fbpx

Nafta i novi svjetski poredak iz Bretton Woodsa

Iz pepela rata izranja “novo carstvo”

Godine 1945., nakon šest godina rata koji je zahvatio cijelu kuglu zemaljsku i za sobom ostavio 55 miliona mrtvih, svijet je u mnogim svojim značajkama bio osjetno drukčiji. Međutim, ta je godina, 1945., za velik dio svijeta, a najviše za Istočnu Europu i manje razvijene zemlje južne hemisfere, označila tek prijelaz u novi oblik kroničnog rata, uglavnom gospodarskog.

Godine 1919., nakon Mirovne konferencije u Versaillesu, Britansko Carstvo je dostiglo svoje najšire granice i prekrivalo jednu četvrtinu ukupne površine zemaljske kugle. Bilo je to Carstvo “na kojemu sunce nikad ne zalazi”. Samo trideset godina kasnije, 1949., to se carstvo raspadalo na svim krajevima, jer su kolonije zahtijevale neovisnost od ugnjetavačke matične države. Britansko Carstvo je prolazilo kroz muke pobuna kakve nije doživjelo vjerojatno ni jedno carstvo u historiji.

Nakon pobune Indijske kraljevske mornarice u februaru 1946., poslijeratni je laburistički premijer Clement Atlee imenovao vikonta Mountbattena iz Burme za posljednjeg kraljevskog namjesnika u Indiji, sa zadatkom da organizira najbrže moguće povlačenje engleskih snaga i državnih službenika. Mountbattenova je podjela ogromnog Indijskog potkontinenta u čudne dijelove Istočnog i Zapadnog Pakistana, s pretežno muslimanskim stanovništvom, između kojih se nalazila Indija, završila 15. avgusta 1947., pet mjeseci nakon njegova dolaska u Indiju. U sljedećih je pet godina Britanija već predala vlast nad kolonijama velikoga dijela svoga Carstva u Africi, na Pacifiku i na Mediteranu. Nije to učinjeno iz osjećaja dobrotvornosti ni naglog naleta strasti za načelom samoodređenja podređenih naroda, nego zapravo zbog nezaustavljive potrebe, koju je nalagao promijenjeni oblik poslijeratnoga dominiona kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina.

Zbog posljedica rata bili su uništeni trgovinski mehanizmi Carstva koji su nekada oblikovali temelje britanske financijske moći. Ogromne su prekomorske investicije odavno bile prodane radi namicanja sredstava za ratne troškove. Engleske su domaće tvornice i postrojenja bili dotrajali i u rasulu, čak ni opskrba strujom nije više bila pouzdana, stambeni je fond bio oronuo, a narod iscrpljen. Do završetka rata britanski se izvoz otopio na bijednih 31% od predratnog izvoza iz 1938.

Britanija je poslije rata bila u potpunosti ovisna o pomoći Sjedinjenih Američkih Država. Sa svoje strane, Sjedinjenim je Državama, točnije rečeno internacionalističkim elementima ustroja na američkoj Istočnoj obali postajalo jasno da im je, žele li ovladati svijetom poslije rata, potrebno ogromno svjetsko iskustvo Britanije i saradnja Londona. Već dobro poznati novi koncept Carstva, koji su početkom ovoga stoljeća, prije Prvog svjetskog rata, kao što smo ranije napomenuli, uveli lord Lothian, lord Milner, Cecil Rhodes i krug oko Okruglog stola, velikom je brzinom postajao stvarnost. Poslije 1945. Britanija će neizravno imati globalni utjecaj putem razvijanja i produbljivanja “posebnih odnosa” sa Sjedinjenim Državama.

Sjeme je tih “posebnih odnosa” pomno zasijano već nakon Versaillesa istovremenim utemeljenjem Kraljevskoga instituta za međunarodne poslove (Royal Institut of International Affairs) i njujorškoga Vijeća za inozemne odnose (Council on Foreign Relations), koji će biti provodnici rasprava o strateškoj politici.

Tokom rata dodana je jedna nova pojedinost. Dok su se Engleska i Sjedinjene Države suglasile za punu integraciju svojih vojnih zapovjedništava, američke su tajne službe, koje su bile još u povojima, pod vodstvom Ureda za strateške usluge (Office of Strategic Services – OSS), uglavnom djelovale iz jednog zapovjednog stožera u Londonu, u potpunoj suradnji s britanskim Uredom za specijalne operacije (Special Opera tions Executive – SOE). Iz tih je ratnih veza s Britanijom izravno poslije rata izrasla američka Središnja obavještajna služba (Central Intelligence Agency – CIA), i cijela lepeza tajnih institucija američke Vlade. Posljedice su toga za daljnju američku politiku bile jednako velike koliko i tragične.

Prijelomni trenutak za preusmjeravanje američke energije i politike u vremenu neposredno nakon rata bilo je britansko miješanje u unutarnju američku politiku. Krajnje proračunatim potezom Winston Churchill je posjetio Fulton u državi Missouri, rodnoj državi predsjednika Trumana, s ciljem da održi svoj čuveni govor o “željeznoj zavjesi”, što je i učinio 5. marta 1946. Obično se ne govori o onome što je Churchill tim svojim sračunatim govorništvom priskrbio za poslijeratni položaj Britanije. Nema dvojbe da je Staljin uistinu kršio, u slovu i duhu, nekoliko sporazuma koje je tokom rata sklopio s Churchillom i Rooseveltom, ali je Churchillov cilj u Fultonu bio da izigra naivnog i neiskusnog američkog predsjednika i pridobije ga za nove anglo-američke “posebne odnose”.

Ubrzo nakon Churchillova posjeta, tokom kojega je namjerno izgubio 75 dolara na pokeru s Trumanom, bivši je engleski premijer vidljivo preokrenuo tok događaja u korist Engleske. Iz mreže agenata OSS-a obučenih u Londonu tokom rata, osnovan je prototip CIA-e. Američka se obrambena politika temeljila na zajedničkim tajnama američkih i britanskih tajnih i vojnih službi. Truman je počeo iz svojih ureda čistiti sve antibritanske elemente, osobito ministra za poljoprivredu i anglofoba Henrva Wallacea, a američke su i britanske tajne službe ponovno uspostavile bliske odnose na svim područjima.

Dolarski standard, veliki naftaši i njujorške banke

Anglo-američki su naftni interesi izišli iz Drugog svjetskog rata znatno moćniji nego što su bili prije rata. U završnim je dogovorima oko poslijeratnog novog svjetskog poretka u monetarnim i gospodarskim odnosima, koji su 1944. skovali britanski i američki pregovarači u Bretton Woodsu u državi New Hampshire, anglo-američka hegemonija na svjetskom tržištu nafte igrala središnju ulogu u razmišljanjima Lorda Keynesa i njegova američkog pandana Harrva Dextera Whitea, pomoćnika američkog ministra financija.

Sistem iz Bretton Woodsa trebao je biti izgrađen na “trima stupovima”. Prvi je stup bio Međunarodni monetarni fond, u kojemu će zemlje članice svojim sredstvima ustanoviti fond za hitne potrebe u slučajevima problema platne bilance; drugi je stup bila Svjetska banka, koja će zemljama članicama davati kredite za velike javne radove; treći je stup bio Opći sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT), sa zadaćom da podešava program “slobodne trgovine”. Lord Keynes i njegovi američki pandani spretno su osmislili nekoliko klauzula kojima je bio cilj osigurati poslijeratnu anglo-američku hegemoniju nad svjetskim monetarnim i trgovinskim sistemom. U prvome redu, unutar MMF-a i Svjetske banke Sjedinjene Države i Britanija dobile su stvarnu glasačku kontrolu. Drugo, sporazumom iz Bretton Woodsa stvoren je sistem nazvan Zlatnim sistemom (Sistemom zlatne podloge). Po tom je sistemu valuta svake zemlje članice bila fiksirana za američki dolar. Utvrđena je pak službena vrijednost dolara na razini od 35 dolara za finu uncu (31,1035 grama) zlata, a taj je tečaj uspostavio još predsjednik Roosevelt 1934. godine, u vrijeme najdublje svjetske krize, a prije svjetskoga rata.

Kako je Njujorška banka za federalne rezerve (New York Federal Reserve Bank) tokom rata akumulirala većinu svjetskih službenih zaliha zlata i kako je iz ruševina rata dolar izvirio kao najjača svjetska valuta, a iza njega je stajalo bez dvojbe najjače svjetsko gospodarstvo, nitko nije bio u poziciji dovoditi u pitanje to ustrojstvo po kojemu je poslije rata uspostavljen standard američkoga dolara.

Ilustracija: MMF

Među onima koji su najmanje skloni negodovati na uslove koje je postavio monetarni poredak iz Bretton Woodsa bile su velike američke naftne kompanije, Rockefellerove kompanije grupacije Standard Oil, kao i kompanija obitelji Mellon iz Pittsburgha, Gulf Oil. Te su kompanije bile sebi priskrbile najveće koncesije za naftu na Srednjem istoku, osobito u Saudijskoj Arabiji. Djelomično putem pametne diplomacije predsjednika Roosevelta i zahvaljujući šeprtljanju britanskog premijera Churchilla Saudijska Arabija je iskliznula iz britanskog obruča. Godine 1943. saudijskom je kralju Abdulu Azizu uspjelo potpisati, s predsjednikom Rooseveltom, do tada najpovoljniji u svijetu ugovor o zakupu zemljišta za eksploataciju nafte, što je s Rooseveltove strane bio potez koji je trebao osigurati saudijsku dobru volju za američke naftne interese poslije rata.

Roosevelt je to učinio prema savjetu Harolda Ickesa, koji je u to vrijeme bio koordinator za naftu pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova, koje je u decembru 1942. zabilježilo: “Potpuno smo uvjereni da izgradnju naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji treba promatrati u svjetlu širokih nacionalnih interesa.” Tada je po prvi put nacionalna sigurnost Amerike službeno povezana sa sudbinom pustinjskog kraljevstva na obalama Perzijskog zaljeva, udaljenog više od 16.000 kilometara od američke obale. Planeri u američkom ministarstvu vanjskih poslova su shvatili da je sasvim razumljivo da bi američka vanjska politika, barem na ključnim područjima, mogla postati više imperijalistička, po uzoru na britansku kontrolu strateških interesa u zemljama udaljenim od britanskih obala, tj. stup poslijeratne američke moći.

Prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata rijetki su Amerikanci shvaćali značenje tih poteza. Nakon krize i rata bili su previše zaokupljeni povratkom normalnom životu.

Marshallov plan oblikuje poslijeratnu naftnu hegemoniju

Vrlo je malo pozornosti posvećeno nekim pojedinostima poslijeratnoga Programa za oporavak Europe, Marshallova plana, koji je dobio ime po svom graditelju, ministru vanjskih poslova Georgeu C. Marshallu. Od njegova uvođenja 1947. godine, pojedinačno je najveća stavka za njegove korisnice, tj. zemlje Zapadne Europe, bila trošenje dolara dobivenih tim planom na kupnju nafte i naftnih proizvoda od uglavnom američkih naftnih kompanija. Prema službenim podacima američkog Ministarstva vanjskih poslova, više od 10% pomoći dobivene putem Marshallova plana otišlo je na kupnju američke nafte.

Krajem rata američka je naftna industrija postala u potpunosti jednako internacionalna kao i britanska. Glavni su joj izvori bili u Venezueli, na Srednjem istoku i u drugim dalekim krajevima. Nakon rata Veliki su naftaši, kako su ljudi zvali pet američkih naftnih kompanija – Standard Oil iz New Jerseya (Exxon), Socony-Vacuum Oil (Mobil), Standard Oil iz Kalifornije (Chevron), Texaco i Gulf Oil – krenuli u pohod preuzeti odlučujuću kontrolu na poslijeratnom europskom naftnom tržištu.

Ratna su stradanja ozbiljno narušila ovisnost europskih zemalja o uglju kao glavnom izvoru energije. Njemačka je izgubila svoje zalihe uglja na istoku zemlje, a proizvodnja je uglja na ratom porušenom zapadnom dijelu zemlje bila tek na razini od 40% predratne proizvodnje. Proizvodnja uglja u Britaniji pala je za 20% ispod razine proizvodnje iz 1938. godine. Istočnoeuropska se nafta nalazila, kako je to Churchill nazvao, iza željezne zavjese, nedostupna Zapadu. Godine 1947. američke su kompanije opskrbljivale polovicu potreba nafte na zapadnoeuropskom tržištu. Američki naftni magnati nisu oklijevali okoristiti se tom izvanrednom
prilikom.

Usprkos nekim istragama provedenim u američkom Kongresu i protestima službenika srednjega ranga zbog očite zloporabe sredstava Marshallova plana, američki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaća vrlo vrlo skupu cijenu nafte. Između 1945. i 1948. skoro su udvostučili cijenu europskim kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22 dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg istoka, koji su pripadali američkim kompanijama, troškovi su prijevoza izračunavani proizvoljnim složenim formulama, utvrđenim na temelju troškova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, što je daleko skuplje.

Čak su unutar Europe cijene bile zastrašujuće različite. Grčka je morala plaćati 8,30 dolara za tonu ulja za ogrjev, dok je Britanija to isto ulje za ogrjev plaćala 3,95 dolara po toni. Nadalje, američke naftne kompanije, uz potporu Vlade iz Washingtona, nisu dopustile da se dolarima iz Marshallova plana grade domaće europske tvornice za preradu nafte, čime su još jače stegnule omču američkih velikih naftaša oko vrata poslijeratne Europe.

Kad su dvije velike britanske kompanije, Anglo-Persian i Shell, povratile svoje kapacitete, spomenute su američke kompanije bile prisiljene svoj krug proširiti na sedam kompanija pa su razdijelile naftna tržišta poslijeratne Europe i ostatka svijeta. Godine 1950. njihov je položaj izgledao nedodirljiv. U svojim su rukama držale nevjerovatno jeftina naftna bogatstva Srednjeg istoka i sužanjska tržišta Europe, Azije, Latinske Amerike i Sjeverne Amerike.

U 1950-im se godinama činilo da je nafta svakodnevna potreba. Naftne su kompanije zgrtale ogromne zarade na prodaji nafte, za dolare, tom novom svjetskom tržištu. Automobilska industrija i s njom povezane industrijske grane postale su pojedinačno najveća grana američke privrede. Milijarde dolara iz američkih poreza slijevale su se u izgradnju infrastrukture modernih nacionalnih autoputeva prema Eisen-howerovu Zakonu o autoputovima za nacionalnu obranu (National Defense Highway Act), a izgovor je bio da su brzi autoputevi potrebni za evakuaciju gradova u slučaju nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom. Željeznička je infrastruktura bila zapostavljena i prepuštena propadanju u korist daleko skupljeg automobilskog prijevoza u pogledu potrošnje energije. Bilo je to vrijeme kad je ministar obrane, Charles Wilson, bivši predsjednik velike automobilske korporacije iz Detroita, mogao reći, a da ne trepne okom: “Ono što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku”. Mogao je dodati dobro je i za Exxon, Texaco i druge naftne magnate. Nafta je postala najvažnijom potrepštinom koja je pokretala privredu.

Odlomak iz djela: William Engdhal, Stoljeće rata, str. 107-112.

Related Articles

Naručite na facebook stranici DIALOGOS.ba

Close