Kako je država blagostanja iskvarila Šveđane

U svom eseju “Kako je država blagostanja iskvarila Šveđane” Per Bylund otkriva drastične posljedice savremenog hedonizma koji je promijenio mentalitet negdašnjih Šveđana. Sljedećim riječima on opisuje njihov negdašnji prosvijećen karakter i potom njihovu dekadenciju:

“Nekada su ljudi u Švedskoj govorili da biti Šveđanin znači sam obezbjeđivati sebe i svoju porodicu, brinuti se sam o sebi i nikad ne biti nekom na teretu. Za njih, pristojan i moralan život značio je nezavisnost i vrijedan rad. Tako je bilo prije manje od sto godina. Moja pokojna baka često je govorila da sa svijetom nešto nije u redu. Bila je ponosna što nikad nije tražila pomoć, što je uvek mogla da se osloni na svog supruga i sebe, ponosna što su cijelog života mogli sami da obezbjede sve što je bilo potrebno za svoju porodicu. I kada je napustila ovaj svijet sa navršenih 85 godina života, njeno dostojanstvo nije bilo narušeno. Nikada i nikom nije bila na teretu. Moja baka, rođena 1920. godine, pripadala je posljednjoj ponosnoj generaciji Šveđana, generaciji sa jakim osjećanjem moralne obaveze da se bude nezavisan u životu – da čovjek mora da bude gospodar svoje sopstvene sudbine. Ljudi njene generacije doživjeli su i preživjeli jedan ili oba svjetska rata (iako Švedska nije bila zahvaćena nijednim), a podigli su ih i vaspitali siromašni Švedski seljaci i industrijski radnici. Bili su svjedoci i učesnici švedskog “privrednog čuda”. Njihov moral pomogao im je da opstanu u svakakvim uslovima. Onda kada nisu mogli da žive od svojih zarada, radili bi još više i duže. Bili su i arhitekti i graditelji svojih sopstvenih života, iako je to značilo da moraju mnogo da rade i da preživljavaju i naizgled bezizlazne situacije. Iako ni oni sami nisu imali puno, rado su pružali pomoć onima za koje su mislili da im je potrebna, ali oni sami teško bi prihvatali ponuđenu pomoć. Bili su ponosni na to što su u stanju da brinu o sebi. Visoko su cijenili nezavisnost i odsustvo potrebe da traže pomoć. Mislili su da, ako nešto nisu mogli sami sebi da obezbjede, nemaju pravo da traže pomoć drugih. (…)” (Per Bylund, How the Welfare State Corrupted Sweden)

A zatim Per Bylund opisuje ljude koji su odbacili prosvijećenost i postali žrtve hedonizma, ljude nesposobne da iskreno žive za svoju djecu i da se staraju za sopstvene roditelje:

“Nisu prihvatali nikakvu ličnu odgovornost za svoje živote, niti su ikada pomislili da treba da se za sebe sami potrude. “Ja imam svoje potrebe” tvrdili su i iz te tvrdnje neposredno izvodili zaključak da imaju pravo da zadovolje te potrebe – bilo da je su to potrebe za hranom, za stanom ili posjedovanjem novog automobila. (…) Za ovu generaciju, nekada općeprihvaćeni stav da proizvodnja mora da prethodi potrošnji, zamijenjena je vjerovanjem da postoji nepovredivo i prirodno “ljudsko pravo” na socijalne usluge koje obezbjeđuje država. (…) Deformisani moral i odsustvo razumijevanja stvarnog i prirodnog poretka stvari je očigledno i u situacijama koje zahtijevaju ličnu odgovornost i poštovanje za svoje sugrađane. Stari ljudi sada su više tretirani kao balast nego kao ljudska bića i bliski rođaci. Pripadnici mlade generacije osjećaju da imaju “pravo” da budu oslobođeni brige za svoje roditelje, dede i bake, i zato sada zahtijevaju da ih država oslobodi ovog tereta. (…) Ipak, stari ljudi nisu jedini koji se nalaze na periferiji društva blagostanja u državi koja brine o zaposlenom stanovništvu. Isto se dešava i najmlađima koje roditelji predaju državi na brigu i staranje, umjesto da ih sami podižu i obrazuju. Oni glasno traže “pravo” da budu oslobođeni ovog tereta. Očekuju da probleme sa nevaspitanom i neposlušnom djecom izazvane kod kuće treba da rješavaju nastavnici u školskim učionicama i vaspitači u vrtićima. ”Djeca treba da se vide, ali ne i da se čuju” i ni na koji način ne smiju da ugrožavaju prava roditelja na uspješnu karijeru, duga ljetovanja u inostranstvu i uživanje u izlascima i zabavama. (…) Kada država pruža socijalne usluge, ona na taj način oduzima pojedincima odgovornost za sopstveni život, i time stvara novu vrstu ljudi koji su nezreli, neodgovorni i zavisni. Država blagostanja je tako stvorila stanovništvo koje se sastoji od psihološke i moralne – djece, isto kao što i roditelji koji nikada ne dozvole da se njihova djeca suoče sa problemima, preuzmu na sebe odgovornost i sama ih sami riješe, stvaraju nesposobno, razmaženo i beskrajno zahtjevno potomstvo.

Analogija sa razmaženom djecom pokazuje se tačnom i u svakodnevnom životu ljudi koji rade u javnim službama i susreću se sa zahtjevima stanovništva. Saznao sam da nije rijetkost da mladi roditelji prigovaraju nastavnicima zbog “nepotrebnog “ opterećivanja djece domaćim zadacima. Djeca imaju pravo na znanje, ali izgleda da im nije potrebno pružati obrazovanje, jer ono zahtijeva naporno učenje. Očigledno je da oni misle da se uloga nastavnika sastoji u tome da isporuče djeci znanje koje mogu da usvoje bez potrebe da misle (a kamoli da uče). ”Ugnjetavanje” je po njima kad čovjek nešto mora sam za sebe da uradi. Novi moral je očigledna suprotnost moralu prethodnih generacija. To je moral zasnovan na tvrđenju da se nezavisnost može steći prenošenjem odgovornosti na druge i da se može biti slobodan samo ako svi živimo u ropstvu. Posljedica tako deformisanog morala je propast društva: ekonomska, društvena, psihološka i filozofska. (…) Takvi ljudi nisu u stanju da osjećaju ponos, poštovanje, nesposobni su za razumijevanje i saosjećanje. Ova osjećanja, kao i sredstva da se živi smisleni život, konfiskovala je država blagostanja. Možda se ovim može objasniti rašireno korištenje antidepresiva u mlađoj populaciji, bez kojih su praktično nesposobni da normalno funkcionišu u društvu. I možda to objašnjava zašto je broj samoubistava među mladima koji nikada nisu zaista upoznali svoje roditelje u dramatičnom porastu. Ljudi nisu u stanju ni da prepoznaju problem niti da nađu rješenje. Kao razmažena djeca, oni opet traže “pomoć” od države.

Država blagostanja možda je mogla da bude uspješan projekat da su ljudi i dalje imali ponos i moral koji ih uči da brinu o sebi i da traže pomoć samo kada im je zaista potrebna. To znači, država blagostanja mogla je da uspije da se ljudi (tj. njihova shvatanja i moral) nisu promijenili, jer to je pretpostavka ovakve države. Ali svijet se neprekidno mijenja a država blagostanja zahtijeva ljude koji su još čvršći i moralniji nego ljudi u društvima bez nje.” (Per Bylund, How the Welfare State Corrupted Sweden)

Kada roditelji sami ne pobjeđuju iskušenje hedonizma, oni nisu zainteresovani ni da svojoj djeci pomognu u borbi protiv istih iskušenja. No, često nemaran odnos roditelja prema djeci donese vrlo ružan plod u ponašanju malog djeteta, pa roditelj naknadno, kada je već prilično zakasnio, pokušava dijete da obuzda, često isto onako kako se on sam licemjerno obuzdava i samokontroliše.

Odlomak iz knjige: Miloš Bogdanović, Iskušenja savremenog vaspitanja dece

Povezani članci

Back to top button