fbpx

Kako je moj vrhovni komandant reagovao na Andronikovu karikaturu

Kada je kritika svedena na psovku, to je pouzdan znak da tu nije riječ o mislećem stavu, već o inerciji i lijenosti duha sposobnog samo za baratanje opštim mjestima i o mediokritetstvu koje zahtijeva da mu se prizna genijalnost

Slučaj karikature Filipa Andronika, koji već danima temperaturu ovdašnje medijske, pa i političke scene drži skoro do usijanja visokom, svojevrsna je prizma kroz koju se mogu sagledati brojna sociološka, politička, misaona i druga zastranjenja, a prevashodno sunovrat mišljenja kao najvažnije ljudske alatke, one kojom je probijao svoj put od pećine do civilizacije.

Sama hronologija slučaja jednostavna je. Andronikova karikatura prikazana je tokom njegovog gostovanja na TVSA, zatim je ta televizijska kuća uputila izvinjenje zbog spornog priloga, a onda su se oglasili dežurni dušebrižnici koji su karikaturistu uzeli u odbranu i zaštitu, te Stranka demokratske akcije svojim saopštenjem za javnost. Ta dešavanja bila su propraćena uzavrelim reakcijama i prepucavanjima po društvenim mrežama.

Premda izgleda kao žestoka drama, čitav je slučaj ustvari više nalik na nekakvu burlesku, u kojoj se akteri rugaju značenju pojmova koje koriste, ponižavaju smisao i zlostavljaju činjenice. Krenimo redom, od sporne karikature.

Politička satira, pogotovo ona koja se iskazuje u formi karikature, nije nježna humorna disciplina. Njena zadaća nije da bude smiješna, već da bude provokativna i tom provokativnošću da osvijetli neki problem u društvu. Uz to, ona mora da potiče na dalje promišljanje, dakle, mora biti i pomalo filozofična, barem u nagovještaju. Andronikova crtarija, međutim, ne čini ništa od toga.

Ona je samo neduhoviti autorov pokušaj da iskaže vlastitu frustraciju i nezadovoljstvo, koje po svoj prilici dijeli sa brojnim istomišljenicima, a koji se ističu po tome što vlasnici tih frustracija i nezadovoljstva pojma nemaju šta su im uzroci, niti sebi postavljaju pitanje jesu li te frustracije i nezadovoljstva možda plod straha da se suoče sa sobom, pa im je lakše potražiti univerzalnog krivca izvan sebe.

(Naivnim pokušajima jezičkog poigravanja i tvrdnjama da tu može biti riječ i o nekom drugom Aliji sa Kovača treba se samo podsmijehnuti, jer su jednako banalna i plitka, kao i svojevremeno mijenjanje iskaza Dine Merlina o tome kome je posvećena pjesma Da te nije Alija, u zavisnosti od toga ko je u datom trenutku držao vlast. Ako Andronik nije bio svjestan da će spoj imena Alija i toponima Kovači u jednoj karikaturi publika doživjeti kao referencu na Aliju Izetbegovića, onda on nije nikakav karikaturist, već onaj majmun koji lupa po pisaćoj mašini, odnosno u ovom slučaju izmahuje flomasterima i tako slučajno stvori nekakav artikulisan rad.)

Andronik je karikaturom učinio i medvjeđu uslugu i političkoj satiri i onima koji ga brane i, baš kako to i treba biti u jednoj burleski, nesvjesno iskazao pohvale Aliji Izetbegoviću, jer je poručio da kritičari Alije Izetbegovića ustvari ne znaju ni šta tačno kritikuju ni zbog čega to čine, već samo imaju potrebu da psovkom posvjedoče vlastitu frustraciju. A kada je kritika svedena na psovku, to je pouzdan znak da tu nije riječ o mislećem stavu, već o inerciji i lijenosti duha sposobnog samo za baratanje opštim mjestima i o mediokritetstvu koje zahtijeva da mu se prizna genijalnost.

Reakcije po društvenim mrežama, kojima su oni koji su naklonjeni Aliji Izetbegoviću i odani njegovom političkom naslijeđu iskazali svoju ljutnju i povrijeđenost, nesumnjivo jesu prenaglašene, ali u njima, s izuzetkom onih koje su sadržavale prijetnje, nema ništa sporno niti problematično. Te reakcije su sporne samo za one koji bi da vrate društvo u 1983. godinu ili čak i dalje u prošlost, u kojoj su govor i mišljenje morali ostati unutar granica koje je propisao režim.

Te žestoke reakcije imaju čak i jednu korisnu dimenziju – pokazale su svu moralnu bijedu i hipokriziju onih koji, poput Senada Pećanina ili Dragana Bursaća, ne shvataju da se društvene pojave ne mogu proglašavati štetnim ili opasnim na osnovu vlastitih ubjeđenja, već da su štetnost ili opasnost pitanje principa. Branioci Andronika nisu vidjeli ništa štetno ni opasno u izjednačavanju bračnog para Izetbegović i bračnog para Čaušesku, već su i sami učestvovali u uvjeravanju masa da nema ničeg lošeg u prizivanju nasilne smrti.

Povrh svega, ljutite reakcije po društvenim mrežama, ma koliko prenaglašene bile, ipak su i etički i civilizacijski odbranjivije od idolopoklonstva spram Josipa Broza, u čemu učestvuju mnogi od Andronikovih branilaca. Jer nije isto braniti Aliju Izetbegovića koji se borio da mišljenje i govor ne budu delikt i braniti Josipa Broza čija je vladavina počivala na strahu građana od kazne za slobodno mišljenje i govor.

No ako za obične ljude i njihov glas na društvenim mrežama možemo naći razumijevanja i opravdanja, teško ćemo ga pronaći za ishitreno saopštenje Stranke demokratske akcije, koje se ni uz najbolju volju ne može dovesti u vezu sa političkom mišlju i političkim senzibilitetom njenog osnivača. To što je zaista na djelu orkestrirana kampanja koja za cilj ima obezvrijeđivanje, pa i demonizaciju političkog legata Alije Izetbegovića, ne može poslužiti kao opravdanje za neugodnu sličnost saopštenja SDA sa onima koje je svojevremeno izdavao SUBNOR braneći Josipa Broza.

I kritičari, ali i politički sljedbenici Alije Izetbegovića moraju na umu imati jednu činjenicu – zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza donijet je, istina, nakon njegove smrti, ali sam Broz je stvorio politički okvir koji je nužno morao donijeti takav zakon, kako bi se zaštitio od preispitivanja, jer je znao da svako preispitivanje njegovih ideoloških konstrukata prijeti njegovom opstanku. Nasuprot tome, Alija Izetbegović je predvodio stvaranje političkog okvira koji ne počiva na obogotvorenju ličnosti, koji ne koristi zakon i represivni aparat za suzbijanje slobodnog mišljenja i govora i koji nema potrebu plašiti se preispitivanja, jer ga ono može samo ojačati.

Andronikova karikatura sa referencom na Aliju Izetbegovića sama po sebi nije problem, tačnije, nije problem od šireg društvenog značaja, već je problem samom autoru, zato što ukazuje na nedostatak samokritičnosti, zbog čega se srozao na vulgarnost i na opšta mjesta, vjerujući da i to može podmetnuti publici kao relevantan sadržaj. Stvarni društveni problem je karikaturalnost tamo gdje je ne bi smjelo biti. Pa tako danas imamo karikature po fakultetskim katedrama – dovoljno je prisjetiti se nedavne papazjanije od teksta iz pera Nerzuka Ćurka, imamo karikature novinara, poput Dragana Bursaća, koji publiku zasipaju rafalima besmislenih i međusobno potirućih fraza i opštih mjesta, imamo karikaturu čitalaca koji smatraju da je divljenje takvim novinarima dovoljan dokaz valjanog društvenog mišljenja, pa čak i unutar SDA imamo one koji bi da budu karikatura SUBNOR-a i koji bi da brane Aliju Izetbegovića na način na koji je SUBNOR branio Broza u famoznom slučaju sa pojačalom Marshall.

Ta rastuća karikaturalnost u ovdašnjem društvenom okviru sve više zamagljuje pogled na stvarnost i na činjenice i vodi ka zaboravu. Ali krivicu za to ne snose samo ideološki osedlani subjekti poput Nerzuka Ćurka, Envera Kazaza, Dine Mustafića, Dragana Bursaća… i oni koji izravno ili diskretno i posredno usmjeravaju njihovo propagandno djelovanje. Dio krivice snosi i sama SDA, koja se godinama zadovoljavala time što joj svakojaki opsjenari serviraju naivnu i plitku mitologizaciju lika Alije Izetbegovića i koja je propustila da animira akademske i intelektualne krugove da se ozbiljno pozabave Izetbegovićevim djelom i mišlju, zbog čega danas i jest moguće da se o tom djelu i o toj misli govori u parolama ili u psovkama.

Kao neko kome je Alija Izetbegović u ratu bio vrhovni komandant, sebi ću dati za pravo da pretpostavim kako bi on reagovao na Andronikovu karikaturu i sve što je ona pokrenula i zadovoljno ću se osmijehuti, ali vam neću reći kakva je tačno ta reakcija. Biće dovoljno da vam kažem kako je i ovaj put moj vrhovni komandant pokazao da je istinski mudrac i da duboko razumijeva najosjetljivija društvena, politička i etička pitanja, te da je opet ponudio nešto iz čega mnogo toga možemo naučiti.

Što se tiče prijetnji koje su autoru karikature upućivane po društvenim mrežama, uprkos prešutno nametnutoj obligaciji njihove osude, kako bi se na taj način potvrdila vlastita plemenitost i uzvišenost, ja ih ovaj put neću osuditi. Prvo zbog toga što ne vjerujem da se nečija plemenitost i moralnost mogu tako lako i po tako niskoj cijeni dokazati, drugo, jer ne vidim kakvu bi korist iko mogao imati od toga i, treće, zato što su prijetnje posao nadležnih organa reda i sigurnosti.

Umjesto osude, učiniću nešto mnogo korisnije. Pozvaću sve ljude u ovoj državi da svako od njih konačno počne raditi ono što je njegov posao i da ga počnu raditi na valjan i odgovoran način, a preduslov za to je da odbace ideološke konstrukte prošlih vremena, te emocije i histeriju kao zamjenu za mišljenje, i da konačno počnu misliti i promišljati stvarnost kao skup činjenica, a ne kao magličastu utvaru vlastitih ubjeđenja. Ako ne znate kako se to čini, onda učite od onih koji su znali. Recimo, od Alije Izetbegovića.

Piše: Elis Bektaš (Bportal.ba)

Related Articles

 

Close