Gavrilo Princip i Crna Ruka: “Dopušteno je ubijati i uništavati radi osvajanja vlasti”

Prema statutu Crne Ruke bilo  je dopušteno “ubijati, uništavati, odavati državne tajne (…) radi osvajanja vlasti.”

To je bila presuda što ju je donio srpski sud koji je 11. lipnja 1917. potpisao smrtnu presudu glavnim šefovima tajne organizacije.

Crna ruka, čije je pravo ime bilo “Ujedinjenje ili smrt”, okupljala je od 1911. znatan broj terorista. Ta tajna srpska organizacija zahvaljivala je svoje postojanje šačici časnika koji su se proslavili 1903. ubojstvom srpskoga kralja Aleksandra Obrenoviča. Ubojice kraljeva doveli su na prijestolje suparničku dinastiju Karadorđeviča nadajući se da će voditi slobodniju protuaustrijsku politiku. Radilo se o tome da se suprotstave balkanskim ambicijama Habsburgovaca kako bi stvorili “Veliku Srbiju” koja bi okupljala južne Slavene. Od 1908. srpsko kraljevstvo bilo je prisiljeno prihvatiti austrijsku dominaciju nad Bosnom i Hercegovinom te ograničiti najradikalnije zahtjeve svojih zemljaka.

U tom kontekstu organiziraju se nacionalistička društva: pokret Mlada Bosna koji okuplja uglavnom studente, Narodna odbrana sastavljena od civila i Crna ruka paravojna tajna organizacija s terorističkim ciljevima.

Krvlju mojih otaca

Utemeljitelji organizacije ustanovili su obred integracije bez premca. U spremištu novina Piémont pristupnik mora prisegnuti pred stolom prekrivenim crnim mrtvačkim pokrovom na kojem su bili postavljeni križ, nož i revolver. Pred maskiranim muškarcem, potpuno odjevenim u crno, on ponavlja: “Sunca mi koje me grije, zemlje mi koja me hrani, zaklinjem se pred Bogom krvlju svojih otaca, na svoju čast i svoj život da ću se od ovog časa i do časa svoje smrti vjerno držati pravila ove organizacije i biti spreman za žrtve koje mi treba nametnuti.”

Nakon što je potpisao taj tekst, novo iniciranom se dodjeljuje broj kojim će od sada biti označen u društvu. Osim upravnog odbora uglavnom sastavljena od vojnika članovi nemaju međusobno nikakav kontakt. Zapovijedi prenosi neposredni nadređeni koji zahtijeva slijepu poslušnost: nakon i najmanjeg pogrešnog koraka nužno slijedi smrt. Pukovnik Dragutin Dimitrijević, poznat pod imenom Apis, nepogrešivo upravlja tom organizacijom. Šef obavještajne službe glavnoga stožera srpske vojske, taj nekadašnji špijun i profesor taktike ima samo jedan cilj: borbu za ujedinjenje južnih Slavena svim sredstvima.

Sarajevski atentat

Austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova žena ubijeni su 28. lipnja 1914. mecima na Appelovu keju u Sarajevu: započeo je zaplet koji je doveo do Prvoga svjetskog rata. Izvršitelji od kojih je Gavrilo Princip pucao, uhićeni su i osuđeni sljedećih mjeseci. To su mladi egzaltirani ljudi, antiaustrijski raspoloženi, članovi društva Mlada Bosna koji su već zabilježili nekoliko pokušaja ubojstava. Na pitanje tko su bili pravi poticatelji atentata potrošeno je već mnogo tinte. Optuživali su srpskog predsjednika vlade, Mađare, Nijemce, masone, čak i Habsburgovce, i dakako Crnu ruku. Danas je utvrđeno da je Apisova organizacija opskrbljivala oružjem Principa i njegove prijatelje. Međutim suočena s opasnošću međunarodnog sukoba, ona je pokušala uvjeriti mlade nacionaliste da odustanu od djela, ali uzalud. Iako nije poticala sarajevski atentat, do njega sigurno ne bi moglo doći bez njezine potpore.

Ubojice ili nacionalni junaci

 Svesrpska ideologija koja pokreće Crnu ruku zavela je dobar dio domoljuba. U kratko vrijeme organizacija broji tisuće pripadnika u Srbiji i Bosni. Crna ruka infiltrira se u druga nacionalistička društva kako bi preuzela kontrolu: Narodna odbrana i studentske udruge kao rasadnik korisnih revolucionara. Mreža je ubrzo dovoljno ustrojena kako bi se mogle početi razmatrati akcije velikih razmjera. Pobuna i subverzija potiču se svim sredstvima, sjena građanskoga rata nadvija se nad zemlju. Atentati su usmjereni na vladu i osobe bliske kralju.

 Govori se i o tome da se ukine upravitelja Bosne i Hercegovine i grčkoga kralja. Knez Aleksandar, nasljednik srpskoga prijestolja, 11. rujna 1916. zamalo nije izbjegao atentat koji se pripisuje Crnoj ruci optuženoj da želi svrgnuti dinastiju u korist vojne diktature. Ubrzo je razotkrivena, a njezini šefovi osuđeni.

 “Mogao sam počiniti pogreške u izvršenju svoje zadaće”, piše Apis u svojoj oporuci, “ali to je uvijek bilo s uvjerenjem da sam radio za dobro svoje zemlje. Neka mi Srbi oproste zbog mojih pogrešaka.” Želja mu je uslišana 1953. kada Tito odlučuje rehabilitirati Crnu ruku koja je tada ušla u legendu borbe za ujedinjenje jugoslavenskih naroda.

Odlomak iz djela: Jean-Francois Signier, Tajna društva, str. 157-158.