fbpx

Njemački Jevrej koji je postao osmanski paša

Mehmed Emin-paša (1840-1892), njemački liječnik, prirodnjak i guverner osmanske provincije Ekvatorija

Kazivanje o Mehmedu Emin-paši, po rođenju Jevreju Isaaku Eduardu Schnitzeru, kasnije krštenom Eduardu Carlu Oscaru Theodoru Schnitzeru, prava je multikulturalistička poslastica. Ovaj jevrejski liječnik koji je postao kršćanin, a naposlijetku musliman, primjer je kozmopolitskog prevazilaženja razlika i spoja različitih svjetova, Zapada i Istoka.

Schnitzer je rođen 28. marta 1840. u Opplesu (Silesia), u njemačkoj židovskoj porodici koja je već bila izašla iz provincijalskog getoa. Schnitzerov otac bio je trgovac, pravi njemački buržoaski selebriti. Bio je utjelovljenje prosvjetiteljske iluzije kao iz John Lennonove pjesme, “svi žive zajedno kao jedan.” No, Schnitzerov otac je napravio pravi pakt prosvjetiteljstva s vragom. Da bi postali emancipirani, da bi napredovali, većina Židova osjećala je potrebu za napuštenjem većeg dijela judaizma – unatoč tome, društvo ih je marginalno prihvatilo kao Evropljane.

Kad je Isaak imao 5 godina, njegov je otac umro, a majka je popustila pred nagovorom naroda i udala se za kršćanina. Sada kršten kao luteranac, Eduard Carl Oscar Theodor Schnitzer, odrastao je vođen idejom njemačkog nacionalizma kao utjelovljenja zapadnjačkog humanizma u njegovom najboljem svjetlu. Nakon studija na univerzitetima u Breslau, Konigsbergu i Berlinu, postao je liječnik, koristeći modernu znanost u spašavanju života.

Schnitzer je nakratko skrenuo sa kolosijeka nakon što nije uspio na vrijeme aplicirati i dobiti dozvolu za liječnika. Ogorčen, otputovao je u Istanbul.

Na tom putu, dolaskom u Antivari (Stari Bar) u Crnoj Gori, nastavio je medicinsku praksu daleko od njemačkog nadzora. Jedan od onih dosadnih Evropljana bio je genije za jezik, lahko je svladao turski, albanski i grčki, zajedno s mnogim standardnim romanskim jezicima. Ova višejezična okolina mu je odgovarala, pa je postao službenik lučke karantene, pregledajući imigrante.

Gladan uspjeha, Schnitzer je tokom službovanja oduševio guvernera sjeverne Albanije, Ismail Hakki-pašu. Možda mu je najgori potez taj što se vratio u Njemačku 1873., nakon što mu je šef umro, odvodeći sa sobom (Hakki-pašinu) udovicu i djecu brinući se o njima kao da su njegovi. Međutim, njihov odnos misteriozno se završio 1875. godine, nakon što je Schnitzer iznenada otputovao u muslimanski svijet.

Dolazeći u Khartoum u decembru 1875., postao je Mehmed Emin, i vratio se liječničkoj praksi. Učestvovao je i u evropskoj zoološkoj i ornitološkoj ekspediciji iz 19. stoljeća, šaljući primjerke muzejima mnogih glavnih gradova Evrope. Guverner Ekvatorije – teritorija koji pokriva današnju sjevernu Ugandu i Južni Sudan – pozvao je Emina da obnaša funkciju glavnog liječnika. Godine 1878. Mehmed Emin imenovan je guvernerom, dobijajući titulu bey (beg).

Na toj poziciji, Emin-bey je vodio donkihotovsku borbu protiv ropstva. Dvije decenije nakon Američkog građanskog rata, Gaeatano Casati, talijanski istraživač koji se sprijateljio s Emin-beyom, primijetio je da su “Arapi, prezirali ljude bez religije, gazeći svako ljudsko dostojanstvo, loveći domaće stanovništvo kao da su bili divlje zvijeri, Egipat i Zanzibar postali su velike tržnice roblja”.

Sudan je bio uzavreo u mesijanskoj arapsko-afričkoj Mahdijskoj revoluciji iz 1881. koja je izazvala haos. Godine 1885. Eminovi popularni dopisi s evropskim novinama zabilježili su njegove avanture. Sljedeće godine Osmansko carstvo je Emina učinilo pašom, potvrđujući njegovu važnost u Sjevernoj Africi i Zapadnoj Evropi.

Uprkos tome što je zadržao mnoge zapadnjačke senzibilitete i vrijednosti, Emin-paša je prihvatio svoj novi dom. Njegova ljubav prema Africi zbunila je njegove evropske kolege. Sukob i zbunjenost postali su očigledni 1887., kada je Henri Morton Stanley krenuo u ekspediciju spašavanja Emin-paše. Plemenito nazvana (Ekspedicija spašavanje Emin-paše), teško naoružana misija imala je za cilj spasiti Emina o kojem nije bilo ni traga ni glasa sred istočnoafričkog haosa i vratiti ga kući. Stanley je insistirao da ekspedicija od 32.000 britanskih funti “nije vojna – to jest, njena svrha nije borba, uništenje ili rasipanje; njena svrha je da spasi i ublaži nevolje i donese smiraj”.

 

Susret Emin-paše i Henrey Morton Stanleya 1888. godine.
Tokom potrage za Emin-pašom, Stanley je osjetio koliko su teški uslovi u Africi. Tamna, nepopustljiva Ituri šuma bila je tako gusta da je preživelo svega 169 od 389 članova ekspedicije. Te nesreće će kasnije inspirirati Stanleya da objavi svoj “samoopravdavajući putopis” In Darkest Africa (U najtamnijoj Africi) – bacajući brojne klišee o zloslutnom kontinentu i njegovim pigmejima. Kada je Stanley napokon stigao do Emin-paše, Emin je s oduševljenjem dočekao zalihe s kojima je Stanley došao, no, nakon nekog vremena, Emin-paša je shvatio da H.M. Stanley nije došao da ga “spasi”, već da mu ponudi da Ekvatoriju (osmanska provincija) prepusti belgijskom kralju Leopoldu II. Emin-paša je odbio takav prijedlog, pa je završio u zatočeništvu u tvrđavi Dufile, koju je sam izgradio 1879. godine.

Nakon godinu dana, Emin-paša je u decembru 1889. godine, odveden u egzil na obalu, gdje je doživio frakturu lobanje tokom neke proslave prolaskom kroz prozor na drugom spratu misleći da su vrata balkona. Dva mjeseca se oporavljao u bolnici, na što H.M. Stanley nije mogao čekati, pa ga je tu i ostavio.
 

Nakon oporavka, godine 1890. Njemačka kolonijalna kompanija Deutsch-Ostafrikanische Gesellschaft angažovala je Emin-pašu da krene u vlastitu ekspediciju oko jezera Viktorija u Istočnoj Africi kako bi “tamošnje stanovništvo upoznao da su stavljeni pod njemačku prevlast i zaštitu, i kako bi se umanjio ili potkopao arapski utjecaj koliko god je to moguće”.Njemačka imperijalna politika, napetosti sa domaćim vojnicima i razne bolesti mučili su ga dvije godine, sve dok anglo-njemački sporazum 1. jula 1890. nije ustupio ovu teritoriju Engleskoj.U martu 1892. stigao je do mjesta Ipota u regiji Ituri u Kongu. Karakteristična gorljivost Emin-paše za Zapadom i Istokom, ovoga puta su ga otuđili od lokalnog stanovništva. Još problematičnije – iako to niko nije odmah primijetio – svi ti lutajući Evropljani koji su se šetali po Africi, sa sobom su donijeli Ce-ce muhu i proširili do tada nepoznatu zarazu nesanice od Konga do Ugande.

Royal Geohraphical Society ga je odlikovao zlatnom medaljom 1890. godine za antropološka istraživanja i zasluge u Centralnoj Africi, kao i zbog njegovih veoma vrijednih geografskih radove i istraživanja. Po njemu je, također, jedna vrsta afričke zmije dobila ime – Leptotyphlops emini.

Borio se protiv robovlasništva koje je svim silama pokušavao da zabrani u afričkim lokalnim upravama, zbog čega je, moguće, i pristao na poslijetku da radi za njemačku kolonijalnu kompaniju i pokuša da suzbije arapski utjecaj. Na kraju, Emin-pašin zapadnjački idealizam, koji nije odgovarao Istočnoj Africi, koštao ga je života. Krajem oktobra 1892. godine tokom ekspedicije sa Dr.Sthulmannom u današnjem Kongu, dva bijesna arapska trgovca robljem ubila su Emin-pašu, a njegovu kćerku Feride odveli u ropstvo.

Piše: Resul Mehmedović

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close