nemuslimanima su također bila priznata velika prava. Profesor teologije i međunarodnih odnosa na Georgetown univerzitetu John L. Esposito na sljedeći način ističe da su Jevreji i kršćani, koji su kroz historiju došli pod upravu muslimanskih vladara, nalazili na veliku toleranciju:

„Za mnoge nemuslimanske zajednice koje su egzistirale na bizantijskoj i perzijskoj zemlji i kojima su inače upravljali strani vladari, islamski režim je značio promjenu vlasti, ali ovi novi vladari su, u većini slučajeva, bili popustljiviji i tolerantniji. Na kraju, većina ovih zajednica posjedovala je više autonomije i većinom su plaćali manje poreze. (…) Ispostavilo se da je islam jedna tolerantnija vjera, koja je Jevrejima i lokalnim kršćanima pružila znatno više vjerskih sloboda.“[4]

Bilješke:

[1] Sir Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, str. 96.

[2] Ibid., str. 88-89.

[3] Andre Miguel, L’Islam et sa Civilisation VIIe – Xxe siecle, Librairie Armand Colin, Paris, 1968., str. 244.

[4] John L. Esposito, The Islamic Threat: Myth or Reality, Oxford University Press, New York, 1992., str. 39.

Related Articles

Close