Izgradnja prvih bolnica u islamskoj civilizaciji – Njega pacijenata, pa čak i liječenje muzikom

Arapi u predislamsko doba nisu imali bolnice ni ambulante. U vrijeme Bitke na Hendeku Poslanik, s.a.v.s., je postavio jedan šator u medinskom mesdžidu za Rufejdu (žena koja je znala previjati rane) i pošto je Sa'd ibn Muaz bio povrijeđen, poslao ga je Rufejdi.

Prvu bolnicu u islamu je sagradio Velid ibn Abdul-Melik (umro 88. g. po H.), a u sklopu bolnice su bili i stanovi za liječnike. Zatim je naredio da se svi oboljeli od lepre zatvore, kako se ne bi miješali sa narodom. Za vrijeme vladavine Abbasija broj bolnica se povećao (posebno u Bagdadu i velikim gradovima poput Basre, Kufe, Reja i drugih).

Osoba koja je dosta pomogla izgradnju bolnica bio je i Harun Er-Rešid (umro 193. g. po H.). Bermekijan i Bedr Gulamel-Mu'tedad (279-289. g. po H.) i El-Muktedir Abbasi (306. g. po H.) su dosta pomogli u izgradnji. Također i El-Muktedirova majka, a nakon njih Mazad-Doule ibn Buje 355. g. po H. i njegov brat Azadud-Doule 372. g. po li, učestvovali su u izgradnji bolnice i ambulante. U Egiptu su i političari i vjernici neobično mnogo pomagali izgradnju bolnica. Umejjadi su u mjestu Fustat (start Egipat) sagradili bolnicu. Nakon toga je Feth ibn Hakan (umro 247. g. po H.), upravitelj halife El-Mutevekila Abbasija, sagradio bolnicu u Fustatu. Poslije njih, u Fustatu je Ahmed ibn Tulun sagradio gornju bolnicu, a 346. g. po Kafur Ahšidi je sagradio nižu bolnicu.

Kada su Fatimije zauzeli Egipat, pobijedili Ahšidije i otpočeli gradnju Kaira, sagradili su Bimaristan El-Kaššašin. Kada je stigla odredba o vladavini dinastije Ejjubija, Salahuddin je u Kairu sagradio bolnicu Naseri, a u Aleksandriji bolnicu Azimi. Vlada dinastije Memalik je došla na vlast nakon Fatimija usred krstaških ratova. Sultan Kalavunul-Mansur (umro 689. g. po H.) je sagradio veliku bolnicu Mansuri, i to je bila najveća, najprostranija i najopremljenija bolnica.

I u drugim krajevima povećao se broj bolnica, naročito za vladavine Ejjubija i Memalika, i to u Šamu, Iraku, Siriji i Palestini. Razlog za to je opravdana potreba koju su uvjetovali krstaški ratovi. Tako je u vrijeme vladavine Ejjubija i Memalika svaki grad u Siriji imao bolnicu — na sjeveru do Antakije, a na jugu do Gazze. Najpoznatija bolnica je bila velika bolnica Nuri u Damasku, koju je izgradio Nuruddin Mahmud (umro 569. g. po H.).”

Osnivanje pokretnih bolnica

Mobilne bolnice su bile opremllene lijekovima i hranom i slali su ih u udaljena mjesta, posebno u slučajevima pojave zaraznih bolesti, poput kuge. Ove bolnice su korištene i za liječenje bolesnika u zatvorima. Prva osoba koja je ovakav način liječenja učinila službenim i uobičajenim na dvoru bio je vezir All ibn Isa ibn EI-Džerrah. koji je neko vrijeme bio u službi halife EI-Muktedira (umro 320. g. po H.). On je to uradio po nalogu Sanana ibn Kurte (umro 335. g. po H.).

Nakon toga proširile su se granice djelovanja ove vrste bolnica. Tako su bolnice bile u pratnji halifa i viadara, kao što je to bilo u slučaju Kušuna. Prenosi se da je sultan Zaher Berkuk (umro 801. g. Po H.) u svojoj pratnji imao veoma opremljenu mobilnu bolnicu. Sve ove bolnice imale su velike mogućnosti liječenja pacijenata. U bolnici Mansur, koju je, kako smo rekli, izgradio sultan Kalavun 684. g. po H. u Kairu, u knjigama su ispisane priče u koje je teško povjerovati, ali u svakom slučaju pokazuju značaj bolnica u tom vremenu. Kao bolnice su izgrađivane u mirnom i lijepom kraju, drugo, u tim bolnicama su postojali odvojeni odjeli za različite bolesti, kao i odjel za oporavak pacijenata. Te bolnice su u svom sklopu imale laboratorije, apoteke, dio za stajanje, kuhinje, hamame, biblioteke, mesdžid za namaz kao i čitaonicu. Lijepi predjeli su bili vezani za psihijatriju i duševne bolesnike. Svi pacijenti, žene i muškarci, bogati i siromašni, slobodni i robovi, liječeni su besplatno. Pacijentima koji su ozdravili pri izlasku iz bolnice su davali određenu sumu novca kako ne bi morali odmah raditi za opskrbu. Pacijenti koji su patili od nesanice slušali su tihu muziku i profesionalne naratore. Ponekad su se mogle naći i historijske knjige za čitanje. U većini islamskih gradova postojali su sanatoriji za liječenje umobolnih osoba.”

Odlomak iz djela: Ali Halabi, Historija islamske civilizacije, str. 205-207.

Priredio: Resul S. Mehmedović