Sakızlı Ohannes Paşa – Pionir osmanskog ekonomskog liberalizma

Pionir osmanskog ekonomskog liberalizma bio je armenski ekonomista Sakızlı Ohannes (1830-1912). Nakon studija u Parizu, vratio se u Istanbul 1852., i zaposlio se u Uredu za prevođenje, kasnije je obnašao nekoliko važnih pozicija, od kojih su mnoge bile u institucijama povezanim s ekonomijom, kao što su Turska banka, Ministarstvo finansija i Ministarstvo trgovine.

Godine 1877. imenovan je u Mekteb-i Mülkiye (Državnoj školi za upravu) kao profesor ekonomije i profesor javne uprave, gdje je ostao do 1897. godine kada je postao ministar carske riznice (Hazine-i Hassa Nazırı).

Ohannesov rani doprinos osmanskoj ekonomskoj literaturi bili su uvodni članci o ekonomiji koja je izašla početkom 1860-ih, kada je bio službenik u Uredu za prevođenje. Objavljeni čanci poput Ilm-i Servet-i Milel (“Znanost bogatstva naroda”, 1863), koji su objavljeni u dva dijela, predstavljaju sažetak Smithovog pogleda na ljudsko društvo i uvod Smithsonijanske principe ekonomije. To se možda neće činiti posebno neobičnim, s obzirom na prjeđašnje turske prijevode (Smithove) ekonomije.

Međutim, važnost Ohannesovih članaka leži u činjenici da su oni bili objavljeni u popularnim časopisima, zauzimajući mjesto među prvim radovima koji su doprinosili popularizaciji ekonomije u carstvu. Štaviše, Ohannes nije bio samo prevodilac, već je bio kvalifikovani ekonomista. Stoga, članak je bio preteča istinske osmanske ekonomske literature, čemu je i sam doprinio 1880. godine knjigom, Mebadi-i Ilm-i Servet-i Milel (Načela znanosti bogatstva naroda).

Ohannes je napisao Mebadi-i Ilm-i Servet-i Milel kao udžbenik ekonomije za Mekteb-i Mülkiye. U sljedećim decenijama knjiga nije ostala samo udžbenikom, iz kojeg je turska elita učila ekonomiju, već je isto tako postala glavna referenca i izvor inspiracije za mlađu generaciju ekonomista. Gotovo svi osmanski intelektualci koji su pisali o ekonomiji i ekonomskim pitanjima o kojima ćemo govoriti u nastavku, bili su diplomanti ove prestižne škole i Ohannesovi studenti. Bio je markantna ličnost kasne osmanske ekonomske misli, posebno za liberale.

Mebadi-i Ilm-i Servet-i Milel je osmanski primjer brojnih kompendija Smithova Bogatstva naroda tog doba, na što aludira i sam naslov (Načela znanosti bogatstva naroda). Ipak, to nije prijevod ili prilagodba Bogatstva naroda. Ohannes u uvodu navodi da se (o)koristio djelima [Henri] Baudrillarta (1821-92) i [Joseph] Garniera (1813-81), i da je također konsultirao neke druge istaknute studije bez navođenja bilo kojeg daljnjeg imena. Objašnjava zašto je preferirao pisanje knjige umjesto prevođenja evropskog bestselera, navodeći da je svaka knjiga objavljena u nekoj evropskoj zemlji pisana prema uvjetima i potrebama tih zemalja, i većina njih je ili prekratka i jednostavna, ili preduga i komplicirana. Kao rezultat toga, navodi, odlučio je da napiše knjigu za Osmanlije shodno uvjetima i potrebama njihovog društva.

Kroz cijelu knjigu, Ohannes naglašava važnost poticanja individualnog preduzetništva i podupire ga institucionaliziranim pravom na imovinu i ekonomske slobode. U njegovim riječima odzvanja Adam Smith sa savjetom da su dva ključa za bogatstvo i ekonomsku modernizaciju: rad i ušteda. Smatra da ova ekonomska načela moraju slijediti članovi svih društvenih slojeva, nauku o ekonomiji treba da čita, razumije i koristi svaki građanin modernih i modernizirajućih društava.

U međuvremenu, država se mora suzdržati od miješanja u tržišne procese, posebno s protekcionističkim zabrinutostima s ciljem zaštite lokalnih proizvođača i “nacionalnih interesa”. Ohannes navodi da je to ekonomsko pravilo podjednako važno za razvijene kao i za zemlje u razvoju.

Njegovi razlozi su sljedeći: Prvo, industrijski nerazvijene ili nazadne zemlje trebaju kapital, a stvaranje kapitala i priliv može se osigurati samo kroz pružanje (ekonomske i političke) sigurnosti i slobode preduzetnicima. Drugo, lijek za sve ekonomske probleme je dinamika i naporan rad. Protekcionizam, međutim, potiče lijenost i letargiju u državnim industrijama sprječavajući stimulativni učinak inostrane konkurencije.

Navodi primjere Španije i Portugala, čija je protekcionistička politika spriječili uspjeh u industrijalizaciji uprkos obilju prirodnih resursa. Ohannes također spominje da neki protekcionistički ekonomisti tvrde da slobodna trgovina donosi ekonomsku i političku zavisnost nerazvijenih zemalja.

Odgovara takvim idejama navodeći da međuovisnost različitih zemalja nisu znak zaostalosti za bilo koju stranu, već je to znak članstva u naprednoj civilizaciji koja se temelji na međunarodnoj podjeli rada i saradnji. Dakle, uvoz potrebnih dobara iz inostranstva jednako je koristan kao i izvoz nacionalnih proizvoda. Prema tome, zaključuje Ohannes, svaka trgovinska barijera, uključujući ograničenja i tarife, predstavlja prepreku ekonomskom razvoju i modernizaciji.

Ukratko, Ohannesov liberalizam bio je prilagodba Smithovih navodno univerzalnih načela ekonomije osmanskoj ekonomiji, nešto što će predstavljati osnovu liberalne tradicije koju je formirao, kao i kritike osmanskih protekcionista. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, Ahmed Midhat, koji je bio standardni nosilac Hamidovskog razdoblja osmanskog protekcionizma, kritizirao je Ohannesa i njegove sljedbenike zbog prevođenja evropskog znanja, bez predlaganja nečega originalnog. Bez obzira na takvu kritiku, ideje su snažno utjecale na osmansku ekonomsku misao, prvenstveno zbog činjenice da je nekoliko generacija osmanskih državnika i intelektualaca naučilo ekonomiju od njega i njegove knjige u Mekteb-i Mülkiye sve do raspada carstva. Međutim, kada je njegov utjecaj bio na vrhuncu, protekcionizam je bio u usponu u Osmanskom carstvu, a intelektualno mu je put krčio jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih osmanskih intelektualaca kasnog devetnaestog stoljeća stoljeća, Ahmed Midhat Efendi.

Odlomak iz djela: Deniz T. Kilincoglu, Economics and Capitalism in the
Ottoman Empire, str. 45-46.

Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

Povezani članci

Back to top button