Tri vrste motivacije koje vode do uspjeha

Za postizanje uspjeha veoma je bitno da čovjek ima ispravne ciljeve. Međutim, ono što je možda i važnije od samog cilja jeste motivacija. Bez motivacije, cilj se nikada ne bi ni postavio. Psiholog Daniel Pink, na sebi svojstven način, podijelio je motivaciju na tri dijela.

Prvi oblik motivacije je Motivacija 1.0. Ovo je najprimitivniji oblik motivacije. U ovu vrstu motivacije spadaju osnovne požude i prohtjevi koji čovjeku služe za opstanak, kao što su potraga za hranom ili potraga za seksualnim partnerom. Ovakva vrsta motivacije primijetna je i kod ljudi i kod životinja.

Drugu vrstu motivacije je nazvao Motivacija 2.0. Ova motivacija je naprednija vrsta motivacije od Motivacije 1.0. Ovom vrstom motivacije čovjek postiže neke više ciljeve od onih koji služe samo za opstanak. Ljudi su motivisani dodatnim materijalnim dobitima pored onih koje služe za opstanak. Ova vrsta motivacije je veoma ekstrinzična, što znači da u mnogome zavisi od eksternih vrijednosti, te se bazira na sistemu nagradi i kazni. Čovjek je motivisan sve dok postoji materijalna korist, a demotivisan sve dok postoje kazne ili ne postoje materijalne dobiti.

Treća vrsta motivacije je Motivacija 3.0. Ovo je najnaprednija i najmoćnija vrsta motivacije. Za razliku od Motivacije 2.0 koja je ekstrinzična, Motivacija 3.0 je intriznična. Dakle, Motivacija 3.0 se fokusira ka internim ciljevima. Ona se postiže slobodom, izazovima koji su put ka postizanju uspjeha i ciljem samonapretka individue. Osoba koja je intrinzično motivisana se fokusira da postane što sposobnija u korisnim stvarima. Vrhunac Motivacije 3.0 je postizanje stanja optimalnog iskustva, koje je psiholog Mihaly Csikszentmihalyi nazvao “očaravajuća zauzetost”. Csikszentmihalyi je do ovoga došao nizom istraživanja o ljudima koji su postigli velike uspjehe u životu. Većina ljudi koje je ispitivao tvrde kako su tokom svojih najuspješnijih angažmana u radu ili poslu doživljavali osjećaj “očaravajuće zauzetosti”.

Mnogobrojna istraživanja su pokazala da intrinzična motivacija (Motivacija 3.0) u većini slučajeva nadjača ekstrinzičnu motivaciju (Motivacija 2.0), a posebno ako su u pitanju dugorični ciljevi. Ekstrinzična motivacija je često uspješnija kad su u pitanju kratkoročni ciljevi, iako kratkoročni ciljevi rijetko donose veće rezultate od dugoročnih. Teresa Amabile, profesorica na Harvard Business School i drugi naučnici otkrili su da ekstrinzične nagrade mogu imati pozitivan efekat na algoritmičke zadatke, one koje zavise od već postojećih formula. Što se tiče umjetnika, naučnika, izumitelja, školaraca i ostatka ljudskog roda, intrinzična motivacija je ključna kako bi se postigao visok nivo kreativnosti i ljudske sposobnosti. Intrinzična motivacija je uzbudljiva, izazovna i zanosna.

U 1999. godini, profesor psihologije Edward Deci, sa još dvojicom kolega doveo je u pitanje standardnu praksu većine komapnija i škola. Oni su ponovo analizirali skoro tri decenije studija na ovu temu. Analizirali su izvještaje 128 eksperimenata o utjecajima nagrada na ponašanje. Zaključak je bio da materijalne dobiti imaju negativan utjecaj na intrizičnu motivaciju. Kada se porodice, škole, preduzeća ili sportski timovi fokusiraju na kratkoročne ciljeve, rezultat je negativan utjecaj na dugoročne ciljeve. U proteklih tridesetak godina, psiholozi Edward Deci i Richard Ryan su spojili nekolicinu drugih naučnika koji su radili istraživanja u Americi, Kanadi, Izraelu, Singapuru i Zapadnoj Evropi. Njihova istraživanja su pokrila razne oblasti kao što su: biznis, edukacija, medicina, sport, međuljudski odnosi i fizičko i mentalno zdravlje. Njihova istraživanja su proizvela stotine istraživačkih radova, a većina ih sugeriše jednu stvar: Ljudska bića imaju unutrašnji nagon da budu autonomni, samoodlučni i da imaju pozitivne međusobne odnose.

Piše: Emir Omeragić

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close